Amonij
Amonij ion NH4+ (po IUPAC-u također i azanij ion) jeste poliatomski kation koji sa anionima slično kao i sa ionima alkalnih metala gradi soli. On je konjugirana kiselina za bazični amonijak NH3. Primjer amonijevih soli su amonij-nitrat NH4NO3 i amonij-hlorid NH4Cl. Kod organskih amonijevih soli, atom dušika također ima četiri veze i jedan pozitivni formalni naboj. Međutim, najmanje jedan organski radikal je vezan na atom dušika, kao što je to naprimjer slučaj kod hidrohlorida.
![](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/8/89/Ammonium-3D-balls.png/150px-Ammonium-3D-balls.png)
Amonij ion nastaje protonizacijom amonijaka. Amonij ion je slaba Bronstedova kiselina, pa može otpustiti proton (reakcija je reverzibilna). Elektronski par na atomu dušika formira vezu sa protonom:
Osobine
urediAmonij ion je tetraedarskog oblika. Sa amonijakom stoji u disocijacijskoj ravnoteži. Pošto u ovoj ravnoteži učestvuje i oksonij ion, ona zavisi od pH vrijednosti okruženja. Udio amonijaka raste porastom pH vrijednosti i rastom temperature.
Amonijeva pKs vrijednost iznosi 9,2. Soli amonija (kao što je amonij-sulfat) u vodenim rastvorima reagiraju kao slabe kiseline i stoga grade slabo kisele rastvore.[1]
Atom dušika u amoniju može se relativno lahko oksidirati do molekulskog dušika. Tipičan primjer za to je termički raspad amonij-dihromata.[1]
U literaturi amonijeve soli ponekad se opisuju i kao pseudoalkalne soli, što je rezultat njihovih osobina koje nalikuju osobinama soli alkalnih metala. Ova analogija može se objasniti sličnostima obje vrste iona u aspektu ionskog radijusa i sličnog naboja. Alkalnim solima najviše su slične u pogledu njihove rastvorljivosti u vodi.[2]
Biološki značaj
urediAmonij ion je produkt metabolizma kod životinja. Kod sisara se uključuje u ciklus uree, gdje se pretvara u ureu, kao manje toksičnu formu.
Reference
uredi- ^ a b M. Binnewies et al.: Allgemeine und Anorganische Chemie, 2. izd. Spektrum, 2010, ISBN 3827425336. str. 478f.
- ^ A. F. Holleman, E. Wiberg, N. Wiberg: Lehrbuch der Anorganischen Chemie, 101. izd. de Gruyter, Berlin 1995, ISBN 3110126419, str. 654.