Razlika između verzija stranice "Rat u Sloveniji"

Slovenija je također imala koristi od komplicirane financijske sheme iz aprila 1991. koju je garantirala [[Narodna banka Jugoslavije]] u [[Beograd|Beogradu]]. Zbog toga, [[jugoslavenski dinar]] izgubio je gotovo 50% svoje vrijednosti. Međutim, Slovenija je osigurala značajne rezerve u stranoj valuti, koja joj je financirala prijelazprelaz u nezavisnost.{{Potreban citat}} Prema nekim izvorima, pregovori [[Ljubljana|Ljubljane]] i Beograda oko povratka dijela tih fondova pomogli su u stvaranju nezavisnosti Slovenije.<ref>{{CitePotreban web|url=https://povijest.hr/nadanasnjidan/zapoceo-desetodnevni-rat-u-sloveniji/|title=Započeo desetodnevni rat u Sloveniji|website=Povijest.hr|language=hr|access-date=2021-04-20citat}}</ref>

Dva dana nakon proglašenja nezavisnosti u Sloveniji je izbio kratkotrajni rat (od 27. juna do 6. jula) u kojem su lokalne jedinice JNA, popunjene uglavnom regrutima, ušle u sukob s jedinicama TO Slovenije kojom je zapovijedao [[Janez Janša]] kako bi spriječili nezavisnost te republike. Još 1990, JNA je pokušala razoružati slovensku Teritorijalnu odbranu (TO), ali je uspjela pokupiti samo 40 do 60% oružja.{{Potreban Ovajcitat}} faktor što JNA nije uspjela razoružati TO Slovenije, znatno je pridonio uspjehu slovenske odbrane. Tezu se uzima u razmatranje, ostavi li se po strani tezu u kojoj su Slovenija i Srbija preko JNA inscenirale rat da bi isprovocirale hrvatsku reakciju, što bi dalo povod i "opravdanje" JNA napasti praktično nenaoružanu Hrvatsku koja nije bila u međunarodnoj diplomatskoj milosti i razumijevanju te ju zauzeti, a [[Slovenci]] bi zauzvrat mogli napustiti Jugoslaviju bez problema. Hrvatska je nemarom, neznanjem, nesposobnošću, moguće i izdajom nekih visokih dužnosnika ostala bez oružja svoje TO kad ju je JNA razoružala.

Slovenske snage napustile su JNA i pridružili se novoj slovenskoj vojsci i njenoj policiji. Godine 1991. [[Srbi]] i [[Crnogorci]] činili su 38,8% stanovništva Jugoslavije, ali su činili 70% udjela u činovnicima JNA.{{Potreban citat}} Nakon što su hrvatski i slovenski rezervisti masovno bojkotirali rat, JNA je imala problema sa izvođenjem operacija. Od 25.000 vojnika, 7.900 je dezertiralo ili odbilo ratovati. Slovenska vlada objavila je da se nalazi u "stanju rata" te zamolila međunarodnu zajednicu za pomoć. Već u martu 1991, slovenski regruti nisu se javljali federalnoj vladi.{{Potreban citat}}

[[Milan Kučan]] svjedočio je 21. maja 2003. pred [[Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju|Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije]] (MKSJ) protiv [[Slobodan Milošević|Miloševića]]. Naveo je da je Miloševićevo čelništvovodstvo 1989. umjesto ustavnih nametalo kadrovske promjene preko masovnih mitinga, na kojima su smijenjena vodstva u Vojvodini i Crnoj Gori, a planiran je i miting u [[Ljubljana|Ljubljani]]. Opisao je i raskol na 14. kongresu [[Savez komunista Jugoslavije|SKJ]], kada su, kako je rekao "legitimni i pravični prijedlozi Slovenije brutalno nadglasani". Milošević je rekao da su u ratu ubijena 44 pripadnika JNA, a 184 teško ranjena i ponudio sudu kao dokaz "bijelu knjigu" o zločinima slovenskih snaga. Kučan je precizirao da je u sukobu poginulo 37 vojnika JNA, te 18 slovenskih državljana – osam iz slovenske TO, četiri policajca, šest slovenskih civila – te još šest stranaca, a "bijelu knjigu" odbacio je kao "propagandnu brošuru" JNA. Raspravno vijeće nije prihvatilo taj dokument.

Uprkos sukobu, Srbija i Crna Gora nisu se protivili odlasku Slovenije iz [[Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija|Jugoslavije]], jer bi to ostavilo kolektivno predsjedništvo sa sedam članova, od kojih bi četiri bili pod srbijansko-crnogorskom kontrolom, čime bi time ''[[de facto]]'' imali i kontrolu nad JNA.{{Potreban citat}}