Historija Dalmacije

Historija Dalmacije obuhvaća povijest Dalmacije, jednog od najstarijih hrvatskih regionalnih pojmova.

Stari vijek

Antički spomen Dalmacije

Ime Dalmacija prvi se put spominje u epigrafskim spomenicima i u djelima rimskih pisaca tijekom rimskih osvajanja istočne obale Jadrana na prijelazu iz 1. stoljeća prije Krista. e. Rimljani su u 1. vijeku Dalmaciju nazivali provincijom, dijelom Ilirika, koja se prostirala duž istočne obale Jadranskog mora od rijeke Raše na sjeverozapadu do rijeke Drine na istoku i Budve na jugoistoku. U zaleđu, pokrajina je pokrivala veći dio planinske Hrvatske i današnje Bosne i Hercegovine. Stotinu kilometara južno od Save protezala se granica sa provincijom Panonijom. Na ovim prostorima živjeli su narodi ilirskog kulturnog kruga: Liburni, Japodi, Dalmati, Daorsi, Ardijci, Plerejci, Mesijanci, Desitijati, a dijelom i Autarsi i Enheleji. Nije neobično da je cijelo područje dobilo ime po Dalmatincima, jer su Rimljanima pružili najodlučniji otpor konačnom "pacifikaciji" 9. godine. Na njihovom tlu je sagrađena Salona, ​​dalmatinska metropola i jedan od najvećih gradova Rimskog Carstva. Ovako definirani geografski pojam Dalmacije u antičko doba postojao je do 7. stoljeća kada je 395. godine car Teodozije I Veliki podijelio Rimsko Carstvo na zapadni i istočni dio, Dalmacija je ostala unutar zapadne polovine Carstva, što će kasnije imati mnogo implikacija. Liburnija sa središtem u Zadru imala je određenu posebnost unutar Dalmacije, a to se ime spominje još u doba hrvatskih narodnih vladara početkom 9. stoljeća.

Srednji vijek

Dolaskom germanskih i slavenskih etničkih valova na tlo Dalmacije počinje njeno teritorijalno pulsiranje. Rimska vlast se povukla u utvrđenije gradove duž jadranske obale i na veća ostrva. U vrijeme dolaska Hrvata, Dalmaciju je de facto činilo samo nekoliko većih gradova (sa uskim obručem poljoprivrednog zemljišta uz gradske zidine) na istočnoj obali Jadrana i otoka koji su priznavali vlast bizantskog cara: Krk , Osor, Rab, Zadar, Trogir i Kotor. Split i Dubrovnik uskoro će se pridružiti ovim gradovima (naslijedivši urbanu tradiciju Salone i Epidaura). Bizant je ove gradove organizirao u temu, vojno-upravnu jedinicu sa središtem u Zadru. Od tada je Zadar glavni grad Dalmacije, a tako će ostati sve do 1918. godine, kada ga je okupirala Italija na osnovu tajnog Londonskog ugovora).

Vizantijski gradovi postali su žarišta romaničke kulture, latinskog jezika i kršćanske vjere u slovenskom okruženju. Diplomatska, ekonomska i kulturna saradnja sa zaleđem ubrzo je oživjela. Kršćanstvo se najvećim dijelom širilo u dubinu hrvatskog teritorija upravo iz dalmatinskih gradova, bez obzira na promjene u crkvenoj prevlasti Rima i Carigrada. Državne službe Bizanta, drugih europskih zemalja i rimske kurije de jure zadržale su antičku predstavu o teritorijalnom opsegu Dalmacije, koja se poklapa s crkveno-teritorijalnim ustrojstvom Splitske metropolije potvrđenom (ili ustanovljenom) splitskim crkvenim saborima godine. 925 i 928.

Za vrijeme vladavine kralja Tomislava (početak 10. st. - 928.) bizantski gradovi na primorju su se po prvi put ujedinili s ostatkom Hrvatske u liku vladara, a došlo je i do čvršće veze između Hrvatske i bizantskih dalmatinskih gradova. do života tek za vrijeme kralja Petra Krešimira IV (1058. - 1074.), kralja Hrvata i Dalmatinaca. Dalmatinski gradovi su postupno kroatizirani tijekom srednjeg vijeka (tako, na primjer, kralj Petar Krešimir IV za Čiku, istaknutu pripadnicu zadarskog patricija, može reći da je ona "... mea soror"). U vrijeme Petra Krešimira IV., orijentacija hrvatskog kraljevstva prema moru očitovala se poticanjem razvoja novih hrvatskih gradova na primorju, prvenstveno Biograda i Šibenika, koji se prvi put spominje 1066. godine za vrijeme njegove vladavine.

Koristeći slabljenje Hrvatske krajem 11. stoljeća, Mletačka Republika je nastojala preuzeti političku kontrolu nad istočnom obalom Jadrana. Mletačka republika je 1000. godine bez većeg otpora osvojila dalmatinske gradove i otoke i od tada, s kratkim prekidima, postala je vodeća sila u Dalmaciji (i na Jadranu) do 1797. godine. U tom periodu pojmovi Dalmacija i Hrvatska bili su sinonimi, što se može vidjeti iz povijesnih dokumenata, gdje su mletački duždovi nazivani i "Venetiae altque Dalmatiae sive Croatiae".. Nešto kasnije, mletački duždovi su, nakon što su pretrpjeli teritorijalne gubitke na hrvatskoj strani, izbacili ime vladara Hrvatske iz svog vladarskog imena (vidi Zadarski mir).

Dubrovnik se vještim diplomatskim manevrima uspješno izvukao iz čvrstog zagrljaja Mlečana. Najduže razdoblje nesmetane vladavine ugarsko-hrvatskih kraljeva nad Dalmacijom, odnosno nad dalmatinskim gradovima sa svojim teritorijama na otocima i u zaleđu bilo je od 1358. (nakon Zadarskog mira) do 1409. godine. To je bio procvat dalmatinskih komuna, posebno Zadar, Šibenik, Trogir, Split i Dubrovnik, kada ovi gradovi postaju jezgro dinamične strukture cijele regije. Zadar je teško oštećen kada su ga osvojili križari za Mlečane. Osvojio ga je bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić 1389. godine i ušao u sastav Bosanskog kraljevstva, gdje je ostao do osmanskih osvajanja u 15. stoljeću.

Novi vijek

Rukom slikana karta Dalmacije

Dinastički sukobi u Ugarsko-hrvatskom kraljevstvu znatno su oslabili središnju kraljevsku vlast, što se očitovalo u snažnim centripetalnim težnjama perifernih pokrajina. Najveću korist od ovih prilika imala je Mletačka Republika koja je postupno preuzela kontrolu nad većinom Dalmacije (primorski gradovi i otoci) s izuzetkom Dubrovačke Republike diplomatskim putem (prodaja prava na Dalmaciju za 100.000 dukata od strane Ladislava Napuljskog Anžuvinaca 1409.) i vojnim poduhvatima. Mletački posjed u Dalmaciji znatno je smanjen osvajanjima Turaka Osmanlija krajem 15. i tokom 16. stoljeća. Dalmaciju sredinom 16. stoljeća opet čine samo primorski gradovi i ostrva od Zadra do Kotora i Budve). Kartografski izvori 17. stoljeća, slijedeći tadašnja državno-pravna shvaćanja, područje Zagore i zapadni dio Hercegovine nazivaju Turskom Dalmacijom (slično se područje sjeverozapadne Bosne naziva Turskom Hrvatskom).

Mletačka osvajanja krajem 17. stoljeća, poput kvasca, pridonijela su povećanju prostorne pokrivenosti Dalmacije. U ratu od 1688. do 1699. godine osvojeni su Knin, Sinj, Vrlika, Vrgorac, Metković i Herceg Novi, pa je granica mletačkih i turskih posjeda pomjerena na liniju Grimani (aquisto nuovo). U ratu od 1715. do 1718. godine Mletačka Republika je proširila svoje posjede u Dalmaciji osvajanjem Imotske krajine i manjih područja u Boki Kotorskoj (aquisto nuovissimo). U novonastalim okolnostima Dubrovačka Republika, kako ne bi direktno graničila sa Mletačkom Republikom, ustupila je Osmanskom Carstvu izlaz na more kod poluotoka Klek (Neum) i na području rijeke Sutorine u Boki. Ovaj politički potez kasnije će imati uglavnom negativne posljedice jer je narušen kontinuitet hrvatskog povijesnog teritorija.

Granice Dalmacije uspostavljene Mocenigo linijom 1718. (sa teritorijom Dubrovačke Republike) ostale su nepromijenjene do 1918. godine. Mletačka osvajanja rezultirala su ujedinjenjem društveno-geografski raznolikog područja. Za vrijeme osmanske vladavine promijenjena je etnička struktura stanovništva, što je naglasilo postojeće razlike. To se može dobro pratiti na temelju povlačenja čakavskog dijalekta unutar gradskih zidina primorskih mjesta i otoka, dok se na području Ravnih kotara, Bukovice i Zagore širi štokavski dijalekt. U Zagorje se doseljavanjem, progonstvom i bijegom doseljavalo hrvatsko štokavsko stanovništvo iz Turske, Hrvatske, Bosne, Hercegovine i Završja, kao i katoličko i pravoslavno vlaško stanovništvo. Pored jezičkih i vjerskih razlika, do izražaja dolaze i sociokulturne razlike. Jasno se razlikuju dva kulturna sloja: otočki i primorski prostor mediteranske civilizacije i zaleđe s naglašenim elementima dinarske patrijarhalne kulture.

Dalmacija na karti hrvatskih zemalja iz 1720. (bez prikaza turskih zemalja)

Posljednje dvije decenije mletačke vladavine bile su izrazito ekonomski zaostala regija, a umjetnička tradicija je u ove posljednje dvije decenije prekinuta..

Dioba na Bodule, Primorce i Vlaje samo je šaljiv ili primitivni odraz navedenih razlika (kod Splita kao posebnu vrstu ljudi valja spomenuti Poljičane). Bogatstvo različitosti pojedinih dijelova Dalmacije danas čini dragocjeno kulturno blago hrvatskoga nacionalnog bića.

Kraljevina Dalmacija

U političkom smislu, Dalmacija je konačno ujedinjena tijekom Napoleonovih ratova. Godine 1806. francuska vojska je krenula na Dubrovnik, a 1808. godine Republika Sv. Vlasi su ukinuti, a njena teritorija pripojena Dalmaciji. Nakon pada Napoleona, dekretima Bečkog kongresa 1814. i 1815. godine, Dalmacija je pripojena Austrijskom carstvu. Da bi integrirao dalmatinsko područje od otoka Paga do Budve (a od 1878. do rijeke Željeznice kod Bara) bečki dvor je uspostavio zasebnu krunsku jedinicu Kraljevine Dalmacije i jedinstvenu zadarsku crkvenu provinciju (metropolu), kojoj je sve dalmatinske biskupije uključujući Split i Dubrovnik, drevna nadbiskupska središta.

Impresionirana Ilirskim provincijama Napoleonove Italijanske Kraljevine, gdje su francuski, italijanski i slovenski bili službeni jezici, hrvatska svijest se u hrvatskom Banatu razvija pod ilirskim imenom, posebno od 1860-ih.

Prva polovina 19. stoljeća u Dalmaciji se odvijala u začaranom krugu provincijalizma i osrednjosti. Loše decenije prije pada Mletačke Republike, koje su se u umjetnosti odrazile u zaostajanju i opadanju, nastavile su se i pod novim vladarom. Bilo je opće siromaštvo, nije bilo škola, a politički i geografski je bila odsječena od Hrvatske. Bila je to „poluzaboravljena zemlja na periferiji krute i konzervativne monarhije, usred još jednog složenog i teškog perioda njenog trajanja“, kako je napisala novinarka Nela Žižić u predgovoru izložbe splitskih slikara amatera iz 19. stoljeća (2004. ).

U Dalmaciji, "revolucionarna 1848.", postoji podjela na "marciliniste" (obnova Republike Sv. Marka - Venecija) i "monarhiste" (pristaše Habsburške monarhije) i nakon uvođenja parlamentarizma u dalmatinstvo pod vanjskim utjecajima. rezultira razumnom autonomijom. Dvorsko favoriziranje italijanizma, kako bi se spriječila slavenska većina u carskom vijeću, vodi nacionalnoj integraciji većinskog hrvatskog stanovništva, koja nadilazi lokalne razlike i specifičnosti. Pod utjecajem Hrvatsko-ugarske stranke prava i njenog dogovora s mađarskim liberalima da isporuče Dalmaciju kao politički adut u osvajanju vlasti (u Mađarskoj), oni (mađarski liberali) ublažavaju mađarski teror u hrvatskom Banatu kada dođu na vlast. ... drugim hrvatskim zemljama, bez obzira na to što bi to bio ne samo gubitak hrvatskog jezika u školama i javnim ustanovama, već zamjena austrijskog parlamentarizma krutim mađarskim feudalizmom. Autonomija je u porastu, predvođena uglavnom manjinskim, ali ekonomski jakim proitalijanskim stanovništvom. U kninskom kraju i Boki Kotorskoj, zbog agitacije sveštenika Srpske pravoslavne crkve, srpski jača. U Boki Kotorskoj se javlja i mali dio crnogorskog nacionalnog elementa. Dalmatinski sabor (pokrajinski sabor) i carsko i kraljevsko namjesništvo (vlada) u Zadru dugo su bili u rukama autonomaša naspram narodnjaka i pravaša (Mihovil Pavlinović, Miho Klaić, Šime Ljubić, Juraj Biankini). Veliku pobjedu hrvatske Dalmacije odnijeli su:

25. svibnja 1870., kada se nakon saborske odluke tog dana počinje pisati zapisnik Dalmatinskog sabora na hrvatskom jeziku.

21. maja 1883. godine, kada je na sjednici Dalmatinskog sabora prihvaćen prijedlog kojim je hrvatski jezik postao službeni jezik u Dalmatinskom saboru i Pokrajinskom (Pokrajinskom) odboru i kada je odlučeno da stranke moraju govoriti hrvatski jezik i da ne jedan u državnu službu može biti primljen ako ne govori hrvatski (iako se posljednje dvije odredbe kasnije često krše)

26. travnja 1909. - jezični red kojim je hrvatski jezik u potpunosti uveden kao službeni jezik u Dalmaciji; primjena odluke počela je tek 1. januara 1912. godine.

Poslije Prvog svjetskog rata

God. 1918. godine, nakon pada Austro-Ugarske Monarhije, dogodile su se velike promjene. Od 1918. Dalmacija je postala zasebna pokrajina u okviru novoosnovane Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, sa Splitom kao administrativnim centrom. Italija je okupirala Zadar, Šibenik, Lastovo i Palagružu, a italijanska okupacija Zadra, Lastova i Palagruže potvrđena je Rapalskim ugovorom 1920. Dalmaciji je vojno-političkim potezom "odsječena glava". Uredbom o podjeli zemlje (Kraljevine SHS) 1922. godine Dalmacija je podijeljena na Split i Dubrovnik, a Bokokotorski zaliv je odvojen od Dalmacije, kojoj je stoljećima pripadao, i pripojen Zeti. regije, a od tada Dalmacija kao jedinstvena politička pojam više ne postoji. Godine 1929. Zetskoj banovini je pripojen veći dio dubrovačkog područja, a ostatak Dalmacije bio je Primorska banovina sa središtem u Splitu. Godine 1931. Korčula je isključena iz Zete i pripojena Primorskoj banovini, a 1939. godine Primorska banovina i Dubrovački kraj ušle su u sastav Banovine Hrvatske. Nakon previranja u Drugom svjetskom ratu, čitav prostor povijesne Dalmacije, definiran nakon mletačko-turskih sukoba i ukidanja Dubrovačke republike, ulazi u sastav Jugoslavije. Bokokotorski zaliv ostao je van granica Hrvatske i pripojen je Crnoj Gori.

Poslije Drugog svjetskog rata

Brojne promjene u administrativno-teritorijalnom ustroju Hrvatske od 1945. do 1990. godine više nisu obnovile jedinstvenu Dalmaciju, iako je takva tendencija bila prisutna osnivanjem velikog splitskog okruga i konceptima regionalizacije koji su forsirali splitsku makroregiju u Dalmaciji. Kratkotrajna Zajednica dalmatinskih općina postojala je od 1987. do 1990. godine. Moderna županijska podjela Republike Hrvatske razdvojila je područje južne Hrvatske na četiri županije od kojih samo jedna ima dalmatinsko ime (Splitsko-dalmatinska županija; analogno u Požeško-slavonsku županiju). Izvan je funkcionalnog utjecaja Splita, najvećeg urbanog središta Dalmacije, posebno grada Zadra, koji integrira geografski profil otoka - Ravni kotari i Bukovica - Velebit - južna Lika. Centripetalni efekti u odnosu na Split izraženi su i na području Dubrovnika (osim donje Neretve).

U svakom slučaju, Dalmacija je povijesno i geografski bila dinamična odrednica južnog dijela hrvatskog nacionalnog prostora. Suvremena Hrvatska, naslijeđujući antičku, srednjovjekovnu i modernu Dalmaciju, dio je mediteranske europske civilizacije. U kulturno-povijesnom smislu Dalmacija je kao pojam i geografski naziv neosporna i nezamjenjiva, ali s ekonomskog i političkog aspekta sve manje funkcionira kao cjelina.

Pogledaj takođe

• Rimski upravitelji Dalmacije
• Dalmatinski gradovi-države
• Hrvatske zemlje pod mletačkom vlašću
• Kraljevina Dalmacija
• Dalmatinski sabor
• Historija Hrvatske
• Trojedna Kraljevina

Vanjski linkovi

• Gimnazija s hrvatskim nastavnim jezikom Gimnazija "Vladimir Nazor" u Zadru, sadrži dosta podataka o preporodnom razdoblju u Dalmaciji
• Cartoline storiche della Dalmazia

Izvori

• Opća i nacionalna enciklopedija