Qing
Zastava
DržaveKina

Karakteristike vladavine uredi

 
Qing Kina

U prvoj polovini 17. vijeka dinastija Ming gubi kontrolu nad carstvom, te se otvara prostor za vojni prodor Mandžuraca koji su uspostavili kontrolu nad Kinom i osnovali dinastiju Qing. Međutim, vojna pobjeda nad narodom Han nije riješila problem kako i na koji način vladati Kinom. Superiornost kineske kulture u odnosu na kulturu osvajača učinila je da carevi Kang Xi i Zong Zheng prihvate konfučijansko nasljeđe i da na tim osnovama razvijaju kinesko društvo. Kina je od 1644. potčinjena vlasti mandžurske dinastije Qing.[1] Mandžurci su vodili vještu politiku i samo tako su i mogli da se održe. Usvojili su kineske običaje i njihovu tradiciju, zaveli jednakost Kineza i Mandžuraca u visokim vladinim zvanjima, prepustili Kinezima čitavu općinsku upravu i veći dio pokrajinske administracije. Ponašali su se kao da nastavljaju djelo kineskih dinastija i usjpeli su za sebe da vežu većinu kineskih intelektualaca. Od kraja 18. vijeka počinju da se javljaju znaci opadanja mandžurske dinastije, tajna društva organizuju pobune koje su sve češće.

Kineska politička doktrina zasnovana na Konfučijevim načelima uči da vlast i odgovornost treba da budu sjedinjene. Car dobija svoj mandat od Boga tako da je njegova vlast apsolutna. U naknadu za to njegova je dužnost da održava društveni poredak. Ukoliko ne uspijeva da izbjegne nered pobuna je opravdana, ali ne i zakonita. Svako ministarstvo "kolegij" se sastoji od dva predsjednika, jednog kneza i dva potpredsjednika. Ali oni ne upravljaju krupnim poslovima. Bitne odluke Državni savjet predlaže vladaru. Državni savjet se sastoji od pet lica koja se biraju među predsjednicima ili potpredsjednicima ministrastva. Dinastija je pored Državnog savjeta zadržala i Veliki sekreterijat. Zadržala je Cenzorat čiji su članovi Kinezi ili Mandžurci koji su ukazivali na propuste ili greške ministara ili činovnika. Dešavalo se da svoje primjedbe upute i caru.

Kina je bila podijeljena na 18 provincija u kojima guverner ima široku inicijativu. On je ponekad potčinjen vicekralju pod čijom su vlašću okupljene dvije ili tri provincije. Centralna vlast se ne miješa u život provincija. Ovakav sistem dozvoljava pretjeranu nezavisnost guvernera. Provincije su podijeljene na okruge i srezove. Na njihovom čelu se nalaze činovnici koje imenuje vlada. Na selima se sačuvala autonomija, starješina sela imenuju starješine porodica koji sačinjavaju opštinsku skupštinu, a njega postavlja šef sreza.

Postoji i mandžurska vojska koja je grupisana u čete i stegove. Brojala je 300 000 ljudi, trećina se nalazila u oblasti oko Pekinga, a ostali su razmješteni po garnizonima koji su bili postavljeni u 11 provincija. Svaka provincija je imala svoju miliciju pod zapovjedništvom guvernera. To su trupe koje se nazivaju "Zeleni stijeg" i brojale su do 400 000 ljudi do 1840. godine. Ni mandžurska vojska ni milicija ne predstavljaju ozbiljnu vojnu snagu. Nedovoljno naoružanje im ne dozvoljava da izdrže borbu sa evropskim silama.

Visinu poreza koji treba da plati svaka provincija određuje vlada: zemljišni porez srazmjerno godišnjem proizvodu zemlje, solarina, desetak naplaćivan u naturi. Međutim, dohodak od tih poreza namjenjen je za rashode same provincije. Samo su pojedine bogate provincije morale da uplaćuju dohodak u zajednički fond koji se poslije dijeli u siromašnije provincije.

Društvena struktura nije olakšavala vladinu djelatnost. 4/5 stanovnika su seljaci koji najčešće raspolažu samo malim dijelom zemlje. Po gradovima žive i mnogobrojne zanatlije koje uspjevaju da proizvedu predmete potrebne za svakodnevni život ali i umjetnička djela. Trgovci imaju važnu ulogu pogotovo za unutrašnju razmjenu gde rječni saobraćaj nadoknađuje nedostatak puteva, mada oni nemaju društvenog uticaja.

Trgovci i zanatlije su organizovani u gilde. Seljaci su često okupljeni u udruženja radi štićenja i održavanja brana. Gilde i udruženja se organizuju dobrovoljno i prilično su ravnodušni prema političkim i nacionalnim pitanjima.

Plemstvo postoji. Postoje dvije kategorije plemića: Prvo plemstvo je "carski rod". Muški potomci prvog mandžurskog cara, primaju godišnju penziju, ali nemaju pravo da vrše javnu funkciju, rijetko imaju polozaje u vladi zbog spletki. Mandžursko plemstvo je dvorsko plemstvo povezano krvnim vezama. Ljudi iz ovog roda do devetog koljena imaju titule prinčeva.

Drugo plemstvo je "careva tvorevina". Kao nagradu za vojne i građanske usluge car najčešće daruje titule (najveća je vovjodska) koje povlače dodjeljivanje zemlje i penzije. Ti plemići ne čine stalež i ne posjeduju plemićke povlastice.

Postoji jedna klasa kojoj ni jedna u svijetu nije slična a to je klasa učenih. Ona se odabira putem ispita. Konkursi dozvoljavaju da se među učenima odrede oni koji će obavljati sudske i upravne funkcije. To odabiranje ima demokratski izgled. Sistem ispita ostao je do 19. vijeka onakav kako je zaveden u 7. vijeku. Rasprava o filozofskoj temi uzetoj iz kineskih klasika, građenje stihova i lijepo pisanje su bitni dijelovi ispita. Prirodne nauke nisu nikako zastupljene među predmetima za ispitni konkurs. Kada se kandidatima da da napišu historijski ogled riječ je o kineskoj historiji. Vlada, iako se ne bavi organizovanjem nastave, pridaje veliku važnost ispitnim pitanjima. Klasa činovnika koje Evropljani nazivaju "mandarini" ostaje privržena kineskim tradicionalnim shvatanjima. Oni se trude da održe tradiciju.

Vanjski linkovi uredi

  1. ^ "Qing dynasty | Chinese history". Encyclopedia Britannica (jezik: engleski). Pristupljeno 2017-03-31.