Rusinski jezik

istočnoslavenski jezik

Rusinski jezik (ponegdje se navodi kao istočnorusinski; ISO 639-3: rue) je istočnoslavenski jezik jezik koji se govore Rusini uglavnom u zapadnoj Ukrajini, kao i u susjednim regijama Slovačke i Poljske, a pisan je ćiriličnim pismom.[10]

Rusinski jezik
русинськый язык; руски язик
Jezička porodica
Broj govornikaoko 624.000
Ukrajina – 560.000
Slovačka – 38,679[1]
Srbija – 15,626[2]
Poljska – 10,000[3]
Hrvatska – 2,337[4]
Mađarska – 1,113[5]
Češka – 777[6]
Službeni status
Služben u Srbija
Manjinski jezik u Bosna i Hercegovina,[7]
Hrvatska,[7]
Češka,[7]
Mađarska,[7][8]
Poljska,[7][9]
Rumunija,[7]
Slovačka,
Ukrajina,
Jezički kod
ISO 639-3rue
Linguasphere53-AAA-ec
Glottologrusy1239
Karta
Rusinski je klasifikovan kao ugrožen po klasifikaciji UNESCO Atlas svjetskih ugroženih jezika
Također pogledajte:
Jezik | Jezičke porodice | Spisak jezika

Prema procjeni iz 2000. godine, u Ukrajini ovaj jezik govori oko 560.000 ljudi i ukupno 623.960 u svijetu. U Slovačkoj živi 24.200 govornika ovog jezika gdje je 60% Rusina asimilirano u Slovake - jezično i kulturno. Podatak za Bjelorusiju nije dostupan. Većina govornika živi u oblasti poznatoj kao Karpatska Rutenija koja se proteže od Zakarpatja, na zapadu do istočne Slovačke i jugoistočne Poljske.[11]

U južnoslavenskim zemljama govori se zapadna varijanta Rusinskog jezika gdje ga se naziva zapadnorusinskim, ali ovaj jezik, tačnije mikrojezik nije priznat kao poseban jezik i nema svoj kodni naziv. Rusinskim jezikom govore etnički Rusini, koji naseljavaju panonsko rusinsko lingvističko ostrvo u Vojvodini, Srbija,[11] kao i rusinska dijaspora širom svijeta.[12][13]

Institut za rusinski jezik i kulturu osnovan je u Prešovu 1993. godine. Rusinski književni jezik je kodifikovan i priznat u Slovačkoj 1995. godine. Priznala ga je državna vlada i akademici u Bratislavi.

Prema Evropskoj povelji o regionalnim ili manjinskim jezicima, rusinski je zvanično priznat kao zaštićeni manjinski jezik od strane Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Mađarske, Rumunije, Poljske, Srbije i Slovačke.[7]

Kategorizacija rusinskog jezika kao jezika ili dijalekta izvor je kontroverzi.[14] Češki, slovački i mađarski, kao i američki i neki poljski i srpski lingvisti ga tretiraju kao poseban jezik[15] (sa sopstvenim ISO 639-3 kodom), dok drugi naučnici (u Ukrajini, Poljskoj, Srbija i Rumunija) ga tretiraju kao dijalekt ukrajinskog.[16]

Reference

uredi
  1. ^ "Number of population by mother tongue in the Slovak Republic at 1. 1. 2021". Statistical Office of the Slovak Republic. Arhivirano s originala, 21. 1. 2022. Pristupljeno 21. 1. 2022.
  2. ^ Republic of Serbia, Republic Statistical Office (24. 12. 2002). "Final results of the census 2002" (PDF). Arhivirano s originala (PDF), 6. 3. 2009. Pristupljeno 16. 12. 2010.
  3. ^ "Home" (PDF). Central Statistical Office of Poland. Arhivirano s originala (PDF), 16. 1. 2013. Pristupljeno 22. 3. 2012.
  4. ^ "Republic of Croatia – Central Bureau of Statistics". Crostat. Arhivirano s originala, 27. 5. 2006. Pristupljeno 5. 9. 2010.
  5. ^ "1.28 Population by mother tongue, nationality and sex, 1900–2001". Hungarian Central Statistical Office. 2001. Arhivirano s originala, 20. 11. 2012. Pristupljeno 28. 2. 2012.
  6. ^ "Obyvatelstvo podle věku, mateřského jazyka a pohlaví". Arhivirano s originala, 27. 6. 2015. Pristupljeno 2. 11. 2012.
  7. ^ a b c d e f g Council of Europe 2021.
  8. ^ "Implementation of the Charter in Hungary". Database for the European Charter for Regional or Minority Languages. Public Foundation for European Comparative Minority Research. Arhivirano s originala, 27. 2. 2014. Pristupljeno 16. 6. 2014.
  9. ^ "I Raport dla Sekretarza Rady Europy z realizacji przez Rzeczpospolitą Polską postanowień Europejskiej karty języków regionalnych lub mniejszościowych" (PDF). Arhivirano s originala (PDF), 1. 7. 2014. Pristupljeno 28. 4. 2019.
  10. ^ Pugh 2009, str. 7.
  11. ^ a b Pugh 2009, str. 3.
  12. ^ Magocsi i Pop 2005, str. 267-281.
  13. ^ Kushko 2007, str. 111-132.
  14. ^ Moser 2016, str. 124-139.
  15. ^ Bernard Comrie, "Slavic Languages," International Encyclopedia of Linguistics (1992, Oxford, Vol 3), pp. 452–456.
    Ethnologue, 16th edition
  16. ^ George Y. Shevelov, "Ukrainian," The Slavonic Languages, ed. Bernard Comrie and Greville G. Corbett (1993, Routledge), pp. 947–998.

Izvori

uredi

Također pogledajte

uredi