Poliacetilen
Poliacetilen (IUPAC ime: polietin) je termin koji se obično odnosi na organski polimer sa ponavljajućom jedinicom (C2H2)n.[1][2][3]
| Poliacetilen | |
|---|---|
  | |
| Općenito | |
| Hemijski spoj | Poliacetilen |
| Druga imena | Poliacetilen, PAc IUPAC ime: Polietin |
| CAS registarski broj | 25067-58-7 |
| Osobine1 | |
| Rizičnost | |
| NFPA 704 |  0
0
0
|
| 1 Gdje god je moguće korištene su SI jedinice. Ako nije drugačije naznačeno, dati podaci vrijede pri standardnim uslovima. | |
Ime se odnosi na njegovu konceptualnu izgradnju polimerizacijom acetilena, što daje lanac sa ponavljanjem olefinske grupe. Ovaj spoj je konceptualno važan kao i otkriće poliacetilena i visoke provodljivosti za podsticanje pokretanja oblasti organskih vodljivih polimara. Visoku električnu provodljivost otkrili su Hideki Shirakawa, Alan Heeger i Alan MacDiarmid, što je dovelo do velikog interesa za upotrebu organskih spojeva u mikroelektronici (organskih poluprovodnika e). Za ovo otkriće, autorima je dodijeljena Nobelova nagrada za hemiju u 2000.[4][5] Rani radovi na polju istraživanja poliacetilena imali su za cilj korištenje dopiranih polimera kao lahko obradivih i lagahnih "plastičnih metala". Unatoč obećavajućim mogućnostima primjene ovog polimera u području vodljivih polimera, mnoge njegove osobine, kao kao što su nestabilnost u zraku i poteškoće s preradom, dovele su do izbjegavanja upotrebe u komercijalne svrhe.
Spojevi zvani poliacetileni također se javljaju i u prirodi, također u kontekstu termina koji se odnosi na poliine, koji sadrže višestruke acetilenske grupe ("poli" = mnogo ili više), više nego olefinskih groupa ("poli" = polimerizacikja).[6]
Struktura
uredin.svg){kind=spacer}
Poliacetilen se sastoji od dugog lanca atoma ugljik, sa naizmjeničnim jednostrukim i dvostrukim vezama između njih, svaki sa jednim atomom vodika. Dvostruke veze mogu imati cis ili trans geometriju. Kontroliranom sintezom svakog izomernog polimera, može se dobiti cis- ili trans-poliacetilen, mijenjanjem temperature na kojoj se odvija reakcija. U cis obliku polimera je termodinamički manje stabilan nego što je trans izomer. Unatoč konjugiranoj prirodi poliacetilenske kičme, u materijalu nisu sve ugljik-ugljik veze jednake: postoji izrazita alternacija jednostruka/dvostruka veza. Svaki atom vodika može biti. zamijenjen funkcijskom grpom. Supstituirani poliacetileni imaju tendenciju da budu krutiji od zasićenih polimera. Osim toga, stavljanje različitih funkcijskih grupea kao supstituenta na kičmu polimera dovodi do savijanja lanca konjugacije.
Također pogledajte
urediReference
uredi- ^ Atkins P., de Paula J. (2006). Physical chemistry, 8th Ed. San Francisco: W. H. Freeman. ISBN 0-7167-8759-8.
- ^ Whitten K.W., Gailey K. D. and Davis R. E. (1992). General chemistry, 4th Ed. Philadelphia: Saunders College Publishing. ISBN 0-03-072373-6.
- ^ Laidler K. J. (1978). Physical chemistry with biological applications. Benjamin/Cummings. Menlo Park. ISBN 0-8053-5680-0.
- ^ Heeger, Alan (2001). "Nobel Lecture: Semiconducting and metallic polymers: The fourth generation of polymeric materials". Reviews of Modern Physics (free download)
|format=zahtijeva|url=(pomoć). 73 (3): 681. Bibcode:2001RvMP...73..681H. doi:10.1103/RevModPhys.73.681. - ^ "The Nobel Prize in Chemistry 2000".
- ^ Minto, Robert E.; Blacklock, Brenda J “Biosynthesis and function of polyacetylenes and allied natural products” From Progress in Lipid Research 2008, vol. 47, 233-306. doi:10.1016/j.plipres.2008.02.002
Vanjski linkovi
uredi