Ton (francuski: son, engleski: sound) [1] je svojstvo zvukova koje se opaža sluhom i koje omogućuje njihovo redanje na frekvencijskoj ljestvici,[2] ili češće, ton je kvalitet koji omogućuje prosuđivanje zvukova kao "viših" i "nižih" u smislu njihove povezanosti s muzičkim melodijama.[3] Nastaje pravilnim, ravnomjernim treperenjem (kretnjom) zvučnog izvora.
2. jačinu - zavisi od veličine treperenja (amplitude) izvora tona. Što je veća amplituda, ton je glasniji. Na jačinu tona utječe i visina tona, jer duboki tonovi se čuju znatno slabije od visokih tonova.
Stepen jačine tonova u nekoj kompoziciji bilježi se dinamičkim znacima ().
3. trajanje - zavisi od toga koliko dugo treperi izvor tona. Kad se umiri, zvuk prestaje.
4. boju - zavisi od vrste materijala, oblika i veličine zvučnog izvora koji treperi.
Ova osobina tona nam pomaže da lahko razlikujemo iste otpjevane tonove osnovnih ljudskih glasova (sopran, alt, tenor, bas) ili odsvirane na različitim muzičkim instrumentima poput: (klarineta, violine, timpana). Kako svaki ljudski glas ima različitu tonsku boju, tako je ima i svaki muzički instrument.
Upravo navedena 4 elementa doprinose da se ton razlikuje od šuma ili buke koja nastaje nepravilnim treperenjem nekog tijela.
^
Plack, Christopher J.; Andrew J. Oxenham; Richard R. Fay, ured. (2005). Pitch: Neural Coding and Perception. New York: Springer. ISBN978-0-387-23472-4. For the purposes of this book we decided to take a conservative approach, and to focus on the relationship between pitch and musical melodies. Following the earlier ASA definition, we define pitch as 'that attribute of sensation whose variation is associated with musical melodies.' Although some might find this too restrictive, an advantage of this definition is that it provides a clear procedure for testing whether or not a stimulus evokes a pitch, and a clear limitation on the range of stimuli that we need to consider in our discussions.
).
).[5]
