Franjevačka crkva svetog Ante Padovanskog
Franjevačka crkva svetog Ante Padovanskog u Sarajevu sagrađena je 1914. godine prema projektu arhitekte Josipa Vancaša u neogotičkom stilu.[1] Zvonik crkve visok je 43 m. Uz crkvu je sagrađen samostan. Interijer crkve krasi pet vitraža u oltaru, kao i slika Đure Sedera Posljednja večera.
Crkva svetog Ante Padovanskog | |
---|---|
Osnovne informacije | |
Lokacija | Sarajevo, Bistrik |
Religija | Katoličanstvo |
Država | Bosna i Hercegovina |
Organizacijski status | Vrhbosanska nadbiskupija |
Status | Župna crkva |
Oznaka baštine | Nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine |
Arhitektonski opis | |
Arhitektonski tip | Crkva |
Arhitektonski stil | Historicizam (neogotika) |
Smjer fasade | Zapad-istok |
Kamen temeljac | 1912. god |
Dovršeno | 1914. god |
Troškovi gradnje | 100.000 kruna |
Specifikacije | |
Dužina | 33,50 m |
Širina | 19,90 m. |
Toranj/-evi | 1 |
Visina tornja | 43 m. |
Materijali | Kamen |
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika na sjednici održanoj od 7. do 10. novembra 2006. godine proglasila je crkvu za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. Ovu odluku Komisija donijelo je u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Amra Hadžimuhamedović, Dubravko Lovrenović, Ljiljana Ševo (predsjedavajuća) i Tina Wik.[2] Nacionalni spomenik sastoji se od: Crkve sv. Ante, samostanske zgrade, te pokretnog naslijeđa koga čini: zbirka slika (76), zbirka skulptura (11), orgulje i arhivska građa Središnjeg arhiva Bosne Srebrne.
Crkva i samostan su renovirani u više navrata. Crkva se nalazi na Bistriku.
Literatura
uredi- Jela Božić, -Arhitekt Josip pl. Vancaš, Značaj i doprinos arhitekturi Sarajeva u periodu austrougarske uprave, doktorska disertacija, Sarajevo, 1989.
Reference
uredi- ^ "Nedžad Kurto: ARHITEKTURA BIH- Razvoj bosanskog stila". Kulturno naslijeđe, Sarajevo. Pristupljeno 9. 2. 2017.
- ^ "Crkva svetog Ante" (PDF). Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH. Pristupljeno 9. 2. 2017.[mrtav link]
Vanjski linkovi
uredi- Službena stranica samostana i crkve Arhivirano 12. 2. 2009. na Wayback Machine