Dora (studija slučaja)

Dora je pseudonim koji je Sigmund Freud dao pacijentu kome je dijagnostikovao histeriju i liječio je jedanaest sedmica 1900 godine. Njen najočitiji histerični simptom bila je afonija ili gubitak glasa. Pravo ime pacijenta bilo je Ida Bauer (1882–1945). Njen brat Otto Bauer bio je vodeći član austro-marksističkog pokreta.

Ida i Otto Bauer.

Freud je objavio studiju slučaja o Dori, Fragmenti analize slučaja histerije (1905).

Historija

Porodica

Dora je živjela sa svojim roditeljima koji su živjeli u braku bez ljubavi, i stanovali su pored para koji je nazvan Frau K i Herr K. Kriza zbog koje je njen otac doveo Doru do Freuda bila je njena optužba da je Herr K pokušao na silu da je poljubi, zbog čega ga je ona ošamarila. Ovu optužbu je Herr K poricao i Dorin otac nije vjerovao u nju.

I sam Freud je imao rezervisan stav u početku, ali Dora je ubrzo otkrila da je njen otac bio u vezi sa Frau K i da je osjećala da ju je zbog toga "nametao" Herr K-eju. Prihvatajući u početku njeno viđenje događaja, Freud je uspeo da ukloni njen simptom kašlja; ali pritiskujući je da prihvati sopstvenu implikaciju u složenoj porodičnoj drami i privlačnost prema Herr K-eju, oduzeo je svog pacijenta, koja je naglo završila liječenje nakon 11 sedmica, proizvevši, gorko je izvijestio Freuda, terapijski neuspjeh.

Snovi

Freud je u početku htio da nazove slučaj „Snovi i histerija“, što bi bio doprinos analizi snova, i nastavak Tumačenju snova, uvidio obrazloženje za objavljivanje fragmentarne analize.

Ida (Dora) je Freudu ispričala dva sna. U prvom:

“

Kuća je gorjela. Otac je stajao pored mog kreveta i budio me. Brzo sam se obukla. Majka je željela da se zaustavi i spasi svoje dragulje, ali otac je rekao: 'Odbijam da dozvolim da spalimo sebe i svoje dvoje djece zbog dragulja.' Požurili smo dole i čim sam izašla, probudila sam se.

”

Drugi san je znatno duži:

“

Šetala sam po gradu koji nisam poznavala. Vidjela sam ulice i trgove koji su mi bili neobični. Tada sam ušla u kuću u kojoj sam živjela, otišla u svoju sobu i našla pismo majke koje je tamo ležalo. Napisala je rekavši da, pošto sam otišla od kuće bez znanja roditelja, nije željela da mi piše da je otac bolestan. „Sada je mrtav i ako želiš, možeš doći.“ Zatim sam otišla do stanice i pitala stotinjak puta: „Gdje je stanica?“. Uvijek sam dobila odgovor: „Pet minuta“. Tada sam ispred sebe ugledala gusto drvo u koje sam ušla i tamo pitala čovjeka koga sam upoznala. Rekao mi je: „Još dva i po sata“. Ponudio se da me prati. Ali sam odbila i otišla sama. Vidjela sam stanicu ispred sebe i nisam mogla da priđem. Istovremeno, imala sam neobičan osjećaj tjeskobe koji čovjek ima u snovima kada ne može da ide naprijed. Tada sam bila kod kuće. Sigurno sam u međuvremenu putovala, ali o tome nisam znala ništa. Ušla sam u portirnicu i raspitala se za naš stan. Služavka mi je otvorila vrata i odgovorila da su majka i ostali već na groblju.

”

Freud je oba sna tumačio kao da se odnose na seksualni život Ide Bauer - slučaj dragulja koji su bili u opasnosti predstavljali su simbol nevinosti koju njen otac nije uspio da zaštiti od Herr K-eja. Željezničku stanicu je u drugom snu protumačio kao uporediv simbol.

Na kraju, Freud vidi Idu kako potiskuje želju za svojim ocem, želju za Herr K-ejem, i želju za Frau K. Kada je naglo prekinula terapiju - simbolično tek 1.1.1901. na Freudovo razočaranje, on je to doživljavao kao neuspjeh analitičara, koji je zasnovan na tome što je ignorisao prenos.

Godinu dana kasnije (april 1902), Ida se poslednji put vratila Freudu i objasnila da su se njeni simptomi uglavnom raščistili; da se suočila sa K-ejom, i priznala je da je sve vreme bio u pravu, ali da je nedavno razvila bolove u licu. Freud je detalje o ovome dodao u svoj izveštaj, ali je svoj rad ipak smatrao sveukupnim neuspjehom. Kasnije je dodao fusnotu u kojoj se okrivio što nije naglasio Idinu vezanost za Frau K, umjesto za Herr K-eja, njenog supruga.

Freudova interpretacija

Kroz analizu, Freud tumači Idinu histeriju kao manifestaciju njene ljubomore prema odnosu između Frau K i njenog oca, u kombinaciji sa miješanim osećanjima Herr-ovog seksualnog pristupa prema njoj. Iako je Freud bio razočaran početnim rezultatima slučaja, smatrao je da je to važno, jer je to podiglo njegovu svest o fenomenu prenosa, za šta je optužio svoje naizgled neuspjehe u tom slučaju.

Freud joj je dao ime „Dora“, a u „Psihopatologiji svakodnevnog života“ detaljno opisuje koje su mogle biti njegove nesvjesne motivacije za odabir takvog imena. Dojilja njegove sestre morala je da se odrekne svog pravog imena Rosa, kada je prihvatila posao, jer se i Freudova sestra također zvala Rosa - umjesto toga uzela je ime 'Dora'. Dakle, kada je Freudu trebalo ime za nekoga ko nije mogao da zadrži svoje pravo ime (ovog puta, kako bi sačuvao anonimnost svog pacijenta), Dora mu je palo na pamet.

Kritike

Freudova studija slučaja je u prvom pregledu osuđena kao oblik mentalne masturbacije, nemoralna zloupotreba njegovog medicinskog položaja. Britanskog doktora Ernesta Jonesa studija je vodila da postane psihoanalitičar, stekavši „dubok utisak da u Beču postoji čovjek koji je u stvari slušao svaku riječ koju su mu pacijenti rekli "pravi psiholog“. Carl Jung se također oduševljeno prihvatio studije.

Literatura

• C. Bernheim/C. Kahane, In Dora's Case: Freud-Hysteria-Feminism (1985)
• Mary Jacobus, Reading Woman (1986)
• P. McCaffrey, Freud and Dora: The Artful Dream (1984)
• Günter Rebing: Freuds Phantasiestücke. Die Fallgeschichten Dora, Hans, Rattenmann, Wolfsmann. Athena Verlag Oberhausen 2019, ISBN 978-3-7455-1044-7.