Isoetes, općepoznate kao jastučaste paprati, je rod biljaka iz porodice Isoetaceae. One spadaju u kladus Lycopodiopsida (likopode) i jedini su rod u porodici Isoetaceae. Danas uključuju 192 priznate vrste,[2] s kosmopolitskom rasprostranjenošću, ali s pojedinim vrstama koje su vrlo rijetke do rijetke. Neki su botaničari podijelili rod izdvajajući dvije vrste iz Južne Amerike u rod Stylites, iako ih molekulski podaci svrstavaju među ostale vrste izoeta pa Stylites nema garantirano taksonomsko priznavanje.[3] Ime roda se ponekad označava i kao Isoëtes. Dijareza (dvije točke preko e) označava da se o i e moraju izgovarati u dva različita sloga. Uključivanje ovoga u ispis nije obavezno; po pravopisu je oboje (Isoetes ili Isoëtes).

Isoetes
Isoetes lacustris[1]
Isoetes lacustris[1]
Sistematika
CarstvoPlantae
DivizijaTracheophytes
RazredLycopodiopsida
RedIsoetales
PorodicaIsoetaceae
RodIsoetes
L.

Međunarodni kodeks nomenklature algi, gljiva i biljaka (Melbournški kodeks), član 60.6 određuje: "Dijareza, koja označava da se samoglasnik izgovara odvojeno od prethodnog samoglasnika (kao u Cephaëlis, Isoëtes), je fonetski obrazac za koji se ne smatra da mijenja pravopis; kao takvog, njegova upotreba nije obavezna.[4]

 
Megasporangija jastučaste paprat

Isoetes uglavnom su vodne ili poluvodne u bistrim jezerima i usporenim potocima, iako ih nekoliko (e.g. I. butleri, I. histrix i I. nuttallii) koje rastu i na vlažnom tlu koje ljeti presuši.To su biljke koje proizvode spore i visoko se oslanjaju na disperziju putem vode. Imaju drugačiji način širenja spora na osnovu okruženja. Listovi su šuplji i nalik na perje, salistićima ligulama u podnožju gornje površine.[5] koji izlaze iz središnjeg dijela kormusa. Svaki list je ravan, dug 2–20 cm (izuzetno i do 100 cm), a širok oko 0,5-3,0 mm; tokom zime ili sušnoj sezoni, mogu viti i zimzeleni i listopadni. Nemaju stoma, a lišće ima gustu kutikulu koja sprečava unos CO2, što je nzadatak koji obavljaju njihovi šuplji korijeni, koji apsorbiraju CO2 iz sedimenta.[6]Isoetes andicola je neobična po tome što je jedina poznata kopnena vaskularna biljka koja korijenom unosi sav potrebni ugljik-dioksid. Samo 4% ukupne biomase, vrhova lišća, ima hlorofil.[7]

Korijenje se širi u zadebljalu bazu širine do 5 mm, gdje se u grozdovima pričvršćuju na lukovice, podzemne rizome karakteristične za većinu vrsta, iako ih ima nekoliko(naprimjer I. tegetiformans) koje čine prostirku. Ova baza sadrži i muške i ženske sporangije, zaštićene tankim, prozirnim prekrivačem (velumom)), koji se dijagnostički koristi za identificiranje taksona.[8]

Klasifikacija

uredi

U usporedbi s drugim rodovima, Isoetes su slabo poznate. Čak i nakon citoloških studija, skenirajućom elektronskom mikroskopijom i hromatografijom, vrste je teško identificirati i njihova filogenija je sporna. Vegetativni karakteri koji se obično koriste za razlikovanje ostalih rodova, poput dužine lista, krutosti, boje ili oblika, promjenjivi su i ovise o staništu. Većina klasifikacijskih sistema za rod Isoetes oslanja se na karakteristike spora, što identifikaciju vrsta čini gotovo nemogućom bez mikroskopije.[9]

Odabrane vrste

Mnoge vrste, kao što je ona iz Lujzijane koje oblikuju prostirku, su ugrožene vrste. Nekoliko vrsta roda „Isoetas“ obično se naziva „Merlinova trava“, posebno I. lacustris, ali i ugrožene vrste I. tegetiformans i I. virginica.

Evolucija

uredi

Fosilizirani primjerci Isoetes beestonii pronađeni su u stijenama koje datiraju do najnovijeg datuma u permu.[10][12] Smatraju se najbližim sronicima fosilnog stabla Lepidodendron, s kojim dijele neke neobične osobine, uključujući razvoj drveta i kore, modificirani razvoj organa koji djeluju kao korijenje, bipolarni rast i uspravni habitus.

† Lepidodendrales

† Pleuromeia

† Nathorstiana

Isoetes

Reference

uredi
  1. ^ ilustracija Otta Wilhelma Thomé „Flora Njemačke, Austrije i Švicarske“ (Flora von Deutschlad, Österreich und der Schweiz) 1885, Gera, Germany
  2. ^ Troia, Angelo; Pereira, Jovani B.; Kim, Changkyun; Taylor, W. Carl (2016). "The genus Isoetes (Isoetaceae): a provisional checklist of the accepted and unresolved taxa". Phytotaxa. 277 (2): 101. doi:10.11646/phytotaxa.277.2.1. ISSN 1179-3163.
  3. ^ Larsén, Eva; Rydin, Catarina (2016). "Disentangling the Phylogeny ofIsoetes(Isoetales), Using Nuclear and Plastid Data". International Journal of Plant Sciences. 177 (2): 157–174. doi:10.1086/684179. ISSN 1058-5893.
  4. ^ "International Code of Nomenclature for algae, fungi, and plants (Melbourne Code)". Arhivirano s originala, 16. 11. 2021. Pristupljeno 2. 11. 2019.
  5. ^ Stace, C. A. (2010). New Flora of the British Isles (3rd izd.). Cambridge, U.K.: Cambridge University Press. ISBN 9780521707725. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  6. ^ Ecology of High Altitude Waters].
  7. ^ Tropical Alpine Environments: Plant Form and Function
  8. ^ Isoëtes Linnaeus, Sp. Pl. 2: 1100. 1753; Gen. Pl. ed. 5, 486, 1754.
  9. ^ Cody, William; Britton, Donald (1989). Ferns and Fern Allies of Canada. Agriculture Canada.
  10. ^ a b Retallack, G. J. (1997). "Earliest Triassic Origin of Isoetes and Quillwort Evolutionary Radiation". Journal of Paleontology. 71 (3): 500–521. doi:10.2307/1306630. JSTOR 1306630.
  11. ^ Jovani B. S. Pereira and Paulo.H Labiak. A New Species of Isoetes with Tuberculate Spores from Southeastern Brazil (Isoetaceae) ISSN 1548-2324
  12. ^ Retallack, Gregory J. (2013). "Permian and Triassic greenhouse crises". Gondwana Research. 24: 90–103. doi:10.1016/j.gr.2012.03.003.

Vanjski linkovi

uredi