Sindrom usranog života
Sindrom usranog života ( SUS odnosno eng. SLS - Shit life syndrome ) je izraz koji koriste doktori u Ujedinjenom Kraljevstvu i Sjedinjenim Američkim Državama kako bi opisali utjecaj koji različiti poremećaji uzrokovani siromaštvom ili zlostavljanjem mogu imati na pacijente.
Članak Sarah O'Connor iz 2017. za Financial Times pod nazivom "Left behind: can anyone save the towns the economy forgot?"/"Zanemareni: može li iko spasiti gradove koje je ekonomija zaboravila?" o sindromu usranog života (Shit Life Syndrome) u engleskom primorskom gradu Blackpool osvojio je Orwellovu nagradu[1] za otkrivanje društvene zlobe u Britanije 2018.. O'Connor je navela da
Blackpool izvozi zdrave i kvalificirane ljude, dok uvozi nekvalificirane, nezaposlene i bolesne. Kako ljudi zanemareni od strane modernog gospodarstva završavaju u mjestu koje je također zapostavljeno, rezultat je tiho razvijajuća zdravstvena kriza. Više od desetog dijela radno sposobnih stanovnika grada živi od državnih naknada namijenjenih onima koje se smatra previše bolesnima za rad. Stope propisivanja antidepresiva među najvišima su u zemlji. Očekivano trajanje života, već najniže u Engleskoj, nedavno je počelo padati. Doktori na mjestima poput ovog imaju privatnu dijagnozu za ono što muči neke od njihovih pacijenata: "Sindrom usranog života" (Shit Life Syndrome) ... Ljudi s SLS-om zaista imaju mentalne ili fizičke zdravstvene probleme, tvrde liječnici. Međutim vjeruju da su uzroci kompleksna mješavina ekonomskih, društvenih i emocionalnih problema koje oni ne mogu riješiti s vremenskim okvirom od 10 do 15 minuta po pacijentu. Veza između ekonomije i zdravlja je mutna, složena i politički kontroverzna. Ipak, predstavlja previše važan aspekt da bi se zanemario.
— Sarah O'Connor, "Left behind: can anyone save the towns the economy forgot?", Financial Times (2017)
U kolumni za The Irish Times, pisac John McManus postavio je pitanje da li je Irska razvila sindrom usranog života nakon nedavnog pada očekivanog trajanja života/životnog vijeka.[2]
Članak u The Quietusu iz 2018. o filmovima britanskog režisera Mikea Leigha identificirao je sindrom usranog života u Leighovom filmu iz 2002. Sve ili ništa . Kinney je napisao da "Film postavlja pitanja o siromaštvu – šta siromaštvo čini ljudima? Kako reagujete kada ste u teškoj situaciji? ... Uspon populizma u ovoj zemlji analiziran je kroz sočivo 'ostavljenih' – na manje grub način, upravo je to ono što je film "Sve ili ništa" promatrao prije šesnaest godina." [3]
Rosemary Rizq, u eseju u zbirci Budućnost psihološke terapije iz 2016, dovela je u pitanje porijeklo termina sindrom usranog života, napisavši "Čini se da izraz označava nivo dugotrajnog siromaštva, raspada porodice, nedostatka stabilnosti, nezaposlenost i potencijalni faktori rizika koji su zajednički mnogim, pretežno mladim pacijentima radničke klase koji se upućuju u [psihoterapeutsku] službu" jer je sranje ("shit" u Shit life sindrom) "nešto što neprestano odbacujemo, rješavamo se ili skrivamo. U isto vrijeme to je nešto što ne možemo u potpunosti odbaciti, to je dio nas, nešto što nam treba" i da pojedinci sa SLS-om imaju probleme koji su "toliko strašni, toliko nedodirljivi" da se o njima "bukvalno ne može razmišljati, ne može se riješiti samo psihoterapijom", a ipak je terapijska organizacija "dužna da to učini“.[4]
Reference uredi
- ^ "Booksa.hr".
- ^ McManus, John (1. 9. 2018). "John McManus: Has Ireland developed shitlife syndrome?". The Irish Times. Pristupljeno 5. 4. 2019.
- ^ Kinney, Fergal (2. 11. 2018). "Shit Life Syndrome: Mike Leigh Beyond The Hits". The Quietus. Pristupljeno 5. 4. 2019.
- ^ Lees, John (29. 1. 2016). The Future of Psychological Therapy: From Managed Care to Transformational Practice. Routledge. str. 70. ISBN 978-1-317-48242-0 – preko Google Books.