David Ricardo

David Ricardo
Works, 1852

David Rikardo, u XVIII st. osmislio teoriju komparativne prednosti uočavajući nedostatke u teoriji apsolutnih prednosti Adama Smitha. Po toj teoriji međunarodna razmjena se vrši na taj način što svaka zemlja proizvodi za svjetsko tržište onu robu za koju ima relativne prednosti, odnosno onu robu koju među mnogim mogućim robama proizvodi najekonomičnije. Posljedica Rikardove teorije komparativne prednosti je maksimizacija kako nacionalne proizvodnje i nacionalnog dohotka, tako i maksimizacija proizvodnje i dohotka u svijetu kao cjelini.

Primjer:

Ako imamo dvije zemlje koje proizvode vino i pivo, i ukoliko zemlja A za 100 sati rada proizvodi 100 litara vina, a za 200 sati rada 100 litara piva, a zemlja B za 100 sati rada 50 litara vina, i za 100 sati rada 100 litara piva, onda će se zemlja A odlučiti samo za proizvodnju vina, a zemlja B samo za proizvodnju piva, i međusobno će razmjenjivati svoje proizvode na tržištu i tako zadovoljiti potrebe kako za vinom, tako i za pivom.


Konkretno za ovaj slučaj:

Zemlji A je za proizvodnju 1 litra vina, potreban 1 sat rada, a za proizvodnju 1 litra piva 2 sata rada. Prema tome, za jedan litar piva, zemlja A moze da proizvede 2 litra vina. Ova zemlja će se opredjeliti za proizvodnju vina.

Zemlji B je za proizvodnju 1 litra vina potrebno 2 sata rada, a za proizvodnju 1 litra piva 1 sat rada. Prema tome, za jedan litar vina, zemlja B moze da proizvede 2 litra piva. Ova zemlja će se opredijeliti za proizvodnju piva.

Zemlja A ima komparativnu prednost u proizvodnji vina, a zemlja B u proizvodnji piva. Razmjenom svojih proizvoda na svjetskom tržištu, doći će do maksimizacije nacionalnog dohotka obje zemlje, a samim tim i do maksimizacije dohotka u svijetu.