Strukturne promjene javnosti

Osnovne postavke svoje teorije komunikativnog djelovanja Habermas je izložio u knjizi Strukturne promjene javnosti (na njemačkom: Strukturwandel der Öffentlichkeit. Untersuchungen zu einer Kategorie der bürgerlichen Gesellschaft 1965.) u kojoj je analizirao građansku javnost i masovne medije građanskog drustva. Predmet njegovog interesa je savremeno društvo koje počiva na znanosti odnosno na tehničko-tehnološkom progresu. centralno mjesto Habermasove filozofije predstavlja njegova teorija komunikativne kompetencije u kojoj se analiziraju savremeni društveni procesi i traga za univerzalnim uvjetima u komuniciranju.

Habermas

Budući da je riječ o značaju društvenog komuniciranja Habermas akcentira da je za taj proces primarno razumijevanje i sporazumijevanje. Antagonistički procesi koji se odvijaju u savremenom društvu stoga moraju biti prevladani i usmjereni ka postizanju konsensusa. U tom cilju Habermas postavlja univerzalne zahtjeve komuniciranja koji se istovremeno razumiju i kao etičke norme. Njegova filozofija doima se i kao moralna filozofija, a teorija komunikativne kompetencije i kao etička teorija. Riječ je o savremenom etičkom pristupu fenomenu komuniciranja u intersubjektivnoj zajednici. Otud je Habermasovo učenje postalo aktuelno i nezaobilazno u etici novinarstva. Iako je Habermasova filozofija u posljednjih dvadeset godina naširoko analizirana, interpretirana i kritizirana interes za njegovim postavkama je nesmanjen. Ona je aktualna posebno, s obzirom na ekspanziju medija i različitih sredstava komuniciranja uopće, zbog čega se društvo danas može nazvati zajednicom koja komunicira, odnosno komunikacijskom zajednicom. Temeljne postavke Habermasove teorije komunikativne kompetencije imaju ozbiljnu etičku dimenziju I značenje.

Polazište Habermasove teorije je slobodno društveno komuniciranje. Na toj osnovi on otpočinje istraživanje univerzalnih uvjeta komuniciranja u građanskom društvu tj. sagledavanje normativnih uvjeta – normi, koje omogućavaju sporazumijevanje. Otud centralno mjesto u ovoj teoriji zauzima govorni akt. Preciznije, Habermas polazi od sposobnosti govornika da gramatički smisleno iznosi stavove pred sve sudionike u procesu komuniciranja i u uslovima koji su oslobođeni od uticaja, kako sam Habermas kaže, vlastodržstva.

On se, dakle, založio za uvažavanje ravnopravnosti komunikacijskih mogućnosti učesnika u razgovoru. Komunikacijski proces je u takvom pristupu lociran “u idealne životne uslove”, a idealnoj (zamišljenoj) govornoj situaciji pretpostavljen je emancipiran, komunikacijski razvijen građanin. Prema tome, za Habermasa je društveno komuniciranje temeljna determinanta društvenog razvoja. Naime za njega je, slično kao kod Niklasa Luhmanna, društveno komuniciranje u funkciji razvoja a ono se mora zasnivati na kompetenciji aktera. To se dodatno potvrđuje ako se pogleda njegova analiza građanske javnosti, te mjesto I uloga komuniciranja i komunikativnog djelovanja u njemu. Zbog toga on komunikativno djelovanje smatra temeljnom odrednicom cijeloga društvenog sistema i smješta ga u područje sociološke teorije djelovanja, a društvo razumijeva i definira kao “simbolički struktuiran svijet življenja”.

Habermasova teorija javnosti

Temeljno djelo u kojem je Habermas izložio svoja shvaćanja javnosti i javnog mnijenja je djelo “Javno mnijenje”, što je ustvari prijevod naslova knjige Strukturne promjene javnosti. Ovo Habermasovo djelo na ovim prostorima postalo je dostupno ranih 70-tih godina iako je u Njemačkoj ono objavljeno znatno ranije. Javno mnijenje je prema Habermasu ”prosuđivanje publike koja je sama sposobna da sudi”. Ustvari, ovo je Habermasov nalaz o javnom mnijenju u 18st., dakle ranoj fazi njenoga razvoja. Nakon toga on govori o javnom mnijenju engleskoga miljea ali I o francuskoj tradiciji, ne propuštajući da prizna da je “tvorac” ovog pojma Jean-Jacques Rousseau. Govoreći o Engleskoj on kaže: “Koncept javnog mnijenja u kasnom 18st podrazumijeva prosuđivanje publike koja je sposobna da sudi”. Kod Hobbesa I Locka kolektivno mišljenje ili “zakoni mnijenja” još ne poprimaju kategoriju javnosti nego se nalaze u sferi privatnost. Kako je Rosseau (Ruso) prvi put primijenio sintagmu “javno mnijenje” koje međutim isključuje javnu diskusiju, a u obliku “public spirit” koristili su ga engleski autori, tek je Edwin Burke u svom obraćanju američkoj javnosti, američkim biračima sintagmom javno mnijenje povezao s institucijom demokratske kontrole vlade I učestvovanja javnog mnijenja u donošenju zakonodavnih uloga. Javno mnijenje proizilazi iz privatnog razmišljanja o javnim poslovima I iz javne diskusije o njima. (Habermas)

Sadržaj građanskog društva jeste privatna privreda iz koje se izvodi politička država. Javnost je veza imeđu građanskog društva i političke države. Politička država je u biti čuvar građanskog društva jer je liberalna faza njegova razvoja skinula veo tajni sa njega samoga I učinila ga podložnim istini. Tako je nastalo, I razvilo se kao izraz liberalizma, političko javno mnijenje koje u ranoj fazi (18st, 19st) karakterizira literalna dimenzija - knjige i novine, a u 20. vijeku elektronski mediji. Tako medij kao pojam postaje sinonim za javnost. Budući da se javnost postavila kao kontrolor nad vladom, tj. kontrolor nad onim što radi vlada (nad vladinom pravednošću) ona je postala podložna kritici. Ta kritika dolazi iz dvije sfere građanskog društva. Prvo, iz parlamenta, koji predstavlja najbitniji dio političke javnosti I u čije ime vlada provodi zakone tj. vlada. I drugo, iz medija koje prenose glas javnosti,kritički valorizirajući rad vlade. Sloboda medija I sloboda govora pretpostavke su ovakve javnosti. Drugo ime za ovakvo društvo jeste demokratsko, liberalno društvo, a njegova javnost prema Habermasu zadobija atribut “kritička javnost”.

Datoteka:The Structural Transformation of the Public Sphere (German edition).jpg
Jezik	Njemački

Vanjski linkovi

• https://web.archive.org/web/20080306070551/http://www.time.com/time/magazine/article/0,9171,994032,00.html