Južnoslavenski jezici

ogranak slavenskih jezika

Južnoslavenski jezici su jedna od tri grane slavenskih jezika. Ima oko 30 miliona govornika, uglavnom na Balkanu. Oni su geografski odvojeni od govornika druga dva slavenska ogranka (Zapad i Istok) pojasom govornika njemačkog, mađarskog i rumunskog jezika.

Južnoslavenski dijalekti i glavne grupe

Porodica slavenskih jezika se dijeli na

Historija

uredi

Prvi južnoslavenski jezik koji je napisan (ujedno i prvi potvrđeni slavenski jezik) bila je varijanta istočnojužnoslavenskog koji se govorio u Solunu, danas zvanom Staroslavenski jezik, u devetom stoljeću. Zadržan je kao liturgijski jezik u slavenskim pravoslavnim crkvama u obliku raznih mjesnih crkvenoslavenskih tradicija.

Lingvistička prahistorija

uredi

Slovenski jezici su dio baltoslovenske grupe koja pripada indoevropskoj jezičkoj porodici. Južnoslavenski jezici smatraju se genetskim čvorom u slavistici: definisani su skupom fonoloških, morfoloških i leksičkih inovacija (izoglosa) koje ga odvajaju od zapadnih i istočnih slavenskih grupa. To gledište je, međutim, dovedeno u pitanje posljednjih decenija (vidi dolje).

Neke inovacije koje obuhvataju sve južnoslavenske jezike dijele se sa istočnoslavenskom grupom, ali ne i zapadnoslavenskom. To uključuje:[1]

  • Dosljedna primjena slavenske druge palatalizacije prije praslavenskog *v
  • Gubitak *d i *t prije praslovenskog *l
  • Spajanje praslovenskog *ś (nastalog iz druge i treće palatalizacije) sa *s

Identificirano je nekoliko izoglosa za koje se smatra da predstavljaju ekskluzivne zajedničke inovacije u južnoslavenskoj jezičnoj grupi. One su pretežno fonološkog karaktera, dok su morfološke i sintaktičke izoglose znatno manje. Sussex & Cubberly (2006:43–44) navode sljedeće fonološke izoglose:

  • Spajanje yers u zvuk sličan šva, koji je u srpskohrvatskom postao /a/, ili se prema zadržanom tvrdom/mekom kvalitetu prethodnog suglasnika podijelio na /o e/ (makedonski), ili /ə e/ (bugarski)
  • praslavenski *ę > /e/
  • praslavensko *y > /i/, spajanje sa refleksom praslovenskog *i
  • Protoslavenske slogovne tečnosti *r̥ i *l̥ su zadržane, ali je *l̥ kasnije izgubljeno u svim jezicima sa različitim izlazima (> /u/ u srpskohrvatskom, > samoglasnik+/l/ ili /l/+vokal u slovenskom , bugarskom i makedonskom), a *r̥ je postalo [ər/rə] na bugarskom. Ovaj razvoj bio je identičan gubitku yer nakon tečnog suglasnika.
  • Stvrdnjavanje nepca i zubnih afrikata; npr. š' > š, č' > č, c' > c.
  • Južnoslavenski oblik metateze likvida (CoRC > CRaC, CoLC > CLaC itd.)

Međutim, većina njih nije ekskluzivnog karaktera i dijele se s nekim jezicima istočnih i zapadnih slavenskih jezičnih grupa (posebno srednjoslavenskim dijalektima). Na osnovu toga, Matasović (2008) tvrdi da južnoslavenski postoji striktno kao geografska grupacija, a ne kao pravi genetski klad; drugim riječima, nikada nije postojao protojužnoslavenski jezik ili razdoblje u kojem su svi južnoslavenski dijalekti pokazivali isključivi skup opsežnih fonoloških, morfoloških ili leksičkih promjena (izoglosa) svojstvenih njima. Nadalje, tvrdi Matasović, nikada nije postojao period kulturnog ili političkog jedinstva u kojem bi prajužnoslovenski mogao postojati u kojem bi se mogle pojaviti zajedničke južnoslovenske inovacije. Za nekoliko predloženih leksičkih i morfoloških obrazaca samo na južnoslavenskim je pretpostavljeno da predstavljaju uobičajene slavenske arhaizme, ili da se dijele s nekim slovačkim ili ukrajinskim dijalektima.

Južnoslavenski dijalekti čine dijalekatski kontinuum koji se proteže od današnje južne Austrije do jugoistočne Bugarske.[2] Na dijalektološkom planu dijele se na zapadno-južnoslavenske (slovenski i srpskohrvatski dijalekti) i istočno-južnoslavenske (bugarski i makedonski dijalekti); oni predstavljaju odvojene migracije na Balkan i nekada su bili razdvojeni intervenišućim mađarskim, rumunskim i albanskim stanovništvom; Kako su ove populacije asimilirane, istočni i zapadni južnoslavenski su se stopili sa torlačkim kao prelaznim dijalektom. S druge strane, raspad Osmanlijskog i Austro-Ugarskog carstva, praćen formiranjem nacionalnih država u 19. i. 20. vijeku, dovela je do razvoja i kodifikacije standardnih jezika. Standardni slovenski, bugarski i makedonski su zasnovani na različitim dijalektima.[3] Bosanska, hrvatska, crnogorska i srpska standardna varijanta[4] pluricentričnog srpskohrvatskog[5] zasnovane su na istom dijalektu (štokavskom).[6] Stoga se u većini slučajeva nacionalne i etničke granice ne poklapaju s dijalekatskim granicama.

Napomena: Zbog različitog političkog statusa jezika/dijalekata i različitih istorijskih konteksta, klasifikacije su u određenoj mjeri proizvoljne.

Reference

uredi
  1. ^ Matasović, Ranko (2008), Poredbenopovijesna gramatika hrvatskoga jezika, str. 59, 143. Zagreb: Matica hrvatska, ISBN 978-953-150-840-7.
  2. ^ Kordić 2010, str. 75.
  3. ^ Friedman, Victor (2003). "Language in Macedonia as an Identity Construction Site". u Brian, D. Joseph; et al. (ured.). When Languages Collide: Perspectives on Language Conflict, Language Competition, and Language Coexistence. Columbus: Ohio State University Press. str. 261–262. OCLC 50123480.
  4. ^ Kordić 2010, str. 77–90.
  5. ^ Bunčić, Daniel (2008). "Die (Re-)Nationalisierung der serbokroatischen Standards" [The (Re-)Nationalisation of Serbo-Croatian Standards]. u Kempgen, Sebastian (ured.). Deutsche Beiträge zum 14. Internationalen Slavistenkongress, Ohrid, 2008. Welt der Slaven (jezik: njemački). Munich: Otto Sagner. str. 93. OCLC 238795822.
  6. ^ Gröschel, Bernhard (2009). Das Serbokroatische zwischen Linguistik und Politik: mit einer Bibliographie zum postjugoslavischen Sprachenstreit [Serbo-Croatian Between Linguistics and Politics: With a Bibliography of the Post-Yugoslav Language Dispute]. Lincom Studies in Slavic Linguistics; vol 34 (jezik: njemački). Munich: Lincom Europa. str. 265. ISBN 978-3-929075-79-3. LCCN 2009473660. OCLC 428012015. OL 15295665W.

Dodatna literatura

uredi

Također pogledajte

uredi


  Nedovršeni članak Južnoslavenski jezici koji govori o lingvistici treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.