Čulo okusa ili ukusa je jedno od pet čovjekovih čula.[1] Okus je čulna percepcija koja se proizvodi ili stimulira kada supstanca u ustima hemijski reaguje sa stanicama receptora okusa smještenim na okusnim pupoljcima u usnoj šupljini, uglavnom na jeziku tj. okus čulni utisak o hrani ili drugim materijalima koji dospiju na jezik.[2] Za čulo okusa zaslužni su okusni pupoljci, koji se nalaze na jeziku, nepcu, u ždrijelu i ostalim dilelovima usne šupljine. Ti pupoljci su uronjeni u epitel jezika, a građeni su od potpornih i receptorskih ćelija iz kojih izlaze nervna vlakna koja se stapaju u živce, koji dalje vode podražaje u koru velikog mozga.

Čulni pupovi i papile na ljudskom jeziku

Okus, zajedno sa mirisom i stimulacijom trigeminalnog živca (registruje teksturu, bol i temperaturu), određuje okus hrane i drugih supstanci. Ljudi imaju receptore za ukus na pupoljcima ukusa i drugim područjima, uključujući gornju površinu jezika i epiglotisa.[3][4]. Ukusna kora je odgovorna za percepciju ukusa.

Glavni receptoriUredi

Na ljudskom jeziku postoje četiri vrste okusnih papila:

  • nitaste (papillae filiformes),
  • gljivaste (papilae fungiformes)
  • opšančene ili okružene (papilae vallatae) i
  • listaste (papilae foliatae).

Jedino iliformne nemaju okusne bradavice, a najmanja su i najbrojnija vrsta papila. Za okus su najbitnije opšančene papile kojih najčešće ima po oko osam sa obje strane srednje jezične linije (sulcus medianus linguae). Suprotno ranijem uvjerenju, nema određenih područja jezika osjetljivih za određene okuse, nego je cijela površina jezika pokrivena okusnim bradavicama koje su osjetljive za svih pet osnovnih okusa.[5][6][7][8]

Na površini jezika, posebno pri njegovom korjenu, nalaze se brojne čulne bradavice ili kvržice, unutar kojih se nalaze čulni pupoljci, koji mogu biti podraženi od materija topljivih u pljuvački.

Osjećaj okusa, dakle, nastaje kada neka tvar u ustima hemijski reaguje s adekvatnim receptornim ćelijama koje se nalaze na jeziku. Okus, zajedno s osjećanjem mirisa stimulira nerv trigeminus (trograni moždani), za registraciju teksture, boli i temperature, određivanje okusa hrane ili drugih supstanci. Ljudi imaju i okusne receptore na nepcu (calyculi) i drugim područjima, uključujući gornju površinu jezika i grla.

Jezik je prekriven hiljadama malih neravnina pod nazivom papile, koje su vidljive i golim okom. Unutar svake papile su stotine receptora. Izuzetak su filiformne papile koje ih ne sadrže. Na prednjoj i zadnjoj strani jezika ima ih između 2.000 i 5.000. Druge su na nepcu, sa strane i straga usne šupljine i u grlu. Svaki okusni pupoljak sadrži 50 do 100 receptorskih ćelija.

Osećaj ukusa mogu se svrstati u pet osnovnih okusa:

  • slatkost,
  • kiselost,
  • slanost,
  • gorčina i
  • umami (okus mesa).

Nepce je u stanju da razlikuju okuse, otkrivanjem interakciju s različitim molekulama ili ionima.

  • Slatko, umami i gorak okus su izazvani vezivanjem molekula na G proteinski spregnutih receptora na stanične membrane čula okusa.
  • Slanost i kiselosti se doživljavaju kada alkalni metali ili vodikovi ioni dođu na čulni pupoljak.

Osnovni okusi doprinose samo djelomično ukupnom osjećaju okusa hrane u ustima - uključeni su i drugi faktori, kao što su miris (putem mirisnog epitela nosa), teksture, osjeti raznih mehanoreceptora, mišića, nerava. Temperatura se otkriva termoreceptorima, a "hladnoća" (kao što je mentol) i "ljutina" (pikantnost), putem hemesteze.

Svi osnovni okusi su klasifikovani kao:

  • averzivni ili
  • aperitivni,

u zavisnosti od efekta koji osjeti imaju na naš organizam. Slatkost pomaže da se prepoznaju energetski bogate namirnice, a gorčina služi kao znak upozorenja na otrove.

Okusna percepcija blijedi s godinama: U prosjeku, ljudi izgube pola sposobnosti receptora okusa do napunjene 20. godine. Sve životinje ne mogu osjetiti sve ukuse.

Diferenciranje okusaUredi

Pet vrsta okusa se registruje na različitim dijelovima ovog čula:

  • gorko osjećaju čulne ćelije na korijenu jezika i nepcu,
  • slatko osjećaju čulne ćelije na vrhu jezika,
  • slano – na prednjem dijelu jezika, iza čulnih ćelija za slatko,
  • kiselo – na nepcu i uz rub jezika, i
  • umami – ugodnost, porijeklom od glutamata u hrani.

To je pet osnovnih vrsta okusa, ali čovjek može razlikovati beskonačno mnogo okusa (između ostalih i masne kiseline, okus vode, i druge). U tome pomaže i čulo mirisa, koji nadopunjava impulse koji idu prema mozgu.

Zaštita čula okusaUredi

Čulo okusa, slično čulu mirisa, potrebno je također štititi i njegovati. Nepotrebno izlaganje vrelim jelima i pićima, žestokim začinima, raznim hemikalijama, alkoholu, duhanskom dimu, drogama i sl. dovodi do smanjivanja osjetljivosti ili čak do potpune neosjetljivosti ovog čula. Neke od pomenutih i drugih materija mogu trajno oštetiti čulo okusa.

Čulo okusa i mirisa nisu samo ispitivači postavljeni na ulazu u tijelo, već stvaraju osjećaj prijatnog i neprijatnog te tako utiču na opće raspoloženje i emotivno stanje čovjeka.

Klinički značajUredi

Pacijenti s Addisonovom bolešću, hipofiznom insuficijencijom ili cističnom fibrozom ponekad imaju preosjetljivost na pet primarnih okusa[9]

Poremećaji ukusaUredi

  • ageuzija (potpuni gubitak ukusa),
  • hipogeuzija (smanjeno čulo ukusa),
  • disgeuzija (izobličenje čula ukusa),
  • hipergeuzija (nenormalno pojačano čulo ukusa).

Virusi takođe mogu uzrokovati gubitak ukusa. Oko 50% pacijenata sa SARS-CoV-2 (uzrokujući COVID-19) doživljava neku vrstu poremećaja povezanog s njihovim čulom mirisa ili okusa, uključujući ageuziju i disgeuziju. SARS-CoV-1, MERS-CoV, pa čak i gripa (virus gripe) također mogu poremetiti čulo okusa[10][11]

ReferenceUredi

  1. ^ Napomena: Za razlikovanje od estetskog ukusa, za ovo čulo, u bosanskom jeziku, preporučljivo je upotrebljavati imenicu okus, a ne, također dopustivu, ukus.
  2. ^ Trivedi, Bijal P. (2012). "Gustatory system: The finer points of taste". Nature. 486 (7403): S2–S3. Bibcode:2012Natur.486S...2T. doi:10.1038/486s2a. ISSN 0028-0836. PMID 22717400. S2CID 4325945.
  3. ^ Witt, Martin (2019). "Anatomy and development of the human taste system". Smell and Taste. Handbook of Clinical Neurology. 164. str. 147–171. doi:10.1016/b978-0-444-63855-7.00010-1. ISBN 978-0-444-63855-7. ISSN 0072-9752. PMID 31604544. S2CID 204332286.
  4. ^ Human biology (Page 201/464) Daniel D. Chiras. Jones & Bartlett Learning, 2005.
  5. ^ Mader S. S. (2000): Human biology. McGraw-Hill, New York, ISBN 0-07-290584-0; ISBN 0-07-117940-2.
  6. ^ Međedović S., Maslić E., Hadžiselimović R. (2000): Biologija 2. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-222-6.
  7. ^ Hadžiselimović R., Maslić E. (1996): Biologija (za I. rezred tehničkih i stručnih škola). Ministarstvo obrazovenja, nauke, kulture i sporta FBiH, Sarajevo.
  8. ^ Korene Z., Hadžiselimović R., Maslić E. (2001): Biologija za 8. razred osnovne škole. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-396-6.
  9. ^ Walker, H. Kenneth (1990). "Cranial Nerve VII: The Facial Nerve and Taste". Clinical Methods: The History, Physical, and Laboratory Examinations. Butterworths. ISBN 9780409900774. Pristupljeno 1. 5. 2014.
  10. ^ Meunier, Nicolas; Briand, Loïc; Jacquin-Piques, Agnès; Brondel, Laurent; Pénicaud, Luc (2020). "COVID 19-Induced Smell and Taste Impairments: Putative Impact on Physiology". Frontiers in Physiology. 11: 625110. doi:10.3389/fphys.2020.625110. ISSN 1664-042X. PMC 7870487. PMID 33574768.
  11. ^ Veronese, Sheila; Sbarbati, Andrea (3. 3. 2021). "Chemosensory Systems in COVID-19: Evolution of Scientific Research". ACS Chemical Neuroscience. 12 (5): 813–824. doi:10.1021/acschemneuro.0c00788. ISSN 1948-7193. PMC 7885804. PMID 33559466.

Također pogledajteUredi