Pisanje programa direktno u mašinskom jeziku bilo bi veoma naporan i dugotrajan posao. Programeri bi morali voditi računa o svakom bitu u datoj instrukciji. Također bi bilo i veoma teško snalaziti se u nepreglednim kolonama i redovima jedinica i nula.
Mašinski jezik se često miješa sa [[Assembler|asemblerskim jezikom]]. Tačno, čovjeku mnogo jasniji prikaz mašinskog jezika je dat u asemblerskom jeziku ali asembler je programski jezik niskog nivoa koji mašinski jezik specifične procesorske arhitekture predstavlja u čitljivom obliku.
Programi napisani u asembleru se odlikuju mogućnošću slanja direktnih komandi procesoru kao i iskorištavanju cijelog dijapazona računarske arhitekture. Pošto ti programi rade praktično na nivou mašinskog koda, i sa sobom nemaju pomoćne konstrukcije, generalizacije koda i za mašinu slične "nebitne" stvari, su mnogo manji i brži od programa napisanih u nekom "konvencionalnom" programskom jeziku.
Neke od glavnih mana takvih programa su loša čitljivost, (posebno izraženo pri velikim projektima), te složenost koda i praktična nemogućnost konvertovanja istog koda na drugu procesorsku arhitekturu. Zbog tih mana se assembler danas koristi samo u sistemima realnog vremena i ostalim specifičnim sistemima.