Razlika između verzija stranice "Reductio ad absurdum"

Ovdje se implicitno koristi zakon kontradikcije (odnosno zakon o neproturječnosti) koji tvrdi da jedna kategorična izjava ne može biti istovremeno i istinita i neistinita. Također je ovdje bitan i zakon isključenja treće mogućnosti. Dakle jedna kategorična izjava ne može biti istovremeno ni istinita ni neistinita. Drugim riječima, ako nije istinita, ona mora biti neistinita i obrnuto.

 

Ova logička metoda je ponikla kod starogrčkih [[filozofija|filozofa]]. Predtostavlja se da prvi put nije upotrebljena u filozofskom ili [[matematika|matematičkom]] slučaju već kod filozofa sofista koji su ovu metodu koristili kao advokati u sudovima. Tada su dokazivali nevinost svojih štićenika započinjući riječima ''"pretpostavimo da je moj štićenik kriv..."'' (na latinskom: ''argumentum a contrario'') i na kraju pokazivali kako to dovodi do proturječnosti sa postojećim dokazima. Na taj način su efektivno i elegantno dokazivali nevinost, a ova metoda je ubrzo postala prihvaćena od svih filozofa kao logički nepobitna.

 

Ovako izgrađeni, Arhimedovi dokazi nisu davali uputstva kako ovu metodu primjeniti i na neke druge, srodne slučajeve. Današnjim [[rječnik]]om rečeno, ne vidi se kako se generički rješava jedna klasa problema. Tu se vidjelo još nedostataka ove metode. Ona je dobra za provjeru i dokazivanje rezultata (poznatog ili pogođenog) ali je loša za nalaženje novog, još nepoznatog rješenja. Stari matematičari su govorili da metoda više zbunjuje nego što razvija um, jer čitalac ne zna odakle se pojavilo rješenje, jer nema jasne slike o vezama između istina i postojanju uzročno posljedičnog lanca.

 

 

Slijedi dijalog kao primjer ''reductio ad absurdum'':