Mikroinjekcija

Mikroinjekcija je staklena mikropipeta koja se upotrebljava za ubrizgavanje tečnih supstanci na mikroskopskoj ili graničnoj makroskopskoj razini. Cilj su često žive ćelije, ali se također uključuju i međućelijski prostori. Mikroinjekcija je jednostavan mehanički proces koji obično uključuje invertni mikroskop s moći uvećanja od oko 200x (iako se ponekad izvodi pomoću seciranja pod stereo mikroskopom na uvećanju 40-50x ili tradicionalnim optičkim okomitim mikroskopom slične snage). Ova tehnika se primjenjuje i za inokuliranje mikroskopski sitnih organizama u ciljani medij.

Postupak mikroinjektiranja
Mikroinjekziranje fluorescentne boje u pozicionirani niz jaja Ciona intestinalis

Za procese kao što su ćelijsko ili pronukleusno injektiranje, ciljne ćelije se nalaze ispod mikroskopa i dva mikromanipulatora, od kojih jedan drži kapaljku, a drugi mikrokapilarnu iglu, obično promjera između 0,5-5 μm (veći je ako se ubrizgavaju matične ćelije u embrion), a koristi se da prodre kroz ćelijsku membranu i / ili jedarnu opnu.[1] Na ovaj način se proces može se koristiti za unošenje vektora u određenu ćeliju. Mikroinjekcija se također može koristiti i u kloniranju organizama, u studijiama biologije ćelije i virusa i za liječenje muške subfertilnosti – intracitoplazmatskim ubrizgavanjem sperme.

HistorijaUredi

Upotreba mikroinjekcija kao biološkog postupka započeta je početkom dvadesetog stoljeća, iako se čak ni tokom 1970-ih nije bila uobičajeno korištena. Do 1990-ih, međutim, njegova upotreba je znatno proširila pa se danas smatra općom laboratorijskom tehnikom, zajedno sa fuzijo vezikula, elektroporacijom, hemijskom transfekcijom i prenosom virusa, tj . za uvođenje mala količinu supstance u malu metu. Slična tehnika se i danas primjenjuje i u protozoologiji za uzimanje uzoraka i manipulaciju protozoama iz prirode i u laboratorijskim uvjetima.[2][3][4]

Osnovni tipoviUredi

Postoje dva osnovna oblika mikroinjekcijskih sistema. Prvi se zove sistem stalnog protoka, a drugi je pulsirajuća cirkulacija. U sistemu konstantnog protoka, koji je relativno jednostavan i jeftin, iako nespretan i zastarjeli, konstantan protok uzorka se unosi mikropipteom, a količina ubrizgavajućeg uzorka se određuje dužinom zadržavanja igle u ćeliji. Obično zahtijeva reguliran izvor pritiska, držač kapilara i grubi ili fini mikromanipulator. Pulsirajuća cirkulacija, međutim, omogućava veću kontrolu i dosljednost u doziranju uzorka koji se ubrizgava. Zbog mogućnosti povećane kontrole nad iglom, postavljanja i kretanja i pored povećane preciznosti u odnosu na obim unošene supstance, favorizira se tehniku pulsirajućeg protoka (Ependorf ili druge sličnih mogućnosti).[5][6]

ReferenceUredi

  1. ^ David B. Burr D. B., Matthew R. Allen M. R. (2013): Basic and applied bone biology. Academic Press, New York, ISBN 978-0-12-391459-0.
  2. ^ http://www.researchgate.net/.../10127621_The_growth_of... - ]Chilo+ patula mic.sgmjournals.org/content/16/3/561.full.pdf] Chilo
  3. ^ Mucibabic S. (1957): The growth of mixed populations of Chilomonas paramecium and Tetrahymena pyriformis. Journal of General Microbiology, 16(3): 561-571.
  4. ^ Hadžiselimović R. (1969): Efekat različitih zapremina hranljivog medijuma na rastenje mješovitih populacija Chilomonas paramecium i Tetrahymena pyriformis. Simpozijum iz ekologije (Beograd), Knjiga rezimea: 24.
  5. ^ Goldman R. D., Spector D. L. (2005): Live cell imaging: A laboratory manual. CSHL, ISBN 978-0-87969-683-2.
  6. ^ http://books.google.com/books?id=8QwSUxiuyfYC&pg=PA54.

Također pogledajteUredi

Vanjski linkoviUredi