Pejzaž u slikarstvu

Pejzaž u slikarstvu (fr. paysage - predio) znači prikazivanje prirode na slici, na crtežu, u grafici. Isto značenje i objašnjenje ovog pojma ima i njemačka riječ landschaft, koja znači slika nekog kraja, pejzaž u slikarskoj umjetnosti, opći pogled na neki kraj, krajolik.

Albrecht Dürer, Weiher im Walde

Pejzaž kao motiv se često javlja kod umjetnika u svim epohama umjetničkog stvaralaštva. Najizraženija njegova pojava u umjetničkom stvaralaštvu je u realizmu i impresionizmu. Pejzaž je jako bio omiljen i kod jugoslovenskih modernih slikara. On je u slikarstvu motiv koji prikazuje dio otvorenog prostora, dio prirode (koji može da se obuhvati jednim pogledom) sa predmetima u njoj (nebo, planine, doline, vodopad, jezera, drveće, kuće, ptice i slično).

Umjetnici realističkog stvaralaštva su najčešće predstavljali ljude, kao i životinje u pejzažu realistički. Impresionisti prvi put izlaze u prirodu iz mračnih ateljea i u blistavoj svjetlosti dana osjećaju čari čistih i svježih boja. Svoje trenutne utiske prenose na platno, slikajući brzo, direktno na njih stavljajući boje. Njihovo stvaralaštvo je svježe, čisto i intenzivno. Njihovi pejzaži su sa motivima rijeka, jezera, seoskih bašta, puteva u polju, seoske idile.

Savremenim umjetnicima također su omiljeni motivi pejzaža. Jedni slikaju more i morske luke (takozvane marine), morske obale. Drugi slikaju pejzaže sa arhitekturom; ljudske figure u pejzažu, seoske puteve, žitna polja, industrijska naselja, planinske predjele i slično.

Kod pejzaža lakim, nježnim i prozirnim tonovima prostor se „udaljava“, dok se tamnijim, jačim tonovima prostor „približava“.

Za slikanje se uzima jedan dio prirode; izgled samo jednog kraja koji se koristi da bi se u njemu postavio izvjestan „uži“ motiv: skela na rijeci, vodenica potočara, planinska kućica, brvnara, stari hrast, pastir sa stadom, žeteoci, izletnici, planinari, skijaši itd.

Pejzaž je omiljeni i čest motiv i u dječijem stvaralaštvu. Nekad će ga predstaviti kao neki događaju u svojoj okolini, nekad opet kao doživljaj iz svoga života (boravak na moru, na selu – za vrijeme đačkog odmora). Često će to biti neko sjećanje i prisjećanje određenog putovanja, izgleda svoga kraja, mjesta u određenim godišnjim dobima i slično.

Zato je potrebno imati u vidu neke najosnovnije pojmove kako odabrati motive ove vrste, odnosno: kako slikati pejzaž. Prije svega, prilikom biranja motiva, treba obavezno pronaći takav koji će imati bar tri plana. Centralni predmeti, koji će predstavljati „uži motiv“, treba da su nam najbliži, dakle u prvom planu. Oblici izvjesne grupe predmeta biće jasni, boje ili sjenke življe, izrazitije, čak će i razlike u stepenu osvjetljenosti (svjetlo, polutamno, tamno), biti dovoljno jasni.

U drugom planu nalazit će se predmeti srednje udaljenosti. Veličina ovih predmeta je prividno manja od onih u prvom planu; boje su manje žive, a razlike u nijansama i stepenima osvjetljenosti već se manje uočavaju.

U trećem planu, zbog dejstva svjetlosti, ispunjenosti vazduha vodenom parom, prašinom, boje predmeta gube svoj pravi kvalitet. Tako šumovite planine na veliko odstojanju imaju mjesto zelene, nježno plavičastu ili ljubičastu boju. Predmeti i površine ove najveće udaljenosti skoro su jednobojni, naime u nekoj blijedoj neodređenoj boji, sa jedva uočljivim nijansama. Predmeti najveće udaljenosti izgledaju najmanje, njihovi oblici neoštri, nejasni, te se, zbog navedenih atmosferskih uslova „gube“. Najteže je predstaviti upravo predmete posljednjeg plana za što je potrebno određeno iskustvo.

Bez poznavanja zakona perspektive i perspektivnog crtanja, bez poznavanja boje i uloga koje one imaju u predstavljanju predmeta u prostoru, u prividnom približavanju, odnosno udaljavanju, ne može se napraviti slika predjela koja bi dočarala dobar ustisak prostornosti i stvarnosti.

Također pogledajte

• Pejzažna arhitektura