Američko-britanska konferencija (ABC-1)

Konferencija američkog i britanskog vojnog osoblja bila je niz tajnih rasprava između članova vojnog osoblja Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije o američkoj, britanskoj i kanadskoj (ABC) vojnoj koordinaciji u slučaju ulaska SAD-a u Drugi svjetski rat. Konferencija je održana u Washingtonu, D.C. od 29. januara do 27. marta 1941. i zaključena je izvještajem pod naslovom "ABC-1" koji je dva dana kasnije prešutno odobrio predsjednik Franklin D. Roosevelt.[1]

Dogovori postignuti na konferenciji

uredi

Sjedinjene Američke Države su pristale na tajne razgovore osoblja sa Ujedinjenim Kraljevstvom i Kanadom 1940., ali su ih odgodile sve do predsjedničkih izbora u Sjedinjenim Američkim Državama 1940. zbog obećanja Franklina D. Roosevelta u kampanji protiv direktnog uplitanja SAD-a u Drugi svjetski rat. Nakon što je Roosevelt odnio uvjerljivu pobjedu protiv Wendella Willkieja, dogovoreno je da oni počnu ubrzo nakon njegove treće inauguracije u januaru 1941. godine.[2]

Izvještaj o Konferenciji američkog i britanskog štaba iz 1941. utvrdio je opšte vojne principe, resurse i strategije raspoređivanja za zajedničku vojnu strategiju saveznika. Sjedinjene Američke Države su svoje prijedloge zasnivale na Plan-Dog-Memorandumu Harolda R. Starka u kojem se zagovara brzi poraz nacističke Njemačke, koji je postavio temelje za veliku strategiju "Evropa na prvom mjestu". Britanski pristup nacističkom problemu razlikovao se od prvobitnog američkog plana. Britanci su u početku pozivali na Sun Tzu pristup napada na bokove i periferiju nacističkih interesa (Sjeverna Afrika, Bliski istok, itd.). Nasuprot tome, SAD su, slijedeći pristup zasnovan na idejama švicarskog generala i vojnog teoretičara iz 18. vijeka Antoinea-Henrija Jominija, tražile su masovni udar u masovnoj borbi s Wehrmachtom.[3] Plan je pretpostavljao da će, ako SAD krenu u rat s nacističkom Njemačkom, vjerovatno ući u rat i sa fašističkom Italijom i carskim Japanom. U općim principima sporazuma je navedeno da:

Ofanzivne politike su uključivale:

  • "Ranu eliminaciju" fašističke Italije kao partnera Sila Osovine;
  • Podrška neutralnim silama i pokreti otpora Silama Osovine;
  • Trajne zračne ofanzive za uništavanje vojne moći Sila Osovine;
  • Povećanje snaga za eventualnu ofanzivu na Njemačku i zauzimanje položaja sa kojih će se pokrenuti ofanziva;
  • Atlantski i evropski prostori bili su "odlučujuće poprište" i kao takvi će biti primarni fokus američkih vojnih napora, iako je uočen "veliki značaj" Bliskog istoka i Afrike.

Konačno, ako bi Japan ušao u rat, vojna strategija na Dalekom istoku bi bila odbrambena.[4] Iako sporazum s Konferencije američkog i britanskog vojnog osoblja ("ABC-1") nije bio vojni savez, on je ipak značio da se Sjedinjene Američke Države spremaju ući u rat na strani savezničkih sila, da će Sjedinjene Američke Države uložiti sve napore da održe sigurnost Britanskog Commonwealtha, i da je vojska Sjedinjenih Američkih Država izmijenila postojeće ratne planove (npr. Raznobojno označeni ratni planovi Sjedinjenih Američkih Država) kako bi ostvarila vojnu integraciju i saradnju s drugim nacijama.

Reference

uredi
  1. ^ Powaski, Ronald E. (1991). Toward an entangling alliance : American isolationism, internationalism, and Europe, 1901-1950. Greenwood Press. str. 95–7. ISBN 9780313272745.
  2. ^ Roberts, Andrew (2009). Masters and Commanders: The Military Geniuses Who Led the West to Victory in World War II (1 izd.). London: Penguin Books. str. 45. ISBN 978-0-141-02926-9 – preko Archive Foundation.
  3. ^ Matloff, Maurice (1986). Allied Strategy in Europe, 1939-1945. Princeton, NJ: Princeton University Press. str. 680–682.
  4. ^ Watson, Mark Skinner (1991). "Chapter 12, Coordination with Britain". Chief of Staff: Pre-war Plans and Preparation. United States Army in World War II. United States Army Center of Military History. str. 375–82. CMH Pub 1-1.