Fonem ili glas je osnovna jedinica fonologije nekog jezika, koja u kombinaciji sa drugim fonemima daje jedinicu sa određenim značenjem poput riječi ili morfema. Fonem se može opisati kao najmanja kontrastna lingvistička jedinica koja može stvoriti razliku u značenju.[1] Na ovaj način razlika u značenju riječi bosanskog jezika biti i piti rezultat je promjene jednog fonema (b) u drugi fonem (p). Dvije riječi koje se razlikuju u značenju izmjenom jednog fonema daju minimalni par.

Unutar lingvistike postoje različiti pogledi šta je zapravo fonem i kako se određeni jezik treba proučavati u fonemskom pogledu. U svakom slučaju, fonem se općenito smatra apstraktnom klasom ili apstraktnim setom izgovorenih zvukova koji se smatraju ekvivalentnim drugim sličnim zvukovima u posmatranom jeziku.

Grafema je pisani znak za fonem.[2] Fonetika i fonologija su naučne discipline koje se bave fonemama.[3]

Postoje mnogi stavovi o tome šta su tačno fonemi i kako dati jezik treba analizirati u fonemskim terminima. Općenito, fonem se smatra apstrakcijom skupa (ili klase ekvivalentnosti) varijacija govornog zvuka koje obični izvorni govornici datog jezika ipak percipiraju kao jedinstvenu osnovnu jedinicu zvuka. Dok se fonemi smatraju apstraktnom osnovnom predstavom zvučnih segmenata unutar riječi, odgovarajuće fonetske realizacije tih fonema — svaki fonem sa svojim različitim alofonima — čine površinski oblik koji se zapravo izgovara i čuje. Svaki alofon ima tehnički različite artikulacije unutar određenih riječi ili određenog okruženja unutar riječi, ali te razlike ne stvaraju nikakve značajne razlike. Alternativno, barem jedna od tih artikulacija mogla bi se izvodljivo koristiti u svim takvim riječima s tim da se te riječi još uvijek prepoznaju kao takve od strane korisnika jezika.

Za potrebe kompjuterskog kucanja, postoje sistemi kao što je X-SAMPA da predstavljaju IPA simbole koristeći samo ASCII znakove. Međutim, opisi određenih jezika mogu koristiti različite konvencionalne simbole za predstavljanje fonema tih jezika. Za jezike čiji sistemi pisanja koriste fonemski princip, obična slova se mogu koristiti za označavanje fonema, iako je ovaj pristup često nesavršen, jer se izgovori prirodno mijenjaju u jeziku tokom vremena, čineći prethodni sistemi pravopisa zastarjelim ili više ne reprezentativnim za glasove jezik.

Osim segmentnih fonema kao što su samoglasnici i suglasnici, postoje i suprasegmentalne karakteristike izgovora (kao što su ton i naglasak, granice slogova i drugi oblici spoja, nazalizacija i harmonija samoglasnika), koji u mnogim jezicima mijenjaju značenje riječi, pa su i fonemski.

Reference

uredi
  1. ^ Cruttenden, Alan (26. 11. 2013). Gimson's Pronunciation of English (jezik: engleski). Routledge. ISBN 978-1-134-66920-2.
  2. ^ GRAMATIKA BOSANSKOGA JEZIKA (PDF). Dževad Jahić, Senahid Halilović, Ismail Palić.CS1 održavanje: others (link)
  3. ^ Bektić, Belma. Metodički pristup fonetici i fonologiji u osnovnoj školi (PDF). Filozofski fakultet, Odsjek za bosanski, hrvatski i srpski jezik.

Vanjski linkovi

uredi
  • Clark, J.; Yallop, C. (1995), An Introduction to Phonetics and Phonology (2nd izd.), Blackwell, ISBN 978-0-631-19452-1
  • Crystal, David (1997), The Cambridge Encyclopedia of Language (2nd izd.), Cambridge, ISBN 978-0-521-55967-6
  • Crystal, David (2010), The Cambridge Encyclopedia of Language (3rd izd.), Cambridge, ISBN 978-0-521-73650-3
  • Gimson, A.C. (2008), Cruttenden, A. (ured.), The Pronunciation of English (7th izd.), Hodder, ISBN 978-0-340-95877-3
  • Harris, Z. (1951), Methods in Structural Linguistics, Chicago University Press, OCLC 2232282
  • Jakobson, R.; Fant, G.; Halle, M. (1952), Preliminaries to Speech Analysis, MIT, OCLC 6492928
  • Jakobson, R.; Halle, M. (1968), Phonology in Relation to Phonetics, in Malmberg, B. (ed) Manual of Phonetics, North-Holland, OCLC 13223685
  • Jones, Daniel (1957), "The History and Meaning of the Term 'Phoneme'", Le Maître Phonétique, Le Maître Phonétique, supplement (reprinted in E. Fudge (ed) Phonology, Penguin), 35 (72): 1–20, JSTOR 44705495, OCLC 4550377
  • Ladefoged, P. (2006), A Course in Phonetics (5th izd.), Thomson, ISBN 978-1-4282-3126-9
  • Pike, K.L. (1967), Language in Relation to a Unified Theory of Human Behavior, Mouton, OCLC 308042
  • Swadesh, M. (1934), "The Phonemic Principle", Language, 10 (2): 117–129, doi:10.2307/409603, JSTOR 409603
  • Twaddell, W.F. (March 1935). "On Defining the Phoneme". Language. Linguistic Society of America. 11 (1): 5–62. doi:10.2307/522070. JSTOR 522070. (reprinted in Joos, M. Readings in Linguistics, 1957)
  • Wells, J.C. (1982), Accents of English, Cambridge University Press, ISBN 0-521-29719-2