Ekološka pedagogija
Ekološka pedagogija ili ekopedagogija također poznata i kao pedagogija okoliša je nova disciplina primijenjene pedagogije koja izgrađuje i razvija sustav svijesti u području zaštite okoliša sticanjem znanja, razvijanjem ponašanja i stalnim usavršavanjem ljudskih odnosa s najzdravijim prirodnim i društvenim okruženjem. Ona također podstiče brigu o obrazovanju o okolišu kako individualno, tako i socijalno, brigu o kvalitetu života, ovisno o sustavu znanja, ekološkim sadržajima, stavovima i vrijednostima djece, mladih i odraslih prema okolišu. Ekološka pedagogija nastoji naučno proučavati i praktički potaknuti odgojno-obrazovnu aktivnost roditelja i nastavnika na principima ekoloških pokazatelja prirodne znanosti i društvene međuovisnosti u ekološkom ponašanju. Vrijednosti ovog praktično-metodološkog i pedagoškog djelovanja na razvoju cjelovite ljudske ekološke kulture rezultat su višestrukog razvoja ekološkog odgoja i obrazovanja i kao takva predstavlja jedno od temeljnih područja pedagogije i ekologije. Ekološka pedagogija predstavlja most između pedagoške i ekološke nauke. Na razvoj ove discipline znatno je utjecao brazilski filozof i nastavnik Paulo Freire.[1][2][3][4] .
U okviru ciljeva ekopedagogije je i ostvarenje kulturnih oblika spoznaje temeljenih na normativnim konceptima kao što su održivost, globalizacija i biofilija (tj. Ljubav prema svim životnim oblicima).[3]
Također pogledajte
uredi- Ekologija
- Pedagogija
- Ekološka edukacija
Reference
uredi- ^ Omerović, Muhamed (2012). Osnove ekološke pedagogije (Metode ekološkog odgoja i obrazovanja). Tuzla: Centar za edukaciju i obrazovanje. ISBN 9789958310959.
- ^ Tufekčić, Nermin (2015). Ekološka pedagogija. Sarajevo: Dobra knjiga. ISBN 9789958272240.
- ^ a b Kahn, Richard. Ecopedagogy: An Introduction. Counterpoints, Vol. 359, Critical Pedagogy, Ecoliteracy, and Planetary Crisis: the Ecopedagogy Movement. (2010), pp. 1–33.
- ^ Carmona, Luis Gabriel; Simpson, Edward; Misiaszek, Greg; Konstantakos, Leonidas; Whiting, Kai (decembar 2018). "Education for the Sustainable Global Citizen: What Can We Learn from Stoic Philosophy and Freirean Environmental Pedagogies?". Education Sciences (jezik: engleski). 8 (4): 204. doi:10.3390/educsci8040204.
Bibliografija
uredi- Grigorov, S. 2012. International Handbook of Ecopedagogy for Students, Educators and Parents. A Project for a New Eco-Sustainable Civilization. BCSLDE, Sofia. Free for download at: www.bcslde.org
- Grigorov, S & Fleuri, R. 2012. Ecopedagogy: educating for a new eco-social intercultural perspective. Visão Global, UNOESC, Florianopolis. Free for download at: http://editora.unoesc.edu.br/index.php/visaoglobal/article/view/3435/1534[mrtav link] and https://www.academia.edu/4111655/Grigorov_S_and_Fleuri_R._2012._Ecopedagogy_educating_for_a_new_eco-social_intercultural_perspective._Visao_Global_UNOESC_Florianopolis
- Kahn, R. 2010. Love Hurts: Ecopedagogy Between Avatars and Elegies. Teacher Education Quarterly, Vol. 37, No. 4 (Fall).
- Kahn, R. 2009. Producing Crisis: Green Consumerism as an Ecopedagogical Issue. In J. Sandlin and P. McLaren (Eds.), Critical Pedagogies of Consumption: Living and Learning Beyond the Shopocalypse. New York: Routledge.
- Kahn, R. 2008. Towards Ecopedagogy: Weaving a Broad-based Pedagogy of Liberation for Animals, Nature and the Oppressed Peoples of the Earth. In A. Darder, R. Torres and M. Baltodano (Eds.), The Critical Pedagogy Reader (2nd ed.). New York: Routledge.
- Kahn, R. 2007. The Ecopedagogy Movement: From Global Ecological Crisis to Cosmological, Technological and Organizational Transformation in Education. Doctoral Dissertation (Committee: Douglas Kellner, Chair; Peter McLaren; and Steven Best), Graduate School of Education & Information Studies, University of California, Los Angeles.
- Kahn, R (2006). "The Educative Potential of Ecological Militancy in an Age of Big Oil: Towards a Marcusean ecopedagogy". Policy Futures in Education. 4 (1): 31–44. doi:10.2304/pfie.2006.4.1.31.
- Magalhaes, H. G. D. (2005). "Ecopedagogia y Utopia". Educação Temática Digital, Campinas. 7 (1): 53–60.