Olovac

Tvrđava Olovac smještena je uz naselje Olovo, na njegovoj jugozapadnoj strani, a radi njegove zaštite. Upravo je mjesto i uloga rudarskog naselja Olovo doprinijela da se izgradi tvrđava Olovac. Srednjovjekovna trvđava je napravljena na prethistorijskoj gradini, na kamenitom obronku koji se zove Gradina. Očuvani su ostaci glavne kule i južnog bedema sa zaštitnim rovom. U izgradnji utvrđenja učestvovao je Žore Bokšić, dubrovački građanin i bosanski protovestijar. Olovac je imao svoga kastelana. U 15. vijeku Olovac je u posjedu vlastele Pavlovići. Olovac je dospjeo pod osmansku vlast u vrijeme pada Bosne 1463. godine. ^[1] U arhivskim knjigama Državnog arhiva u Dubrovniku Olovac se spominje u drugoj polovini 15. vijeka, ali ti navodi se odnose na privrednu djelatnost pa se prije može govoriti o tome da su zapravo povezane za naselje Olovo. ^[2]

Reference

^ Srđan Rudić, Олово, Лексикон градова и тргова средњовековних српских земаља - према писаним изворима - , Завод за уџбенике, Београд 2010, 204-205; Pavao Anđelić, Olovac, Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, Tom III, Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1988, 76.
^ „Ego Voch Bionich de Olouaz confiteor quod super me et omnia mea bona obligo me dare et soluere Michaeli Marino de Zizer ducatos auri centum viginti sex usque ad unum mensem proxime futurum. Sub pena etc. Renuntiando etc. Hec autem carta etc. Judex et testis ut supra” (13. septembar 1492. godine), Državni arhiv u Dubrovniku, Serija: Debita Notariae, Svezak: LV, Folija: 9 verso.

Literatura

Srđan Rudić, Олово, Лексикон градова и тргова средњовековних српских земаља - према писаним изворима - , Завод за уџбенике, Београд 2010, 204-205.
Pavao Anđelić, Olovac, Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, Tom III, Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1988, 76.

[1] Srđan Rudić, Олово, Лексикон градова и тргова средњовековних српских земаља - према писаним изворима - , Завод за уџбенике, Београд 2010, 204-205; Pavao Anđelić, Olovac, Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, Tom III, Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1988, 76.

[2] „Ego Voch Bionich de Olouaz confiteor quod super me et omnia mea bona obligo me dare et soluere Michaeli Marino de Zizer ducatos auri centum viginti sex usque ad unum mensem proxime futurum. Sub pena etc. Renuntiando etc. Hec autem carta etc. Judex et testis ut supra” (13. septembar 1492. godine), Državni arhiv u Dubrovniku, Serija: Debita Notariae, Svezak: LV, Folija: 9 verso.

[1]

[2]