Tezaurusi

Opća definicija

Tezaurusi pripadaju jednim od tri glavna tipa dokumentacijskih jezika.Tezaurusi su nehijerarhijski dokumentacijski jezici kojima se koristimo prije svega za nekonvencionalnu obradu dokumenata. Pomoću indeksnih oznaka, tj. pomoću ključnih riječi ili deskriptora iz teazurusa nastojimo jednoznačno odrediti sadržaj nekog dokumenta. Te iste ključne riječi, odnosno deskriptori primjenjuju se ne samo za indeksiranje nego i za pretraživanje dokumenata u nekoj Baza podataka^{[mrtav link]} .Pomoću hijerarhijskih sistema možemo odrediti ponajprije sadržaj dokumenta, njegovo mjesto u nekom klasifikacijskom sistemu .A pomoću tezaurusa određujemo dijelove sadržaja nekog dokumenta. Sastoje se od deskriptora (normiranih ključnih riječi) i nedeskriptora (zabranjenih termina, npr.sinonima^{[mrtav link]}, uz koje obično stoji uputnica na preferirani termin). U tezaurusima se najčešće određuju odnosi između termina ekvivalencije (sinonimije), hijerarhije (generički, partitivni itd.) i srodnosti.

TEZAURUS (engl.thesaurus), je kontroliran i dinamički dokumentacijski jezik semantički i generički povezanih naziva, koji pokrivaju određeno područje znanja. Po svojoj funkciji tezaurus je pomagalo za terminološku kontrolu koja se provodi pri prevođenju prirodnog jezika dokumenta, kazala ili korisnika na ograničeniji 'sistemski jezik'( dokumentacijski jezik).

Historija tezaurusa

Historija tezaurusa seže u daleku prošlost,naime, prvi su klinopisni riječnici bili konceptualno/tematski organizirani glosari^{[mrtav link]},a pojavili su se 2500 godina prije n. e. u pisarskim školama (stara Mezopotamija). Didaktička vrijednost konceptualnog ustroja i njegova praktična primjena u učenju, posebno stranih jezika, očuvala se do danas. Međutim, dok su rani sastavljači vjerovali da tezaurusi pomažu u boljem snalaženju u svijetu, današnji sastavljači smatraju da tezaurusi pomažu u boljem snalaženju u jeziku, odnosno u efikasnijoj upotrebi njegovog leksičkog blaga.

Vrste tezaurusa

Tezaurusmože biti: jednojezični (deskriptori/nedeskriptori iz danog prirodnog jezika); višejezični (deskriptori/nedeskriptori iz više prirodnih jezika); izvorni (ishodište za izradu novih tezaurusa); ciljani (razvijen iz izvornog tezaurusa); mikrotezaurus^{[mrtav link]} (pokriva široko područje znanja); specijalni tezaurus (omeđen na uže područje znanja); tematski (deskriptori se razvrstavaju po temama, područjima, disciplinama interesa); fasetni (pojmovi su apstraktnije, ali temeljitije zastupljeni; fasete (skupine pojmova iste prirode koje imaju po jednu zajedničku karakteristiku) omogućuju podjelu riječnika u semantička polja;s vodećim izrazima (samo jedan izraz za pojam dovoljan je za indeksiranje; bez vodećih izraza (svi izrazi su deskriptori).

Struktura tezaurusa

Strukturu tezaurusa tvori konfiguracija svakog naziva u odnosu jednih prema drugima.Ukrštene uputnice u tezaurusu čine jasnom prirodu odnosa koji međusobno povezuju nazive unutar mreže pojmova. Vrijednost tezaurusa kao dokumentacijskog jezika manje je određena izborom naziva, a više izborom pojmovnih odnosa. Tezaurus ima složenu strukturu ako se koristi hijerarhijskim odnosima i odnosom pridruženosti, a jednostavnu ako popis naziva sadrži samo odnose istoznačnosti među pojmovima.

Tezaurus ne definira tačnu riječ, taj posao je ostavljen riječniku. Razlika između riječnika i tezaurusa najčešće se tumači kao razlika između abecednog i konceptualnoga pristupa. Korisnik riječnika tragat će za značenjem riječi, s druge pak strane, korisnik tezaurusa poći će od ideje, pojma,koncepta , tragajući za riječima, odnosno za najboljom riječi koja će taj pojam izraziti na najprikladniji način. Rječnik daje značenja riječima, a tezaurus nudi riječi za značenja. Ako je pojam dvosmislen, može biti dodano šire objašnjenje, kako bi se osigurala točnost, te zbog uputa za interpretaciju^{[mrtav link]} određenog pojma.

Sistematski tezaurus

Postoji također i sistematski tezaurus čiji je glavni dio sistematski građen.U glavnom dijelu koji ujedno daje o potpune informacije za svaki Deskriptor ili pojam.U glavnom dijelu moraju se nalaziti informacije o predočavanju pojmova ,dopunske informacije i informacije o odnosima imeđu pojmova.

Prednosti:

stvara reda među terminologijom, objedinjuje sinonime
olakšava pretraživanje bibliografskih baza podataka

Nedostaci:

nekih termina nema u tezaurusu, neki su zastarjeli, neki su promijenjeni - nova područja istraživanja u kojima sva terminologija nije još usaglašena, promjene u staroj terminologiji zbog novih saznanja o fenomenima...

Također pogledajte

Rječnik

Reference

Miroslav Tuđman, Damir Boras, Zdravko Dovedan: Uvod u informacijske znanosti, Školska knjiga, Zagreb, 1992,(Drugo izdanje 1993)
http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac372.nsf/AllWebDocs/Na_putu_prema_hrvatskom_tezaurusu Arhivirano 25. 7. 2010. na Wayback Machine