Grnčarija

Grnčarija je umijeće proizvodnje keramičkih posuda od gline i jedno je od prvih zanata koji su se pojavili sa nastankom ljudske kulture. Postupak se vrši oblikovanjem vlažne gline uz pomoć priprostijeg ručnog grnčarskog kola (točka), ili masnije gline uz upotrebu mnogo bržeg nožnog grnčarskog kola.

Grnčarica pri radu

Grnčar pri radu

Ručno kolo ne zahtijeva preveliko majstorstvo, ali je postupak izrade puno duži. Nakon što bi se oblikovalo dno na plohi kola, stijenke posude bi se dograđivale spiralnim nanošenjem valjušaka koji se zasebno izrađuju. Isto tako je ručno kolo pogodno za izradu velikih posuda. Nožno kolo zahtijeva veće majstorstvo, jer se dno i stijenka posude izvlače od jednog komada gline.

Kada bi se posuda oblikovala, sljedeća faza u proizvodnji je njeno ukrašavanje linijama nekim oštrim predmetom ili otiscima u mehku površinu. Ovi ukrasi kasnije se mogu bojati nanošenjem boje kistom, nakon čega bi se sušili na zraku. U završnoj fazi osušeno posuđe išlo bi na pečenje na otvorenoj vatri ili u posebne zatvorene grnčarske peći na temperaturama od 800 do 1000 stepeni Celzijusa. U slučaju pocakljivanja u otopinama metalnih oksida, postupak pečenja treba ponoviti na temperaturama iznad 900 stepeni Celzijusa.

Najčešći grnčarski proizvodi su lonci, šolje, čaše i slični predmeti koji danas sve više imaju dekorativnu namjenu, iako se polahko vraćaju u upotrebu jer su nove glazure (cakline) mnogo sigurnije za upotrebu stoga što ne ispuštaju olovo.

Najstarije do sada poznate keramičke posude stare su oko 18.000 godina, a dolaze iz Kine.

Keramika se tradicionalno dijeli na tri vrste: zemljano posuđe, kameno posuđe i porcelan. Sva tri mogu biti glazirana i neglazirana. Sve se također može ukrasiti raznim tehnikama. U mnogim primjerima grupa kojoj komad pripada je odmah vizualno uočljiva, ali to nije uvijek slučaj; na primjer posuđe od frita ne koristi glinu ili je ima malo, pa spada van ovih grupa. Historijska grnčarija svih ovih vrsta često se grupiše ili kao "fina" roba, relativno skupa i kvalitetno rađena, koja slijedi estetski ukus dotične kulture, ili alternativno kao "grubi", "popularni", "narodni" ili "seoski" proizvodi, uglavnom neukrašeni, ili jednostavno tako, a često i manje kvalitetni.

Kuhanje u grnčariji postalo je manje popularno kada su metalne posude postale dostupne, ali se još uvijek koristi za jela koja imaju koristi od kvaliteta grnčarije za kuhanje, obično sporog kuhanja u pećnici, kao što su biryani, cassoulet, daube, tagine, jollof riža, kedjenou, cazuela i vrste pečenog graha.

Kineski izvozni servis porculana iz 18. stoljeća, za američko tržište

Također pogledajte

• Art and Crafts

Vanjski linkovi

• Stari zanati: Grnčarija (AgroTV - Zvanični kanal)