Fitna

Fitna znači sumnja, sumnjivo, i sve što nije jasno određeno da li je halal ili haram. Fitna (također fitnah ili fitnat) (فتنة) je arapska riječ koja, u zavisnosti od konteksta, može označavati razdor, nemire, obmane ili haos. Etimologija riječi sugerira kako se originalno upotrebljavala kako bi opisivala metalurške postupke kojima se otpaci i nečistoće odvajaju od čistog i kvalitetnog metala. Kasnije je, u islamskoj literaturi dobila novo značenje, pogotovo u tekstovima apokaliptičke tematike, kako bi opisala teška vremena koja vjernike stavlja na kušnju, odnosno pod strahoviti pritisak da se odreknu vlastite vjere radi svjetovnog dobitka ili spašavanja života, često ni ne znajući čine li dobro ili zlo. U Kur'anu se ova riječ spominje trideset puta a izvedenice od ove riječi spominju se 28 puta. Što znači da se pojam „fitna“ u Kur'anu spominje 58 puta. U osnovi riječ „fitna“ znači ispitivanje, iskušenje i provjera, kao kada se zlato stavlja na jaku vatru da bi se provjerilo je li zapravo zlato ili nije, a u širem značenju znači kažnjavanje i zlostavljanje: „A Mi smo u iskušenje dovodili i one prije njih, da bi Allah ukazao na one koji govore istinu i na one koji lažu.“ (El-Ankebut,2) Ljudi su jedni drugima „fitna“, tj. iskušenje: „Mi činimo da jedni druge u iskušenje dovodite, pa izdržite...“ (El-Furqan, 20) Allah Uzvišeni je bogataše i siromahe učinio jedne drugima „fitnom“: „I tako Mi jedne drugima iskušavamo da bi nevjernici rekli: Zar su to oni kojima je Allah, između nas, milost ukazao.“ (El-En'am,53) Hoće da kažu: Zar su ovi siromasi ti kojima je Allah milost ukazao i uputio ih, pored nas bogatih?

U skraćenoj verziji knjige Tezkire-i Kurtubi piše sljedeće: Hadisi šerif, “Ne pravite fitnu! Fitna riječima je kao i fitna sabljom. Fitna koju izazivaju grešnici (fadžir) i tirani (zalimi) ogovaranjem i lažima je štetnija od fitne izazvane sabljom.” Skoro svi alimi su jednoglasno rekli da se ne smiju buniti protiv države i zakona zemlje također ni oni koji su u poziciji da spase svoje živote i imetke. Jer, hadisi šerif nam zapovijeda da se strpimo pod tiranskom vladom. Imam Muhammed Šejbani, rahime-hullahu teala, nam prenosi da je Resulullah, rekao da učimo sljedeću dovu: “Allahumme inni es’eluke fi’lel hajrat ve terkelmunkerat ve hubbel-mesakin ve iza eredte fitneten fi kavmi fe-teveffeni gajre meftun.” Značenje dove, “O moj Allahu! Dosudi mi da radim dobra djela, da izbjegavam loša i da volim siromahe! Kada Ti odlučiš da stvoriš fitnu u mom kavmu (naciji, plemenu) uzmi moju dušu prije nego se ja umiješam u tu fitnu!” Kako imam Kurtubi, rahime-hullahu teala, ističe ovaj hadisi šerif pokazuje da se toliko neophodno čuvati od fitne da je bolje umrijeti nego se u nju upetljati.

U knjizi Šir’atul-islam piše da je emr-i maruf i nehj-i anil munker farzi kifaje. Sunnet je naređivati (emr) sunnet i sprečavati (nehj) mekruh. Neko ko čini haram se ne sprečava silom. On se sprečava riječima. To jest, njemu je rečeno o njegovom (haramovom) zlu. Ako se on sprema da uradi haram sprečava se rukom (silom). Kada se sprečava riječima potrebno je ne izazvati fitnu. Potrebno je prethodno znati da će sprećavanje (nehj) biti korisno. Zann-i galib, to jest jako ubjeđenje, je ekvivalentno znanju. Bez hubb-u fillah (osjećanja ljubavi prema nekom samo radi Allaha i bugd-u fillah (osjećanja neprijateljstva prema nekom samo radi Allaha ibadeti su beskorisni. Ako se emr-i ma’ruf bez razloga (uzura) zanemari dove neće biti primljene. Hajr i bereket će iščeznuti. Džihad i drugi teški poslovi neće uspjeti. Grijeh koji je učinjen u tajnosti će nauditi samo onom ko ga čini. Ako se taj grijeh čini javno on škodi svakom. Mi ne smijemo ni o kom imati loše mišljenje zato što neko drugi o njemu loše govori. Nečije loše izražavanje o nekom je ogovaranje (gibet). Slušanje toga je haram. Da bi nekoga nazvali gešnikom, za to se moraju imati dva pravedna (adil) svjedoka koji će posvjedočiti da su ga vidjeli da je uradio grešno djelo ili da smo tome lično bili očevici. Kada neko vidi nekog da radi grešno djelo i ne zaustavi ga, iako ima moć da to učini, takav postupak se naziva mudahene (kompromis). Hadisi šerif kaže da će oni koji čine mudahene biti proživljeni kao majmuni i krmci. Onoga ko čini emr-i ma’ruf prijatelji neće voljeti. One koji kompromituju svoju vjeru će voljeti njihovi prijatelji. Činjenje emr-i ma’rufa riječima zalim vladi je najcjenjenija vrsta džihada. U slučaju da nismo u stanju savjetom odvratiti mržnja srcem je također džihad. Vladini funkcioneri trebaju da nekako učine emr-i ma’ruf silom, alimi savjetom a svi drugi muslimani mržnjom srca. Emr-i ma’ruf treba činiti samo radi Allahovog zadovoljstva, treba biti dobro obrazovani po tom pitanju i biti u stanju navesti dokaze iz knjiga za argumente, i paziti da se ne izazove fitnu. Emr-i ma’ruf nije vadžib onom ko zna da njegov savjet neće uroditi plodom ili da će izazvati fitnu. U stvari u nekim situacijama postaje haram. U slučaju takvih situacija je potrebno sjediti kod kuće da bi izbjegli moguću fitnu. Ako se fitna desi ili ako vlada svojim zulumom podigne fitnu treba napustiti taj grad ili državu. Sve dok postoji mogućnost iseljenja u drugu državu vladino natjerivanje na griješenje nije opravdan razlog za griješenje. Kada nema mogućnosti iseljenja treba se osamiti. S druge strane ako će savjet izazvati veliku i opasnu fitnu davanje savjeta je haram. Vadžib je savjetovati na blag način. Upotreba sile izaziva fitnu. Prema muslimanima i zimmi kafirima se ne smije uperiti oružje (kao što su noževi, sablje i pištolji i sl.) niti ih se smije tlačiti i mučiti.

Fitnom se naziva ono iskušenje koje čovjeka odvodi u grijehe ili drugim riječima: fitna je nesprovođenje naredbi objavljenih u Kur’anu. Istina je ono što je suprotno fitni, zbog toga što Allah u ovom ajetu obavještava da su oni htjeli da čine fitnu sve dok nije istina došla, što znači da dolazak istine istovremeno predstavlja propast njihovih fitni. Takođe obavještava da su oni upali u fitnu zbog toga što nisu prihvatili da pođu u borbu, i da su se oni poslužili opravdanjima da bi izbjegli njegovo naređenje. Ovaj ajet govori kako se munafici pravdaju strahom u suprotstavljanju naredbama, da im se ne bi desila kakva fitna, i nakon toga nas Uzvišeni obavještava da su oni uistinu upali upravo u ono (fitnu) od čega su htjeli da se udalje. Ajeti koji govore o fitni su mnogobrojni, ali se svi oni svode na značenje koje je u ajetu na kraju sure En-Nur kada je rekao: „Neka se pripaze oni koji postupaju suprotno naređenju Njegovom, da ih iskušenje kakvo ne stigne ili da ih patnja bolna ne snađe.“ (En-Nur, 63) Vidimo da fitna dolazi kao rezultat udaljavanja od istine, a ne kao posljedica sprovođenja Njihovih naredbi. Bazirajući se na ovome ajetu možemo reći da se fitnom naziva nesprovođenje istine ili suprostavljanje njenom širenju na različite načine. Također su u fitnu upali i oni koji su na direktan ili indirektan način nastojali da spreče širenje istine: "Sve dok nije, uprkos njima, istina pobijedila i Allahova vjera zavladala." (Et-Tewbe, 48-49)

U jednom hadisu je došlo da se Muhammed, od smutnje i fitne, ovim riječima: ”Gospodaru moj, daj mi snage da činim dobra a da ostavim loša djela, podari mi ljubav prema siromasima, oprosti mi grijehe i primi moje pokajanje, a ako budeš htio iskušati ljude fitnom, onda mi, Gospodaru, uzmi dušu prije nego se fitna dogodi.” (Tirmizi)

Fitna je, po islamskom učenju, gora od ubijanja.

Historijska upotreba

Spomen fitne u hadisu

Osim upotrebe u Kur'anu, fitna je dobila primarni smisao za "'pobunu', 'nemire', 'građanski rat', ali građanski rat koji rađa podjelu i u kojem je čistoća vjere vjerniku u ozbiljnoj opasnosti." To je posebno bilo tako što se u terminu Prva fitna odnosi na prvi veliki građanski rat islamskog halifata, koji je trajao od 656. do 661. godine. "Zbog borbi koje su obilježile Muavijin dolazak, termin fitna je kasnije primijenjen na bilo koji period nemira inspirisanih školama ili sektama koje su se odvojile od većine vjernika." Izraz se tako pojavljuje kao opisi drugih velikih sukoba kao što su Druga fitna (680–92), Treća fitna (744–47), Četvrta fitna (809–827) i Fitna El-Andalusa (1009–1031).

Fitna

Historijska upotreba

Reference