Utočište za ludake Seacliff

Utočište za ludake Seacliff
Zvanični naziv:	Seacliff Lunatic Asylum
Država:	Novi Zeland
Regija:	Otago
Grad:	Dunedin
Otvorena:	1884.
Zatvorena:	1973.

Utočište za ludake Seacliff (en:Seacliff Lunatic Asylum), često samo Utočište Seacliff (en:Seacliff Asylum), kasnije Mentalna bolnica Seacliff (en:Seacliff Mental Hospital) je bila psihijatrijska bolnica u Seacliffu.

Kad je sagrađena, krajem 19. vijeka, bila je najveća zgrada na Novom Zelandu, poznata po dimenzijama i ekstarvagantnoj arhitekturi. Također bi mogla biti poznata i po grešci u projetu što je dovelo do rušenja dijela zgrade kao i po požaru, koji se desio 1942, tokom koga su izgorili drveni dijelovi zgrade i poginulo 39-oro ljudi.

Utočište je 32 kilometra sjeverno od Dunedina, blizu Palmerstona, na izolovanom dijelu obale unutar šume. Mjesto je danas podijeljeno između Truby King Recreation Reserve, gdje su sve historijske zgrade srušene i izletničkog hostela okruženog šumom koji je pripadao Utočištu i koji koristi neke od preostalih bolničkih zgrada.

Historija

Seacliff Asylum jedan je od najvažnijih djela Robert Lawsona, novozelandskog arhitekte iz 19. vijeka. Poznat po svojim dizajnima u u različitim stilovima uključujući i Gothic Revival započeo je novo utočište 1874 i radio na njemu do 1884 kada je završen glavni blok.U to vrijeme to je bila najveća zgrada na Novom Zelandu.

Planiranje

Potreba za novim utočištem u oblasti Dunedina je nastala zbog ekspanzije grada za vrijeme zlatne groznice u Otagu i neadekvatnosti Mentalnog utočišta u Littlebourne-u (Littlebourne Mental Asylum). Provincijsko viječe je 1875. odlučilo da napravi novu zgradu u Brinn's Point-u, sjeverno od Port Chalmers-a. Početni radovi su počeli u gustoj šumi 1878. Direktor Geological Survey-a je kritkovao izbor mjesta jer je pretpostavljao da je padina nestabilna.

Utočište Seacliff je bilo jedno od najvažnijih djela Roberta Lawsona, novozelandskog arhitekte iz 19. vijeka. Poznat po različitim stilovima, uklučujući i ,,Gothic Revival" (ako neko zna bosanski prevod), počeo je radove na novom utočištu i radio na njemu do završetka glavng bloka 1884. U to vrijeme je to bila najveća zgrada na Novom Zelandu i bila je dom 500 pacijenata I 50 pripadnika osoblja. Koštala je 78000 funti.

Arhitektonski, Lawsonov rad na Utočištu je bio bogat tako neki njegovi prethodni radovi u poređenju sa ovim izgledaju jadno. Utočište je imalo tornjiće projektovane u skoro svakom uglu, sa krovom sa zabatima kojim je dominirala velika kula zajedno sa teornjićima i šiljkom. Zgrada je napravljena od 4.5 miliona ciglala od gline nađene na lica mjesta. Bila je dugačka 225 metara i široka 67 metara. Velika centralna kula je bila visoka 50 metara i esencijalni elemenat mnogih ,,revivalist designs" (ako nekozna bosanski prevod), i trebala je biti duplo veća kao kula osmatračnica u slučaju bijega zatvorenika.

Rečeno je kasnije o zgradi i njenoj napuštenoj lokaciji:"U viktorijanskom dobu možda nisu htjeli da ludaci žive sa njima, ali su volili da ih odlično udome".

Utočištu je kasnije dodavano, kako je transformisano u farmu, dosta novih drvenih zgrada. Osoblje je živilo u posebnom smještaju blizu odjeljenja i bili su u stanju da se socijalizuju u obližnjem Dunedinu.

Greške

Problemi u konstrukciji su počeli da se pojavljuju i prije nego što je zgrada završena. 1887, tri godine nakon otvaranja glavnog bloka, došlo do klizanja zemljišta koje je pogodilo privremenu zgradu. Glavni blok je opstao do 1959. kad srušen zbog daljeg klizanja zemljišta.

Problemi sa projektom više nisu mogli biti ignrisani i 1888. sprovedena istraga o nesreći. U februaru te godiine, shvatajući da bi mogao imati zakonskih problema, Lawson je zatražio da istraga procijeni njegov projekat. Tokom istrage svi koji su imali veze sa projektom uključujući investitora, šefa Public Works Departmenta, inspektore na gradilištu i Lawsona su dokazivali svoju stručnost. Istraga utvrdila da je arhitekta odgovoran i Lawson proglašen nemarnim i inkompetentnim. Ovo bi se moglo smatrati nerazumnim zbog bentonitne gline koje je ležala ispod i tadašnjeg znanja o ,,soil mechanics"(ako neko zna bosanski prevod) (uz činjenicu da su na problem mjesta ukazali preživjeli). Kako je Novi Zeland bio ekonomskoj krizi Lawson nije mogao naći drugi posao.

Tretman

Tretman pacijenata u Seacliffu bilo da su stvarno ludi, mentalno retardirani ili držani u instituciji za ono što bi danas rekli malo ,,drugačiji" je često bio loš i vrlo okrutan. Jenet Frame poznati novozelandski pisac, žena koja je bila u mnogo mentalnih utočišta i držana u Utočištu 1940-tih je imala pogrešnu dijagnozu kao šizofrenična. U autobiografije je rekla:

Stanovište tih u optužnici, koji su na nesreću pisali izvještaj i uticali na tretman, je da je ukor i kazna, sa nekim oblicima medicinskog tretmana koji su bili tretirani kao kazna za manjak ,,saradnje" i gdje je ,,nesaradnja" mogli značiti odbijanje pridržavanja reda, odbijanje govora, odbijanje uriniranja u zajedničkom WC-u uz verbalno vrijeđanje medicinskih sestara za opiranje. ,,Toliko smo užurbani? Pa, gđo Obrazovana, naučićete nešto ovde.

Frame je opisivala i kako su drugi pacijenti tučeni za mokrenje u kreve, i da su svi pacijenti bili skloni bijegu iz institucije. Ona je izbjegla lobotomiju samo zbog činjenice da je postigla javni uspjeh (dobila je književnu nagradu dok je bila u instituciji). Drugi nisu bili tako sretni, nad njima su vršene varvarske operacije kao ,,aseksualizacija" (uklanjanje jajovoda, jajnika i klitorisa) Annemarie Anon, što se u to doba smatralo ,,uspješnim" tretmanom. Elektrokonvulzivna terapija je tad također puno upotrebljavana, a danas je sporna.

Seacliff je također i mjesto nekih pozitivnih pomaka u bolničkom tretmanu psihijatrijskih pacijenata. Za njih je zaslužan upravnik Trubi King, poznati medicinski reformator koji je 1889. postao upravnik i držao mjesto upravnika narednih 30 godina. Zaslužan je i za pretvaranje zatvora u efikasnu farmu.

Sestre kojesu radile u bolnici u godinama poslije njene operacije opisuju situaciju manje kritično nego Janet Frame, primjećujući da mnogi pacijenti Seacliffa tokom 1940-ih, ne bi bili zatvoreni danas i da je atmosfera bila kao u velikoj radnoj zajednici. Pacijeti koji su bili radno sposobni su zamoljeni da pomognu u raznim dužnostima, djelimično zbog nedostatka osoblja u ratnim godinama. Čak i pacijetni smatrani opasnim su imali neke slobode, kao što je dozvola mu[kacima da idu u riblov. Također bi trebalo primijetiti da je nevjerovatno da je jedino zbog njihovog zadovoljstva Truby King imao biznis sa ribom povezan sa Utočištem u blizini Karitane.

Požar

8-og decembra 1942. oko 9.45 popodne vatra se pojavila u odjeljenju 5 (zgrada 'Simla') Odjeljenje 5 je bilo drvena zgrada sa dvije sobe dodata originalnoj konstrukciji sa 39 (po nekima 41) ženskih pacijenata. Oni su bili zaključani u svojim sobama ili 20-sobnoj spavaonici, prvenstveno zbog nedostatka medicinskih sestara uzrokovanog drugim svjetskim ratom. Vizite su bile samo jednom u toku jednog sata.

Pošto je požar primijećen, bolnički vatrogasci su pokušali da ugase požar vodom sa obližnjeg hidranta, dok su dvije žene bile spašene iz soba koje nisu imale zaključane kapke na prozorima. Požar je bio tako jak i poslije jednog sata, odjeljenje je bilo pretvoreno u pepeo. Vatra se nije proširila na druge zgrade. Za sve pacijente koji su ostali u odjeljenju 5 se smata da su umrli od gušenja dimom.

Istraga o požaru je kritikovala nedostatak medicinskih sestara, ali je hvalila vatrogasce za hrabru i brzu akciju, uključujući brzu evakuaciju pacijenata iz obližnjih zgrada. Primijećen je i kritični nedostatak automatskih sistema za zalivanje (kojih je bilo u drugim dijelovima institucije) i preporučena instalacija u svim psihijatrijskim institucijama. Uzrok požara nije pronađen, a pretpostavlja se da se radi o kratkom spoju uzrokovanom pomjeranjem temelja. To je bila največa nesreća na Novom Zelandu sve do nesreće u Ballantyne's store u Christchurch-u, pet godina posle.

Posljedice

Najviše zbog klizanja tla koje je pogađalo mnoge zgrade, bolničke funkcije Seacliffa su progresivno premještane na Cherry Farm, dok je bolnica radila sve do 1973. Bolničko imanje je podijeljeno i zemlja oko originalne zgrade je postala Truby King Recreation Reserve u vlasništvu grada Dunedina od 1991. Oko 80% imanja je gusto pošumljeno i zove se ,,Očaravajuća šuma" (,,Enchanted Forest")'. Posljednja preostala zgrada u šumi je srušena zbog grešaka u projektu 1992, poslije propale inicijative da se napravi muzej transporta.

Ostatak imanje bolničkih zgrada je privatan i poznat kao Asylum Backpackers / Asylum Lodge.