Vjeverica

(Preusmjereno sa Sciuridae)

Vjeverice je zajednički naziv za mnoge životinje porodice Sciuridae, iz reda glodara (Rodentia). Tipičan predstavnik ove porodice su vjeverice sa dugačkim repom, koje naseljavaju Evropu, Aziju i Amerike. Također, u porodici Sciuridae su i leteće vjeverice, dok leteće vjeverice iz porodice Anomaluridae koja naseljavaju Afriku nisu iz ove skupine.[1][2]

Vjeverice
Raspon fosila: Eocen →‎
Sciuridae
Sciuridae
Sistematika
CarstvoŽivotinje
KoljenoKralježnjaci
RazredSisavci
RedGlodavci
PodredSciuromorpha
PorodicaSciuridae:
Prvi red: Callosciurus prevostii, Tamias sibiricus, Tamiasciurus hudsonicus
Drugi red: Sciurus niger, Spermophilus columbianus
Treći red: Xerus inauris, Cynomys ludovicianus
Potporodice:
Ratufinae
Sciurillinae
Sciurinae
Callosciurinae
Xerinae
Trobojna Prevostova vjeverica (ovdje u zagrebačkom zoološkom vrtu) porijeklom je iz jugoistočne Azije

Vjeverice narastu do 24 (19,5-28) cm i rep od 19 (14-24) cm.

Žive u šumama, parkovima, vrtovima, i aktivna je danju (nekad i noću), dobro se penju i skaču. U krošnjama grade nekoliko loptastih gnijezda u kojima skrivaju hranu i mlade. Nemaju pravi zimski san i povremeno se bude. Prehranjuju se bobicama, plodovima, gljivama, jajima, sjemenkama i mladim pticama.

Vrijeme parenja je od januara do jula, bremenite su 38 dana, kote od februara do avgusta 2-5 puta po 3-7 mladih (slijepi 31 dan, sišu 35-42 dana, samostalni su sa 49-56 dana, spolno zreli sa 12 mjeseci). Žive 8-10 godina.

Rasprostranjenje

uredi

U Evropi žive samo dvije vrste vjeverica: siva i crvena vjeverica. Na svijetu ih je poznato oko 200 vrsta. Međutim, uz crvenu vjevericu, koja je do 1970ih godina bila jedini stanovnik Evrope, na starom kontinentu odnedavno se viđa i sivu. Prvi primjerci, uvezeni iz Sjeverne Amerike, pušteni su u Italiji, da bi se u posljednjih 50-ak godina nevjerovatno proširili i ugrozili opstanak zaštićene crvene vjeverice.

Zbog kitnjastog, uspravno položenog repa, te gotovo ljudskog izgleda dok sjede na stražnjim šapama i grickaju hranu, ti glodari su dobro poznati, i često se mogu vidjeti u parkovima u naseljima. Sive vjeverice ljeti često zadobiju svijetlo smeđkastocrvenu nijansu, posebno na leđima i bokovima pa ih je lako zamijeniti sa crvenima. Crvene, tokom zimskih mjeseci imaju dlakave čuperke na vrhovima uški koje sive vjeverice nemaju nikada.

Obje vrste vjeverica vole lješnjake. Međutim, sivih je više pa su i proždrljivije, iako bi se mogle zadovoljiti i žirevima koje crvene ne vole, jer ih ne mogu dobro probaviti. Ni jedna vrsta vjeverica ne hibernira, iako su manje aktivne, pa je u hladnim zimama u prednosti siva vjeverica koja nakupi znatno deblji sloj zaliha masti. U Velikoj Britaniji su lokalne populacije crvenih vjeverica nestale u samo 15 godina nakon dolaska sivih vjeverica.

Kad pronađe lješnjak, vjeverica najprije provjeri je li jestiv, ali, ponekad ga ne pojede odmah, već spremi u spremište hrane. Mirisnim žlijezdama na usnama vjeverica označava hranu, koju će zakopati što je dublje moguće, na mekanom terenu, a potom, uzdignutog repa, krenuti u novu potragu. Miris lješnjaka osjetit će čak i pod snježnim pokrivačem.

Također pogledajte

uredi

Reference

uredi
  1. ^ Sofradžija A. (1999): Lovna divljač. Savez lovačkih organizacija Bosne i Hercegovine, Sarajevo, COBISS/BIH-1D 6920454.
  2. ^ Marcon E., Mongini M. (1986): Sve životinje sveta. „Vuk Karadžić“, Beograd, ISBN 86-307-0016-5.

Vanjski linkovi

uredi