Bvully
Primjer broj 1. Učionica, drugi razred neke osnovne škole, učiteljica predaje novo gradivo iz prirode i društva. Tema je mlječni proizvodi. Sve teče normalno, djeca sjede i slušaju, a učiteljica nešto crta na tabli i polako daje objašnjenja. ”Ovo vam je djeco krava, krava pase travu i daje mljeko, od tog mljeka nastaje najljepši sir šabačke mljekare, najukusniji jogurt Yogsi mljekare Dukat, najsvježija pavlaka Latea mljekare...„ Da li nas ovo čeka u budućnosti? Reklamiranje, oglašavanje, brendiranje nekog proizvoda postalo je jedno veliko takmičenje u kojem nikada nema pobjednika. Ljudi koji rade u kompanijama za pravljenje reklama, odnosima s javnošću i marketingu pokušavaju na razne načine plasirati na tržište i prodati proizvod svog klijenta. To je postala svakodnevica naših života, ali postavljam pitanje: Dokle su marketing kompanije i njihovi klijenti spremni ići? Postavljam pitanja morala i etike. Gdje se nalaze granice, da li uopšte postoje i da li iko odlučuje (i ko je taj) kakve reklame ili cjelokupno oglašavanje neke firme i njenog proizvoda prelaze sve moguće granice morala?
Primjer broj 2. Na jednoj internet stranici tinejdžerka po imenu X pomoću web kamere i mikrofona napravila je svoj mali virtualni dnevnik. Svaki dan je u svoj sobi ispred računara prepričavala „probleme“ koji su je mučili. Recimo jedan dan je mrzila ceo svijet, drugi dan se posvađala sa roditeljim zato što joj nisu dali da izađe u diskoteku, treći je htjela ubiti svog profesora jer je dobila lošu ocjenu, četvrti su je mučile bubuljice... Uglavnom standardni problemi svakog prosječnog tinejdžera. Malo po malo ljudi, koji su to gledali, počeli su primjećivati neke promjene u njenom dnevniku, ona je postajala sve srećnija, popularnija u školi, našla je momka, ocjene su bile sve bolje... Međutim, to nisu bile jedine promjene. Tinejdžerka X počela je u svakom svom novom snimanju da pije Coca-colu i da je stalno drži u ruci, naravno logo je uvjek morao da se istakne u prvi plan. Mnogi tinejdžeri su suosjećajući sa njenim „problemima“, počeli da je imitiraju u mnogo čemu, naravno i u piću koji je pila iz dana u dan. Naime, jedan od najvećih giganatskih kompanija, Coca-Cola je plaćala tinejdžerki X finu sumu novca, samo da drži njihov proizvod u ruci dok se obraća desetinama hiljada svojih obožavalaca. Druge kompanije su tužile Coca-Colu zbog manipulacije, neplaćanja reklame internet stranici koja je postavljala dnevnik tinejdžerke X... Ali, sve kazne, koje je Coca-Cola platila, povodom ovog slučaja, su na kraju iznosile 20-30% onoga što je ona zaradila tokom cijele kampanje Dnevnik tinejdžerke X. Nisam sigurna da li je ovo riješenje, ali vrijedilo bi pokušati, da se u svim zemljama uvedu strožiji zakoni za reklamiranje. Znamo da već neki postoje, ali ti zakoni su pomalo smiješni. Moj prijedlog je da se uvedu zakoni kojima bi se čuvala prava potrošača, zakoni koji bi jasno govorili šta je dozvoljeno, a šta nije. Isto tako bi u svakoj zemlji trebalo oformiti čitavu instituciju i grupu ljudi koji bi pregledavali sve vrste reklamiranja i tako sprečavali zloupotrebu ljudi, životinja, djece, okoline i proizvoda u reklamiranju, kao i povećati kazne za 100% kada se neki zakon prekrši. Primjer 3. Tommy Hilfiger se više bavi potpisivanjem svog imena nego proizvodnjom odjeće. Kompanija radi isključivo na bazi licencnih ugovora, a Hilfiger naručuje sve svoje proizvode od drugih kompanija: Jockey International mu pravi donji veš, Pepe Jeans London pravi Hilfiger džins odjeću, Oxford Industries proizvodi Tommy košulje, a Stride Rite Corporation obuću. Šta onda proizvodi Tommy Hilfiger? Ama baš ništa. Svi znamo da je Tommy Hilfiger ugledna i jedna od vodećih firmi u svojoj branži, pitamo se kako je to uspjela i kako uspjeva da prodaje tuđe proizvode. Jednostavno, Tommy Hilfiger je brend. Uspješnim vođenjem odnosima s javnošću, dobrim reklamnim kampanjama, investiranjem čak $ 100.000.000 godišnje u marketing, oni su napravili ime = BREND. Svi gore navedeni primjeri su samo jedan mali dio onoga šta pravi jedan brend. Manipulacija imenom, tj. brendom je ogromna u današnjem svijetu, ljudi, potrošači masovno kupuju proizvode Coca-Cole, McDonald's-a, Tommy Hilfiger-a, Marlbora i dr. Samo zbog imena tj. reklame. Kao što kaže Naomi Klajn u svojoj knjizi No Logo: „Astronomski rast bogatstva i kulturnog uticaja multinacionalnih korporacija u poslednjih petnaest godina potiče od jedne naizgled bezazlene ideje koju su razvili teoretičari menadžmenta sredinom osamdesetih: uspješnim korporacijama na prvom mjestu treba da bude proizvodnja robnih marki, brendova, a ne robe. To možda jeste ključ uspjeha, ali kako onda da potrošači znaju šta kupuju, ko je pravi proizvođač i kolika je prava cijena tog proizvoda kada proizvod ne bi prelazio toliki put od kupovine materijala,transporta,fabrike koja pravi proizvod,ponovnog transporta do BRENDA tj. sekundarnog proizvodjaca, opet transporta, prodavnice i tek onda u ruke kupca. Od materijala do potrošača cijena proizvoda skoči i do 500% od prvobitne prodajne cijene prvog i pravog proizvođača.
Naomi Klajn, „No Logo“, str. 52, Samizdat B92, Beograd, 2003 Naomi Klajn, „No Logo“, str. 27, Samizdat B92, Beograd, 2003
Razgovor, tj. kratku raspravu na ovu temu mozete naci i na: http://www.banjalukaonline.com/forum/viewthread.php?tid=6706