Razlika između verzija stranice "Zvečaj"

'''Zvečaj''' je bio strateški veoma značajana [[Grad|utvrda]] u srednjevjekovnoj [[Bosna|Bosni]]. Njegove razvaline se i danas nalaze na južnoj strani strme stijene u dolini [[Vrbas]]a. Udaljene su oko 10 km uzvodno od [[BanjalukaBanja Luka|Banjaluke]], odnosno 40 km nizvodno od [[Jajce|Jajca]]. Imajući u vidu (za onovremenu gradnju) nepovoljnu konfiguraciju terena, Zvečaj je bio prostrana tvrđava, nepravilnog oblika, svrsishodno uklopljen u stjenoviti okoliš. Njegovi ruševni ostaci su neshvatljivo zapušteni i propadaju na očigled lokalnih vlasti.

Ovaj grad se nalazio na mogostruko značajnoj poziciji, u blizini uzvodnog ulaza u kanjon Vrbasa, na lokalitetu Tijesno (iza [[Krupa na Vrbasu|Krupe na Vrbasu]]). O tome svjedoče i ostaci tri dobro utvrđena grada: Zvečaj, [[Bočac]] i [[Tvrđava Greben|Greben]]. Tijesno je i do danas ostalu odista tijesno za ulaz u kanjon [[Vrbas]]a, na relaciji [[Banjaluka]] – [[Jajce]], jer se neposredno uz korito plahog [[Vrbas]]a uzdiže okomita i visoka stijena.

Zvečaj se prvi put spominje [[15]]. [[januar]]a [[1404.]]. godine kao dvor [[herceg]]a [[Hrvoje Vukčić Hrvatinić|Hrvoja Vukčića Hrvatinića]], kada je sa [[DubrovnikDubrovačka Republika|Dubrovčanima]] potpisan savez protiv kralja [[Stjepan Ostoja, kralj Bosne|Stjepana Ostoje]]. Nakon 15 godina ([[15]]. [[mart]]a [[1419]].), tu je i Ostojin sin primio dubrovčke izaslanike i potvrdio im prethodne privilegije.<ref>Thallozy L. (1916): Povijest Jajca. Zagreb.</ref><ref>Truhelka Ć. (1904): Kraljevski grad Jajce. Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo.</ref><ref>Kreševljaković, H. (1953): Stari bosanski gradovi . Naše starine I.: 7-44, Sarajevo.</ref>

Kada je pao [[Ključ]] ([[1463.]]., Zvečaj su zauzele [[Osmansko Carstvo|Osmanlije]] i postavile posadu od 50 [[janjičar]]a i 30 ostalih vojnika, a za zapovijednika postaviše ''Konstantina iz Ostrovice'' (pisca poznate hronike). Koncem iste godine, uz još neke [[Bosna|bosanske gradove]]., zauzeo ga je kralj [[Matija Korvin]]. Za vrijeme njegovog prodora na [[Balkan]], [[1480]]. boravio je i u Zvečaju. U [[Turska|tursko]]-[[Ugarska|ugarskom]] ugovoru iz [[1519.]]., pominju se i Zvečaj, [[Banjaluka|Banjaluku]] i [[Vrbas]] (''Orbasz''; ''Banya Lwka'', ''Zweczay cum castro Verbaz''), koji su pripali kralju Ljudevitu II.<ref>Kreševljaković H. (1953): Stari bosanski gradovi . Naše starine I.: 7-44, Sarajevo.</ref>

[[Osmanlije]] su ponovo zauzele Zvečaj ([[1528]].) za vrijeme namjesnika [[Gazi Husrevbega.Husrev-beg]]a, kada ga je, bez otpora, predao Andrija Dresneky. Zato ga je kralj Ferdinand proglasio izdajicom i oduzeo mu njegove posjede u Požeškoj županiji, o čemu svjedoči dokument koji je potpisan [[10]]. [[februar]]a [[1528.]]. Nema dokumenata o daljoj sudbini Zvečaja, sve do Boja pod Banjalukom.

Zvečaj je imao izuzetno značajnu ulogu u mnogim odbrambenim bitkama oko Banjaluke i u Bosni uopće, uključujući i veliki [[Banjalučki boj|Boj pod Banjalukom]] [[1737.]]. godine.

Bitka se bila pod Banjom Lukom [[4]]. [[avgust]]a [[1737]]., a [[Bošnjak|bošnjačka]] vojska je, u pet juriša, izvojevala je veliku pobjedu. Iza odbačenog neprijatelja ostalo je 1.300 mrtvih. U toj borbi su [[Bošnjak|Bošnjaci]] su odnijeli jednu od sudbonosnih pobjeda, iako je iz [[Stambol]]aStambola stigla vijest da ne pružaju otpor, a [[Austro-Ugarska]] pozvala kršćanskio stanovnštvo da ne učestvuje u odbrani Bosne.

Bosanski vezir Hećimoglu Ali-paša (tur. Hekimoğlu Ali Paşa) je očekivao da će austrijska vojska od preko napasti [[Bosna|Bosnu]]. Na svoju ruku sazvao je sve kapetane i ajane na vijećanje u [[Travnik]]. Budući da od [[Istambul|Stambol]]a nije mogao dobiti pomoć, azglasioorganizovao je odbranu Bosne sopstvenim snagama. Relativno brzo je okupio sakupio oko 10.000 vojnika na [[Travnik|travničkom]] polju. Svi kapetani u tadašnjoj bosanskoj vojsci su se odazvali pozivu. Austrijeke snage je činilo oko 14.000 dobro opremljenih vojnika.<ref>Pelidija E. (2002): Banjalučki boj iz 1737 - Uzroci i posljedice. El-Kalem, Sarajevo.</ref>

Iako su napadnuti iz više pravaca (sa [[Sava|Save]] i [[Drina|Drine]]), [[Ali-paša]] i ostali narodne vođe su organirali moćnu odbranu, a u protibnapadu do nogu potukli neprijateljsku vojsku, koja ni narednih oko 150 godina nije mogla pokoriti Bosnu, sve do raspada Osmanlijske imperije, odnodno aneksije nakon [[Berlinski kongres|Berlinskog kongresa]] [[1878.]].