Kišobran
Kišobran ili suncobran, poznatiji i kao parasol je sprava napravljena od drvenih ili metalnih rasklopivih dijelova, koji su pričvrščeni za drveni, metalni ili plastični nosač. Napravljen je s ciljem da štiti od kiše ili drugih padavina. Kišobran koji je namijenjen da štiti od sunčevih zraka se naziva parasol. Osnovna razlika između kišobrana i suncobrana, kada je u pitanju njihova struktura, je materijal od kojeg je napravljena zaštitna cerada, odnosno nastrešnica; neki parasoli nisu vodootporni, dok je materijal za kišobran vodootporan, obično napravljen od gustog platna ili fleksibilne plastike.
Kišobrani i suncobrani su primarno napravljeni za jednoručnu upotrebu, čija veličina odgovara ličnoj potrebi. Najveći prenosivi kišobrani su takozvani golf-kišobrani. Kišobrani se obično dijele u dvije grupe; Potpuno rasklopljivi kišobrani, čiji sistem žica omogućava smanjenje njegove veličine, kao i sklapljanje drške. Takvi podesni kišobrani su dovoljno mali da se mogu nositi u torbici. U drugi tip spadaju kišobrani koji se otvaraju na dugme, a žice se pri tome šire, nakon što su prethodno bile uz dršku, dakle kod ovog tipa kišobrana žice nisu dodatno rasklopive, tj. nemaju dodatne zglobove za veće sklapanje. Ovi kišobrani su veći, ali obično uži, s toga se nose u ruci. Prednost ovih kišobrana u odnosu na prvu grupu je njihova stabilnost.
Kišobrani se obično razlikuju na osnovu cijena i kvaliteta, varirajući od jeftinih, do izrazito skupih modela. Veći suncobrani su obično neprenosivi i bivaju ugrađeni u neke ležaljke ili vanjski namještaj, dok postoje i prenosivi, kao oni na plažama. Kišobrane i suncobrane koje danas poznajemo, originalno potiču iz Kine.[1][2][3]
Historija
uredi
Najstariji tragovi vezani za kišobran, datiraju iz 21. godine nove ere kada je za posebne prilike, jedan takav imao Wang Mang (9-23.).[4] U prvom stoljeću su slični kišobrani pronađeni i na Korejskom poluotoku.[4]
Znak kineskog alfabeta, koji znači kišobran je 傘 (sǎn)i ujedno je predstavlja svojim oblikom izgled današnjeg kišobrana. Postoji i mišljenje da se kišobran razvio iz šatora, u smislu prenosivog šatora-kišobrana. Kišobran je dodatak uz koga se predstavlja gotovo svaka kineska kraljevska porodica. Kada bi kineski car išao u lov, sluga je morala za njim nositi 24 kišobrana. Preko Koreje su kišobran preuzeli i Japanci. U Zapadni svijet se kineski suncobran eksponirao preko Perzije, Putem svile.
Kasna dinastija Song koja je štampala oko 1270. svoju knjigu, jasno je na koricama postavila suncobran, koji je identičan onom današnjem koji se koristi u Kini.[4]
U Perziji je pronađen suncobran, prilikom otkopavanja starog grada Persepolisa. U Antičkom Egiptu je suncobran korišten u više različitih oblika, kao npr. u vidu složenih palminih listova, vezanih na dugu dršku. U Antičkoj Grčkoj, suncobran je bio ženski modni dodatak pred kraj 5. vijeka pr.n.e. O tome je u nekoliko svojih spisova govorio i Aristofan. Na brojnim grobnicama su se isticali motivi gdje robinje drže suncobrane svojim vlasnicama. Za muškarca nije bilo prikladno nositi suncobran, jer je to bio simbol ženstvenosti i nježnosti. Smatralo se da muškarac treba nositi mač i štit, kao znak hrabrosti, a ne suncobran, jer muškarcu po njegovoj prirodi ne smeta ni kiša ni sunce.
U antičkoj Grčkoj, suncobran (skiadeion) je bio ukrasni modni dodatak potkraj 5. vijeka pr.n.e. Književnik Aristofan ga je opisao kao predmet koji je srodan ženskoj populaciji i da se može sklopiti i raširiti. Neke grobnice u Triteji su bile ukrašene ženama, pored kojih su ropkinje koje drže suncobrane, praveći hlad svojim gospodaricama. Muškarac koji bi nosio suncobran, smatrao se više feminiziran u poređenju sa ostalim
Reference
uredi- ^ Ong, Siew Chey (2005). China condensed: 5000 years of history & culture (1st izd.). Singapore: Times Editions Marshall Cavendish. str. 170. ISBN 978-981-261-067-6.
- ^ Weiss, Julian (2001). Tigers' roar: Asia's recovery and its impact. Armonk, New York: Sharpe. str. 76. ISBN 978-0-7656-0784-3.
- ^ Ronan, Colin A. (1994). The shorter Science and civilisation in China: 4. Cambridge: Cambridge University Press. str. 42. ISBN 978-0-521-32995-8.
- ^ a b c Needham, Joseph (1986).