Wikipedia:Kreiranje članaka/Traženi članci/Arhiva 4

Upit

Članak

Razlozi

nafta u dolini rijeke tinje

Članak

U dolini rijeke Tinja-Sjeverno-istocna Bosna po prije ratnim istrazivanjima postoje vlike zalihe nafte(oko 14 miliona tona) ....(započinjem članak iz razloga sto me ta tema interesuje)ako neko nesto vise zna mislim da bi bilo interesantno da se napise u enciklopediju...

Izvori

Dnevni Avaz,

Adi seona 22:56, 16 august 2007 (CEST)[odgovori]

Komentari

Članak odbijen - Nedovoljno teksta da bi uopće ušlo u razmatranje -- Amer Zeherović ^Poruka 01:22, 2 decembar 2007 (CET) [odgovori]

NK KUPA
Članak
OPČENITO O KLUBU

Klub NK Kupa osnovan je 14. srpnja 1950 godine pod imenom NK Sloga (1950-1960). Prve utakmice NK Kupe zapravo su bile prijateljske utakmice koje su se igrale sa klubovima susjednih sela kao što su: Kamensko, Švarča, Brodarci... Prvi dresovi su bili crvene boje, a šivali su se u kućnoj radinosti. Klub je svoje službeno natjecanje krenuo točno nakon deset godina osnutka 1960/61 godine u drugoj jakosnoj skupini Podsavezne lige. Te godine klub igra van konkurencije i to sa Vatrogascem, Švarčom, Kamenskim i Mladosti ali ne završavaju natjecanje jer ubrzo odustaje. U sljedećoj godini Kupa igra u Podsaveznoj ligi gdje osvaja posljednje mijesto sa tri pobijede, šest poraza i jednim nerješenim rezultatom.

STADION

Nedostatak igrališta i prostorija predstavljali su najveći problem u klubu. Već 1961 godine, uprava je sa Josipom Kapusovićem dogovorila i iznajmila oranicu, a za uzvrat mu je dala klupske prostorije za stanovanje. Sačinjen je ugovor o zamjeni po kojem bi se klubu prostorije vratile nakon smrti stanara što je i učinjeno. Tako se i danas igralište, od 1961, nalazi na istom mijestu. Godine 1989 postavljena je mreža oko igrališta. Iste godine započeo je turnir NK Kupa, koji je dvije godine kasnijje postao memorijalni turnir u čast Branimiru Bedenikoviću.

SPORTSKI USPJESI

NK Kupa je sedam puta osvajala naslove prvaka.Od toga četiri puta I.ŽNL: 1960/61 1972/73 198

Izvori
Komentari

Članak odbijen - Zbog nedovoljnog značaja za Wikipediju na bosanskom jeziku -- Amer Zeherović ^Poruka 01:32, 2 decembar 2007 (CET) [odgovori]

Skokovi u Mostaru
Članak
Najstariji tragovi o skokovima u vodu pronadjeni su na etruscanskom reljefu otkrivenom u Tarkini u VI vijeku. Medjutim, prvi pisani podaci o skokovima u vodu datiraju iz srednjeg vijeka. Njih je u svojoj knjizi "Colymbetes" 1538. godine opisao V. Vinman. Tada se skakalo s mostova u Konstanci i Bazelu. Medjutim, na juznoslovenskim prostorima prije nego igdje kroz vazduh do vode letjelo se u Mostaru. Prvi skakaci u Neretvu su se otiskivali jos 1566. godine, dakle nakon sto je sagradjen Stari most. O tome je prve biljeske ostavio 1664. godine znameniti turski putopisac i historicar Evlija Celebija. On je, izmedju ostalog, napisao:
"Most izgleda kao kao luk duge, koji se uzdiže do Kumove slame i pruža se s jedne litice na drugu.Eto neka se zna da sam ja, bijedni i jadni rab Božiji, Evlija, do sada prešao i vidio šesnaest carevina, ali tako visok most nisam vidio. Kad se ovaj most pogleda iz daljine, izgleda okrugao kao luk iz koga je tek izletjela strijela pa tako stao.neimearski ukus, preciznost, eleganciju , koja je unošena u ovu divnu kamenu tvorevinu, nije pokazao niti jedan stari neimar. Odkako je sazidan ovaj visoki most, od tada ovamo dolaze neki veziri, prvaci i visoki dostojanstvenici da ga vide. I sjedeæi u pomenutom èardaku, oni posmatraju kako mnoga smiona djeca šehera stoje spremna na ivici mosta. I kad se zatrèe i skoèe s mosta, padaju dolje u rijeku i lete u zraku kao ptice praveæi svaki od njih neku posebnu vrstu akrobacije. Jedni skaèu strmoglav, drugi sjedeæi a la turco, a neki opet skaèu u vodu udvoje, utroje i odmah sreæno izlaze na obalu uspinjuæi se uz stijene, i dolaze gore na kraj mosta i primaju darove vezira i prvaka. Zaista je velika smjelost da sitna djeca skacu u takvu rijeku."
Pretpostavlja se da se skakalo cak sa skela Starog mosta, dakle tokom gradnje tog velicanstvenog arhitektonskog ostvarenja. Ima, medjutim, predznaka da se u Mostaru pocelo skakati u vodu, tacnije u Neretvu, mnogo ranije. Cak prije nego igdje drugdje. Ta prica zasniva se na postojanju "lancanog" mosta, koji je dvije obale rijeke spajao, kako se pretpostavlja, vec od 1440. godine. Medjutim, malo naselje, buduci grad Mostar, na ovom prostoru se prvi put spominje tek 1452. i te godine se, u jednoj pisanoj ispravi, navodi postojanje drvenog mosta sa lancima.
Za vrijeme turske vladavine ovim krajevima, prema misljenju historicara sporta Sefika Pasica, sportovi na vodi u Mostaru su bili vrlo popularni. Tu misli i na skokove u vodu, t.j. Neretvu. On je takav zakljucak izvodio iz naziva mnogih pecina-stijena s kojih se djeca i odrasli i danas tokom ljeta otiskuju u talase plahovite rijeke. To su Besa, Duradzik, Karpuza, Pipun, Veliki i Mali Dzinovac, Veliki i Mali Djeriz, Gvozden, Zelenika, Jastreb, Musala, Sloboda... Imena vecinom turskog porijekla. Mamutske skakaonice u vodu - Neretvu su i kule i druge zgrade sto se naslanjaju na Stari most. To se, takodje, moze reci i za ostale gradske mostove. Prvo je to bio onaj zeljezni s imenom Cara Franje Josipa, sagradjen 1882. godine, pa njegov nasljednik podignut 1936. poslije nazvan Titov. Zatim tu su Lucki (1913.) i Carinski most (1917.).Takmicenja u skokovima u vodu sa mostarskih mostova, narocito onog najstarijeg, koji podsjeca na "bijelog galeba s krilima razapetim na obje obale rijeke", dobijaju puni zamah tek nakon zavrsetka Drugog svjetskog rata (1945.). Tradicija ovih letova zivi, dakle, vec 430 godina!
Skokovi su se izvodili, tako reci, svaki dan od ranog proljeca do kasne jeseni, posebno na zahtjev turista. To je, ocigledno, od davnina specifican sport mostarskih djecaka i mladica. On je, naravno, po mnogo cemu jedinstven. Tradicionalna ljetna takmicenja u posljednjih dvadesetak godina okupljala su aktere-letace i iz drugih krajeva nekadasnje drzave. Mnogi putopisci i namjernici,koji su navracali u Seher Mostar,ostajali su zadivljeni hrabroscu mostarski mladica.Kako su vremena prolazila jedni skakaci su odlazili,drugi dolazili i to se ponavlja sve do danas.
Prvi put 1947. godine formira se drustvo sportova na vodi,Brodarsko drustvo ¨Neretva¨,koje pocinje okupljat skakace,kajakase i prijatelje tih sportova. U organizaciji tog Drustva,prvi put se zvanicno organizuje takmicenje u visinskim skokovima koje se odrzalo na Titovom mostu. Od tada,pa sve do danas,ta se tradicija ne prekida s tim sto se 1968. godine skokovi ¨sele¨na Stari most.
Mostar je, 1990. godine, opet prvi na juznoslovenskim prostorima bio domacin svojevrsnog medjunarodnog nadmetanja. Ono se smatra nezvanicnim svjetskim prvenstvom u visinskim skokovima u vodu. Ta revija organizovana je po uzoru na turneju skijaskih skakaca. Ima naziv "Kup del Mondo". Organizator joj je FEDEMAR - Medjunarodna organizacija za sportove na vodi koji nisu u olimpijskom programu.
Sto je grad na Neretvi 1990. bio, i sto ce ponovo biti, domacin te svjetske priredbe skakaca u vodu najzasluzniji je, prije svih, profesor Vitorio Zaneti iz Italije. I njegov zemljak Klaus Dibiasi. On je, uzgred receno, jedan od najpoznatijih skakaca u vodu na Zemlji. Dibiasi je ucesnik cetiri Olimpijade, od 1964. do 1976. i na svakoj je osvoji medalje: tri zlatne u skokovima sa tornja, a srebrne u toj disciplini i u skokovima sa daske. Bio je i svjetski sampion u tzv. figurativnim skokovima u vodu.
Prvi "Kup del Mondo" u Mostaru 1990. godine, kada se letjelo sa Starog mosta, okupio je skakace iz Amerike, Kanade, Italije, Engleske, Meksika (poznati po odvaznim letovima sa hridina Akapulka u morske talase) i Jugoslavije. Za "domacu" reprezentaciju takmicila su se i dvojica Mostaraca - Jadranko Fink i Semir Drocic, a selektor ekipe bio je nas najpoznatiji skakac Emir Balic.
Letaci iz grada na Neretvi su, zatim, imali nastupe u "Kupu del Mondo" i u drugim zemljama. Godine 1994, na Svjetskom kupu u Italiji Benaid Kalajdzic je osvijetlio obraz mostarskih skakaca. Osvojio je izvanredno 11. mjesto. Svako vrijeme i svaka generacija iznjedrili su po nekoliko vrhunskih skakaca. Najcjenjeniji i najcuveniji je, nesumnjivo, Emir Balic. U davno doba, tokom turske vladavine, kao vrstan skakac pominje se izvjesni Salko Orucevic.
Kada je i Mostar bio u sastavu Austro-Ugarske Monarhije, medju najzapazenije "letace" smatraju se Ilija Pjanic i Muso Hadzimusic. Izmedju dva svjetska rata kao najcjenjeniji skakaci bili su, izmedju ostalih, Veljko Djedovic, Nazif Sefic, Aziz Koluder, Joca Golubovic, Svetko Simic i Huso Miseljic.
Od svrsetka Drugog svjetskog rata (1945.) na ovamo stizale su u talasima nove generacije hrabrih letaca sa mostova. Jedni su se specijalizirali za skokove na glavu, a drugi na noge. Mnogi su, medjutim, vjestinu iskusavali u obje discipline. Visoku tehniku i harmonicnost, sa odrazom i uronjenjem dostigli su brojni letaci. Ipak, Emira Balica, trinaest puta pobjednika u skoku na glavu, niko za dugo nece zasjeniti. Duga je, ipak, kolona onih vrhunskih letaca sa Starog mosta. Pomenimo ih bar nekoliko: Mugdim Sefic, Sekula Mucibabic, Nenad Nedja Seseljevic, Mugdim Guzin, Branko Vreca, Dragan Zovko, Jovo Racic, Husnija Balic, Nedja Milivojevic, Jadranko Fink, Goran Fink, Marko Zovko, Mate Zelenika, Alija Ajanic, Semir Drocic, Mirsad Pasic, Senad Drljevic, Mirza Bijavica, Tahir Delic i drugi.
Bilo je i odvaznih djevojaka koje su skakale sa Starog mosta. Ostale su upamcene Seka Vaskovic, Zijada Demirovic Humo i Paulina Seseljevic. Vlado Cvitanovic je, pak, izveo najkomplikovaniji i najspektakularniji skok. Bio je to uzvratni skok na glavu od jednog i po salta (1,5 okret).
Specificni uslovi - visina skakaonice, brzina i plicina rijeke (s podvodnim stijenama, grebenima) - stvorili su i odgovarajuce vrste i stilove skokova. To je, opet, prouzrocilo i svojevrsne kriterije za vrednovanje-ocjenjivanje tehnike - ljepote i harmonicnosti skoka.
Za svaki skok svaki sudija ima na raspolaganju 10 bodova. Oni se dodjeljuju zavisno od kvaliteta skoka. Sve ocjene se zbrajaju i tako dobija konacan rezultat, pa prema tome i redosljed takmicara. Kod skakaca na glavu ocjenjuje se, u prvom redu, tehnika leta kroz vazduh i uronjenje u vodu. Oni nastoje da urone u vodu sto manje, a to se postize tzv. strapom. "Lasta" se smatra najprivlacnijim i najcjenjenijim stilom. Skakac leti kao ptica i sunovracuje se u vodu. Prilikom odraza zabaci ruke i onda ih priljubi uz tijelo. Stil "avion" je slican "lasti", ali rukama u odrucenju pod uglom od 90 stupnjeva u odnosu na tijelo. "Prevoj" je stil kada skakac u letu savije tijelo u kukovima, noge i ruke opruzi da prstima ruku dodiruje nozne prste, a zatim trzajem izbacuje noge iznad tijela. Kod skokova na noge ocjenjuje se, u prvom redu, sigurnost leta kroz vazduh. To su polozaj tijela od faze odraza do uronjenja u vodu. Prilikom "slijetanja" na povrsinu rijeke skakac nastoji da izbaci sto manje vode, zapravo da bude sto manje prskanja. Za to je udomacena izreka "dobro stulio". Sklupceni skakac, gdje brada dodiruje koljena zgrcenih nogu, koje obuhvati rukama ispod koljena - taj skok se naziva "cupica". "Mertek" je stil kada skakac od odraza do uronjenja leti prema vodi ukrucenog tijela. Ti nazivi imaju porijeklo u turskom jeziku. Primjerice, mertek je greda, balvan, direk. Ta imena, takodje govore koliko je duga tradicija skokova u Neretvu, po nekima od 1435. godine.
O hrabrim letacima sa Starog mosta u Neretvu snimljeno je nekoliko dokumentarnih filmova. Najpoznatiji je pod imenom "Djecak i most". Ovo ostvarenje na celuloidnoj traci dobilo je nagradu za kameru na Svjetskom festivalu dokumentarnog i TV filma u Londonu 1971. godine. I ne samo to. Film "Djecak i most" dobio je pocasno mjesto u Olimpijskom muzeju u Londonu. Ima tu viseznacne simbolike. Svajcarska je kolijevka prvih zvanicno zapisanih skokova u vodu, a film posjetiocima tog reprezentativnog, jedinstvenog muzeja kazuje o jednom specificnom sportu najduze odrzanom u Mostaru. I film "Admiral" je svojevrsno svjedocanstvo o hrabrim mostarskim "ikarima" sa Starog mosta. Oni su bili tema, takodje, i mnogih diplomskih i onih radova studenata fakulteta za fizicko vaspitanje...
Mostar je 1958. godine dobio lijep olimpijski bazen sa skakaonicama - za letove s tornja i daske. Ipak, tzv. figurativni skokovi tu nisu uhvatili korijene. A, ko zna, mozda ce se to dogoditi u buducem vremenu.
1994.skakaci formiraju samostalni klub skakaca¨MOSTARI¨ i sami odlucuju o svojoj sudbini.Treba napomenuti da se u Mostaru skacu dvije discipline i to na noge i glavu,sa vise stilova. Na glavu najpoznatiji stil skoka je¨Lasta¨,zatim¨Prevoj¨i ¨Avion¨, dok se na noge skace¨Polulet¨,¨Let¨,¨Cupica¨i najelegantniji stil ¨Stanga¨.Tako da svaki skakac ima svoj stil. Prilikom takmicenja strucni ziri kojeg sacinjavaju iskusni skakaci ocjenjuje tri elementa: -izlazak na most i drzanje na mostu -let i -upad u vodu

Izvori
www.mostari.ba
Nisko 18:53, 5 oktobar 2007 (CEST)[odgovori]
Komentari

   Članak odbijen - Članak prekopiran sa stranice [1] -- Amer Zeherović ^Poruka 01:46, 2 decembar 2007 (CET) [odgovori]
Fuji
Članak
Planina Fuji simbol je Japana koliko i izlazeće sunce. Taj golemi stožac, koji je najveći dio godine ogrnut snijegom, uzdiže se samotno iz okolnih ravnica uz pacifičku obalu Honshua. Bezbrojni umjetnici i fotografi pobrinuli su se da prepoznatljiv oblik Fujija postane poznat diljem svijeta, a pjesnici su njegovu ljepotu pokušali dočarati mnogobrojnim pjesmama i tekstovima. Posjetitelji kažu da planina u njima budi osjećaj strahopoštovanja i čuđenja za koji ih nikakve riječi ni slike nisu mogle pripremiti. Privlačnost Fujija nije samo u njegovoj masivnoj osamljenoj eleganciji. Ona je i posljedica načina na koji se ta planina neprestano mijenja. Svjetlost i raspoloženje mogu biti različiti, obrub nepravilnog snježnog ogrtača podiže se i spušta, a oblaci često skrivaju sam vrh planine (na razočarenje onih koji si došli u kratak posjet).

Oblik i građa Fujija
Fuji ima oblik savršenog stošca, a njezina privlačnost proizilazi i iz blagog odmaka od savršene simetrije. Vrh Fujija zapravo je rub kratera, budući da je ova 3376m visoka planina vulkan, i to NE UGASLI. Golema planina, koja u podnožju ima promjer 125km, nastala je zahvaljujući uzastopnim izljevima lave i pepela. Prva erupcija zabilježena je 800. godine, a bilo ih je još nekoliko sve do 1707. kad je Fuji posljednji put eksplodirao.

Fuji i Japanci
Japanci često planinu nazivaju Fuji-san, iskazujući joj poštovanje titulom kojom se inače oslovljavaju časne osobe. Japanski domorodački narod Ainu smatrao je Fuji svetom planinom, a ime je možda dobio po riječi "fuchi" što na jeziku Ainua znači vatra. Svetom je smatraju i šintoisi i budisti.

Hodočaščenje na Fujiju
Planina, jezera i šume, kao i obližnja obala, sastavni su dijelovi nacionalnog parka kojeg svake godine posjeti čak 80 miliona ljudi. Od tog velikog broja posjetitelja barem ih se 250000 popne uz obronke Fujija. Planinu već stoljećima obilaze hodočasnici - barem muškarci, budući da ženama stoljećima penjanje nije bilo dopušteno (sve do 1868. god.). Svaki je hodočanik nosio kamen, simboličan način da se oslobodi tereta grijeha koji je nosio u svijetu ispod planine. Posljednji dio uspona prolazi preko obronaka posutih velikim kamenjem, sve do ruba kratera na vrhu Fujija. Osam vrhova zvanih "osam Fujijevih latica" uzdižu se iz ruba koji ima oblik gotovo pravilne kružnice. Krater je širok 700 metara, a njega se također štuje i naziva "Nai-in"(svetište)
Izvori
"Sva čuda svijeta", Mozaik knjiga, Zagreb 2004
Komentar
   Članak odbijen - postoji članak Fudži --CER@ 08:57, 27 februar 2008 (CET)[odgovori]
Sirceta 21:57, 15 oktobar 2007 (CEST)[odgovori]
Ko je bio Vladislav Skarić?
Članak
Povjesničar Vladislav Skarić je jedan od poznatijih Sarajlija koji su zadužili svoj grad. Rođen je u bogatoj trgovačkoj obitelji 1869. godine. Po sticanju osnovnog obarzovanja u rodnom gardu, srednju školu završava u sremskoj Mitrovici. studije je završio u Gracu, a nakon završetka studija vraća se u Sarajevo gdje radi kao srednjoškolski profesor. Od 1919. godine zaposlen je kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu. U ovoj ustanovi bio je direktor od 1926. do 1936 godine. Rad u Muzeju bio je Skarićev stavaralački period. umro je 1943 godine u Sarajevu gdje je i sahranjen.
Prvi značajniji radovi odnosili su se na rodno Sarajevo. Tako je nastalo njegovo sintetičko djela »Sarajevo i njegova okolina od najstarijih veremena do Austrougarske okupacije«. Kao znalac turskog jezika preveo je popis bosanskih spahija iz 1711. godine. Ovo djelo ima veliku znanstvenu vrijednost. Također je pisao i više radova koji se odnose na osmansku upravu i rudarstvo. Kao direktor zemaljskog muzeja jedno vrijeme bio je i urednik časopisa »Glasnik zemaljskog muzeja«. I pored finansijske oskudice, uspio je da održi njegov znanstveni ugled i nivo koji je ovaj časopis uživao.
Cijeli svoj život Vladislav Skarić posvetio je nauci i rodnom gradu..
Izvori
OŠ "Vladislv Skarić"
Komentar
   Članak odbijen - postoji članak Vladislav Skarić --CER@ 08:59, 27 februar 2008 (CET)[odgovori]

Quit 00:08, 20 oktobar 2007 (CEST)[odgovori]
Javna ustanova Biblioteka grada Sarajeva
Biblioteka grada Sarajeva je javna kulturna ustanova čiji je osnivač Kanton Sarajevo. Uz manje statusne promjene uspješno je prošla svoj razvojni put do današnje, moderno organizirane biblioteke. Kao institucija od posebne društvene važnosti ima značajnu ulogu u doprinosu unapređenja obrazovnog nivoa stanovništva i očuvanju kulturne baštine. Nadalje, ona je dio jednog obimnog bibliotečkog sistema Bosne i Hercegovine i doprinosi stalnom razvoju bibliotekarstva i efikasnijoj konsolidaciji informacionih tokova.
Dobitnik je brojnih zahvalnica, nagrada i priznanja od kojih su najznačajnije: Priznanje Kulturno-prosvjetne zajednice BiH (1969.), Spomen plaketa grada Sarajeva (1970.), Zahvalnica Organizacionog komiteta XIV Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu (1984.), Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva (1987.) i druge.
U cilju zadovoljenja potreba čitalačke populacije na cijelom prostoru Kantona Sarajevo, kao i dostizanja bibliotečkih normativa i standarda, Biblioteka kontinuirano razvija mrežu pozajmnih odjeljenja. Do sada je oformljeno 16 odjela, u okviru kojih se nalaze još i: Centralna čitaonica, Dječija čitaonica, Njemačka čitaonica i Američki kutak. Pored rada sa čitaocima svih struktura, u Biblioteci se obavljaju i drugi,Zakonom o bibliotečkoj djelatnosti predviđeni poslovi: sistematsko i organizirano prikupljanje, obnavljanje, čuvanje i stručna obrada bibliotečke građe; formiranje zavičajne zbirke i zaštita stare i rijetke knjige; matična djelatnost i unapređivanje jedinstvenog bibliotečko-informacionog sistema i sl.
Biblioteka posjeduje vrijedne kolekcije knjiga, od kojih se neke ubrajaju u spomenike kulture. Kao posebni fondovi izdvajaju se Zavičajna, Sarajevska i Spomenička zbirka, fond strane knjige, multimedijalna građa, te zbirke edukacionih sredstava za najmlađe.
Zahvaljujući modernim tehnologijama i uvođenjem programskog servisa COBISS, postignuta je veća brzina pristupa informacijama i dokumentovanim resursima, te brži i efikasniji rad sa korisnicima bibliotečkih usluga, što je doprinijelo da se ova Biblioteka odvoji od tradicionalnog načina rada i pređe na savremene metode poslovanja.
Izvori
www.bgs.ba
Komentari
   - Članak odbijen - Prekopirano sa www.bgs.ba/ --CER@ 09:04, 27 februar 2008 (CET)[odgovori]
Bgs 20:30, 29 oktobar 2007 (CET)[odgovori]
ONOMATOPEJA IDEJA
ONOMATOPEJA IDEJA - (alias) Vojislav Voja Vijatov

Vijatov Vojislav (Beograd) - Kompozitor, gitarista, autostoper i autodidakta Voja Vijatov rođen je 1970. godine u Beogradu. Godine 1986 osnovao je fiktivnu grupu "Poslednji Dinar" u okviru koje je do 1989. godine uradio oko dvadesetak demo snimaka koje niko nije hteo da objavi. Zatim je otišao u Ameriku koju je prešao autostopom, a tako je prokrstario i SFRJ. Godine 1991. je organizovao poslednji koncert Satana Panonskog na "Akademiji" i te večeri je nastupio sa njim svirajući gitaru. Godine 1992. je mobilisan i obreo se u ratu. Kada je skinuo uniformu stopirao je po Evropi, svirao je u metrou, a jedno vreme je živeo u Engleskoj gde je radio (svoj posao – prim.ur.) u čuvenoj robnoj kuci "Harrods". Po povratku u Jugoslaviju 1994. godine snimio je kasetu "Onomatopeja Ideja" koju je samostalno objavio u sto primeraka. U produkcijski vrlo ogoljenoj formi tu su se našle njegove uvrnute pesme "Alexinac", "Šlager Sezone", "Milica", "Jedno Jedino Godišnje Doba" i druge. Na snimanju su učestvovali gitarista Nikola Vranjković, basisti Dejan Škopelja i Aleksandar Balać, perkusionista Vladimir Lesić Leša i drugi. Taj materijal opet ni jedna kuća nije htela da objavi pa se Vijatov izdržavao prodajući mimoze na Novom groblju i štampu kao ulični kolporter, a povremeno je pečalbario u Grčkoj.
Godine 1996. snimio je "hajdučki" album "Uterivači Duga" sa ciljem gušenja turbo folka. Taj materijal Komuna je trebalo da objavi na disku, ali se pojavila samo nekvalitetno snimljena kaseta (Piratska! – prim.ur.). Zbog velikog interesovanja, 1997. godine je doštampao tri stotine primeraka kasete "Onomatopeja Ideja". Zatim se preselio u Novi Bečej gde je otvorio studio u kome snima reklame seljacima, ali i priprema ploču "Onomatopeja Ideja - Circus Maximus" koja bi trebalo da ima podnaslov "Letopis MCMXCIX". U proleće 1999. godine ponovo je mobilisan, ali je od tog rata brzo odustao. Od 1994. godine povremeno piše za omladinske i muzičke novine, a autor je duhovitog slogana "Iza svakog ugla vreba Dragan Kojić Keba".

IZVOR: exYu Rock Enciklopedija - Petar Janjatović (drugo,dopunjno izdanje - 2000.god)
Komentar
   - Prekopirano sa youtube.com --CER@ 09:09, 27 februar 2008 (CET)[odgovori]
Preferans
Uvodno o preferansu: Preferans je riječ koja je izvedena iz francuske riječi preference, a ima značenje: davanje prednosti. Razlog da se ta riječ uzela za naziv igre, baš i nije jasan, u preferansu prvi uzima prednost. No ukoliko se misli da nešto što je uzeto, može biti i vraćeno, onda je to u redu! Ukoliko riječ preference, gledamo u kontekstu igračih boja u kartama, tada bi mogli dati prednost jednoj boji, koju ćemo proglasiti adutom ! O povijesti Preferansa malo se toga zna, tako da je teško reč i kako je toćno došao na ove prostore . Evo što o Preferansu piše u knjizi Davida Parletta, A history of Card Games (Oxford University Press, 1991.): "Préférence, bolje nazvan engleskim imenom Preference, nije francuska igra kao što se čini iz njezina naziva koji jednostavno potječe iz tehničkog izraza - označavajući preferiranu boju aduta. Ima uočljiv njemački prizvuk, i Dummett ( The Game of Tarot , London, 1980.) slijedi njegov prvi poznati opis do Das Neues Spielbuch iz 1802. Djelomično je povezan sa Istočnom Europom. 'Dok su Rusi u kući, u kućnoj haljini i papučama, često igraju Preferans', kaže Taylor (iz Boiteau d'Ambly, The History of Playing Cards ). Igraju li ga Rusi još ili pak nose kućne haljine, ne znam; ali sigurno cvijeta u Austriji, uglavnom sa potpuno odjevenim igračima."
Kao i većina kartaških igara, Preferans je vjerojatno nastao iz Taroka , za koji se zna da je obitavao na ovim prostorima.
Što se kartanja općenito tiče zapisano je u crkvenim knjigama: U Omišlju na otoku Krku se kartalo, pa je naredbom krčkog biskupa određeno da se naplaćuje 5 libara po igri. Datum zabilješke o prvom kartanju u Hrvatskoj je iz 1488 g .
Preferans od početka Za jedno druženje u preferansu potrebno je tri igrača. Iznimno mogu igrati i četiri igrača, no jedan će uvijek pauzirati. To će biti igrač koji je bio djelitelj. Moguće je da u igri jedne partije sudjeluje i pet igrača, pa će tada uvijek u krug pauzirati dva igrača.
Od navedenih karata ukupno (32 karte u 4 boje po 8 karata od sedmice do asa), promiješati će djelitelj i dati predignuti lijevom protivniku. Uglavnom se špil presijeca jednom od strane lijevog protivnika, a djelitelj karte vraća predignute u jedan kup. Neki igrači vole više puta presjeći špil, što je njihovo pravo, ali tada se svi više puta presječeni kupovi vračaju na pravo mjesto, tako da ostanu najviše dva kupa, koja je djelitelj dužan pravilno spojiti. Ukoliko ste prvi puta sjeli za stol s novim igračem, gotovo po tim prvim kartaškim manirama, moći čete pomalo otkriti s kime ste se počeli družiti. Protivnik ne mora presjeći špil, već gestom pokazati da ne želi sjeći, ili jednostavno reći dobro!
1. Licitacija u kojoj je sadržano:
a) nadmetanje za pravo na izvođenje igre, b) dogovori partnera koji su postali protivnici izvođača, o načinu pratnje. 2. Igra u kojoj je sadržano:
a) nastojanje izvođača da ostvari prolaz, te eventualno sruši pratioce, b) nastojanje pratioca da ostvare prolaz, te prioritetno sruše izvođača. Rezoni Rezon franc.(raison) razlog, osnova, uzrok, povod, pobuda, smisao, razboritost, razumijevanje, uviđanje, mjera, umjerenost, dobri običaji. Rezon je u preferansu prilično često spominjana riječ koja ima višestruko značenje. Riječ rezon upotrebljavamo da bi označili:
snagu lista mjerenu različitim rezonima u više boja, vrijednost jedne boje, vrijednost boje u odnosu na licitaciju koja je bila do tada, ili će se nastaviti, element za uzimanje talona ili ne uzimanje, prepuštanje igre protivniku radi osvajanja boljeg rezultata, pratnja ili ne igrača koji izvodi igru, pratnja igrača koji izvodi igru, uz drugog pratioca, i to je manji dio svega što je u preferansu rezon. Zapravo kada pišem ovaj dio knjige gotovo se bojim da neću u potpunosti moći zadovoljiti svakog čitatelja i napisati sve o rezonima, jer su prave primjene rezona, u svim pozicijama, zapravo umijeće igranja preferansa. Ozbiljno pretpostavljam da jedan igrač igrajući preferans cijeli život, ne uspijeva odigrati dvije iste partije i to upravo radi primjene rezona. Matematički bi mogli izračunati koliko miješanja je potrebno da se sve karte ponove, a to znači deset istih u listu koji posjedujemo, pa potpuno iste karte kod lijevog i desnog protivnika i još iste i u talonu. 32 karte treba postaviti u sve moguće pozicije i znanost matematika reći će svoje, pa koliko puta igramo preferans, puta broj miješanja, moguće da bi za života i odigrali, koje isto miješanje. I recimo da se to desilo, ali ne i isti protivnici, jer oni su drugačije rezonirali i da ne nabrajam dalje. Sve je rečeno? Sada ćemo se zadržati samo na rezonima potrebnim za licitaciju, tako da se usudimo nadmetati za onu sliku s aukcije, ali i da je možemo na kraju kupiti (iz dijela knjige "licitacija") !
Licitacijom prema betlu!
Betl koji je izlicitiran i uspješno odigran, gotovo je najbolje obavljen posao. Do sada smo svugdje napominjali, za prolaz je potrebno 6 štihova, a nismo ništa spomenuli što je s ona preostala 4 štiha, bilo da koji od njih uzmemo mi sami ili protivnici, jedan protivnik ili oba. To ćemo posebno obraditi, ali za shvaćanje korisne igre u betlu je element da nema drugih kalkulacija, već samo
Prolaz ili ne ! Blef je dio igre!!! ...i nije zabranjen, ali posljedice istog moramo prihvatiti, a naročito kad su velike.
Sanac je najveća igra u preferansu. Aduta nema . Prvi je uvijek lijevi igrač od izvođača. Potrebno je u svim bojama imati zadrške. Gotovo bi mogli reći bez dvostrukog štopera ne treba igrati sanac. Uistinu teško je sakupiti tako dobre karte i još u svakoj boji! Licitiranjem prema sancu se najčešće događaju tri slučaja:
licitirali smo do negdje? ( 2,3 itd.) i s talonom se "složila" karta, odmah smo iz ruke rekli sanac, jer imamo tako jake karte da ukoliko bi se odlučili licitacijom, iz talona prikupiti još koji štih, jedan od protivnika mogao bi licitirati iz ruke betl, pretpostavljajući gledanjem u svoje karte: sigurno će jedan od protivnika krenuti na sanac, pa je licitiranje do betla rizično! nakon podijeljenih karata zaista ćemo rijetko dobiti distribuciju sa posloženim visokim kartama koje sadržavaju 5 rezona : Udruživanje dvojice protiv jednog!
Igrač koji je pobijedio u licitaciji i pokušao na prvi pogled uzeti svu "slavu za sebe", dobiva dva ljuta neprijatelja koji postaju partneri i trenutni prijatelji .
Kontra!
Mogli bi reći da je kontra izuzetna zaštitna mjera protiv svakog avanturiste u preferansu, koji otprilike rezoniraju ovako: imam 4 nikakva štiha u listu, a ako kupim u talonu barem 2 štiha to će biti dosta, jer protivnici baš i "nisu neki igrači", a možda u talonu ne kupim ništa, pa kako je list kakav jest i tako traljav , to će zasigurno biti dobar betl , pa opet i ako nije, protivnici se neće snaći, da me sruše itd. ..., ali protivnici baš nisu neki naivci, pa poručuju nadobudnom izvoaču: "platiti češ to dvostruko" a to je = KONTRA!
Rekontra, subkontra itd. više u knjizi!
Talon Ukoliko je netko izumljivao preferans , sigurno nije znao kamo sa dvije karte! Nikako da se te dvije karte podjele između tri igrača i moguće je da je iz tog razloga nastao talon za kojeg se treba izboriti licitacijom.
Uglavnom smo spomenuli da u "prvom trenutku", dok nismo počeli list pregledavati kroz potencijalne adutske boje, svaki igrač ima 3.33 štiha . To nije točno, jer dio tog zajedničkog kapitala se nalazi u talonu. Koliko od svakog igrača ? Možda 0,66 štiha ? Pa u nekim partijama baš toliko! Možemo se malo ozbiljno zabavljati:
ukoliko svaki igrač u talonu ima 0,66 štiha , toliko ima manje u ruci. Znači 3.33 – 0.66 = svega 2,67 štiha od ukupnog broja štihova. Ukoliko sva tri igrača imaju balansirane listove, s podjednakom zastupljenosti figura u svakom listu, ta će se matematika pokazati točnom i svi će licitirati dalje i upisati će se refe.
Ataka
Kada igramo prema partneru, pogledajmo nekoliko primjera kako treba atakirati:
Iz singla: A prioritetno. U jednoj je boji A , a u drugoj D. Iz dubla: A , K; K , D; D , J; J , 10; 10 , 9 ili u nedostatku bolje atake ... itd Iber (iznad)!
U preferansu se ne mora u poštivanju boje dodavati višu kartu , od već odigrane. Znači ne treba ići iber (iznad)!
Markiranje
Izuzetno važan segment igre u preferansu je markiranje. Igrati preferans, a da se nismo u svim područjima educirali, otprilike je kao naučiti pokrenuti auto, i sada se vozimo…, ali još nismo naučili stati. Drugim riječima, prije nego smo krenuli s igrom, moramo znati, barem u glavnim segmentima i markirati. Naravno da je markiranje moguće samo iz karata koje se igraju od prvog do predpredzadnjeg štiha. Daljnje pisanje i razjašnjenja u značajnim situacijama igre pratiti ćemo po područjima:
Skviz
U igri, u boji , a naročito kada se izvodi igra sanac moguća je situacija koju nazivamo:
skviz!
Skviz ili skvizna slika je situacija kada igrač mora izgubiti štih, koji mu pripada, jer će protivnik gledajući što odbacuje, odbaciti kartu u suprotnoj boji!
Pretpostaviti ćemo završnicu jedne partije, da vidimo kako izvođač nije dobio ni štiha nakon što su partneri pronašli skviz.!!!
EAST je partner koji skvizira:

Na redu je lijevi igrač od izvođača, atakira KARO J . Izvođač je u skvizu , mora odbaciti jednu kartu boje po izboru. Recimo da je odbacio TREF 7 . Treći igrač i partner igrača, koji je atkirao u tom štihu, odbacuje kartu druge boje. Ponovo igra partner i atakira i u slijedećem štihu. Sasvim svejedno, jer je skviz odigran i sve je gotovo. Partner koji je prihvatio skviz ima drugu od tri karte od izvođača. Da je u prethodnom štihu izvođač odbacio HERC 10 , pratilac bi odbacio suprotno , a to znači iz druge boje , u ovom slučaju TREF 9 . Da partneri nisu pravilno doveli igru u skviznu sliku izvođač bi realizirao štih u jednom kralju. Ukoliko izvoač nakon dobre obrane pratioca ne realizira obeane štihove, biti će u velikom minusu, a na turniru će pratioci značajno nadigrati svoje protivnike na linijama igre!
Upisi rezultata i obračun Temelj svake matematike u preferansu je broj igrača koji sudjeluje u partiji, a to je tri ! Broj dogovorenih poena svakom igraču na početku partije dodjeljuje se na korištenje! Kada igrač potroši svoje dodijeljene poene, a ostali igrači, oba ili jedan nisu potrošili svoje poene, igrač koji je svoje potrošio , počinje trošiti poene igrača koji ih još ima! Ukoliko igrač do kraja partije nije potrošio dodijeljene poene isti postaju, negativni bodovi! ...
Rekreativna partija završena je kada se svi igrai poravnaju na +/- = 0.
Komentar
   - nisu navedeni relevantni izvori --CER@ 09:10, 27 februar 2008 (CET)[odgovori]
88.207.54.217 12:07, 10 novembar 2007 (CET)[odgovori]
podveležje
Članak
43.31°N 17.90°E PODVELEŽJE Podveležje je plato u središnjem dijelu Hercegovine, u podnožju planine Velež na prisojnoj starani.
Na toj zaravni hercegovačkog krša živjelo je prema popisu 1991. godine, 3.213 stanovnika u 579 domaćinstava, organiziranih kao MZ Podveležje. Katastarske općine, koje su pripadale MZ Podveležje, obuhvatile su zemljišnu površinu od 16.116ha, ili 13% područja Općine Mostar. Nerazuman sistem polunomadskog stočarenja kroz vijekove poremetio je ekološku ravnotežu na području Podveležja, planine Velež i brdskih oboronaka prema Mostarskoj kotlini. O imenu planine Velež pisao je i akademik Asim Peco u mostarskom časopisu Most. »Nema Mostarca, a, možda, ni Hercegovca, koji nije čuo za planinu Velež. Dovoljno je izaći iz Mostara, u Bišće polje, baciti pogled preko brda koja zatvaraju polje, pa da se pokaže Velež sa svom svojom ljepotom, sa snijegom usred ljeta (upravo u selima Bišća polja kažu: Kad nestane na Veleži snijega, onda ima zrelog grožđa). Kada je u pitanju rod ovoga oronima kao i njegova promjena, deklinacija, tu ima neujednačenosti. I kod Mostaraca, a naročito, kod drugih. U narodu kraja gdje se nalazi ova planina nema ogrešenja: Uvijek je ženskog roda, i ima promjenu Velež - Veleži. Akcenat se mijenja u lokativu singulara: u Veleži. Postoji: Velika Veleži Mala Velež. Ima još jedan, značajan, momenat koji je uticao na savremeno stanje promjene ovoga oronima. To je postojanje istoimenog fudbalskog tima, koji je za mnoge Mostarce, a i Hercegovce, bio više od običnog fudbalskog tima . Dakle: Velež, sa Veleži, na Veleži, ime fudbalskog tima je muškog roda i ima promjenu: Velež, iz Veleža, u Veležu.«
Najbolji poznavalac Podveležja prije i poslije Drugog Svijetskog rata prof. Kanaet u svojoj doktorske dizertacije kaže na stranici 19 „Porijeklo imena Veleži nije poznato. Isto tako nije utvrđeno otkada se Podveležje naziva tim imenom.“ „Ime planine Velež vodi porijeklo od staroslavenskog boga Velesa. Veles (Volos, Voloh) je slavenski bog stada, zemaljsko božanstvo vezano za vode i nizine.Obožavanje Velesa najduže se zadržalo kod balkanskih i karpatskih Slavena. Češki autor Tradleček (XV vijek) spominje demona Velesa "vrag- Veles- zmaj". Perun i zmajoliki Veles su sukobljeni. Uzroci sukoba su Velesova krađa životinja, ljudi i žena gromovnika. Uz kult Velesa vezane su maškare i vučari (oponašanje vukova). Obožavanje Velesa najduže se održalo kod balkanskih i karpatskih Slavena. Nakon primanja kršćanstva, Veles je povezivan s kršćanskim svecima Vlahom i Blažom koji su zaštitnici stada i grla.“
Izvori
Vidi opširnije Peco Asim: Rod i promjena planine Velež, Most, br. 142. septembar 2001
Kanaet Tvrtko: Podveležje i Podvelešci, Naučno društvo SR BiH, Djela knjige VI, odjeljenje istorisko-fililoških nauka, Knjiga 3 Sarajevo 1955.
http://WWW.wikipedia.org/Veles/mitologija
Urađeno - Postoji članak Podvelež - --CER@ 07:39, 1 april 2008 (CEST)[odgovori]
77.238.193.29 15:57, 19 novembar 2007 (CET)[odgovori]

89.146.156.29 00:56, 23 novembar 2007 (CET)[odgovori]
Envera Selimović
Članak
Envera Selimović je najpoznatija i u svijetu najcjenjenija bosanskohercegovačka novinarka. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Po završetku studija radila je kao novinar-volonter na Televiziji Sarajevo. Nakon toga se zaposlila na Radiju „202“, a zatim na Prvom programu Radija Sarajevo.
Kada je 1992. godine u Bosni i Hercegovini izbio rat, vratila se na televiziju i skoro tri godine radila kao urednica i voditeljica centralne informativno-političke emisije - dnevnika. Od kraja 1994. godine, radila je kao šef dopisništva Televizije BiH u New York-u i Washington-u.
Kao stipendista američke vlade magistrirala je međunarodnu politiku na Visokoj školi za međunarodne odnose na Johns Hopkins University u Washington-u.
U Sarajevo se vratila krajem 1999. godine, gdje je više od tri godine na Televiziji Bosne i Hercegovine radila emisiju pod nazivom Intervju, koja je ostala zapamćena po ekskluzivnim i veoma oštrim intervjuima sa tadašnjim najpoznatijim državnicima iz zemlje, regiona, ali i cijelog svijeta.
U martu 2003. godine odlazi u Tbilisi da obavlja posao glasnogovornice Misije Ujedinjenih nacija u Gruziji. Tu je ostala do oktobra 2006. godine, kada biva upućena na novu dužnost u Baku, gdje je generalni sekretar Ujedinjenih nacija, Kofi Anan (Annan), imenovao za predstavnicu Odjela za informiranje u uredu UN-a u Azerbejdžanu.
Proglašena je najboljom bh. novinarkom 2001. godine.
Tečno govori engleski i ruski. Prevela je knjigu Velika obmana autora Thierry Meyssan-a na bosanski jezik.
Izvori
http://en.wikipedia.org/wiki/Envera_Selimovic http://www.un.org/News/Press/docs/2006/sga1024.doc.htm http://www.slobodnaevropa.org/content/Transcript/634384.html http://www.interliber.com/catlistdetail.asp?SID=Interliber^2041115-2007-11-22-15-6&ProductID=7354&ml=b
Urađeno - Prihvaćeno, postavljen članak uz manje dorade --CER@ 07:52, 1 april 2008 (CEST)[odgovori]
Cidnam 09:39, 23 novembar 2007 (CET)[odgovori]
južna evropa
Geografski pojam Južna Evropa odnosi sena najjužniji dio evropskog kontinenta,koji u prostranom smislugravitira Mediteran. Pod pojmom Mediteran ili Sredozemlje podrazumjevam Sredozemno more iokolni prostor.Budući da Sredozemno more zapljuskuje pored južni obala Evrope i obala Jugozapadne Azije i Sjeverne Afrike,razlikujemo:evropsko,azijsko i afričko Sredozemlje.
   - nema referenci, nedovoljno za razmatranje - --CER@ 07:55, 1 april 2008 (CEST)[odgovori]
Emir Sokolović
Članak
1983. godine dvojezičnom zbirkom poezije “Dove e perchè” Emir Sokolović, na zaprepaštenje okruženja, napušta anonimnost. Knjiga je objavljena pri Edizione Foreman iz Bergama u Italiji, a u redakterstvu Corada Massi-ja. Izbor iz poezije i prevod načinio je pjesnik Giacomo Scotti. Obzirom da je publikovana u drugoj zemlji objektivno se nije moglo imati uvida u kritičke osvrte. I s pravom, kada ju je zaborav trebao da nadvalada, 1988. godine – 5 godina po objavljivanju – predsjednik žirija za dodjelu Italijanske nacionalne nagrade za poeziju i prozu, pjesnik Salvatore Sorbello, poslao je broj časopisa “il micco” u kome je sam predstavio pomenutu zbirku. Emir Sokolović se, u međuvremenu, sporadično pojavljivao na nekim od književnih susreta u čijim zbornicima su mu bili publikovani neki od radova. Intenzivno se družio sa pokojnim pjesnikom Živodragom Živkovićem uz koga je učestvovao u osmišljavanju programa književnog kluba pri Domu kulture “Nedeljko Radić” u Zenici. Za Emira Sokolovića to druženje je bilo otkrivanje novih literarnih prostora obzirom da je erudicija pjesnika Živodraga Živkovića bila gotovo nesaglediva; ili preciznije rečeno – bila je srazmjerna njegovoj urođenoj skromnosti. Po tom šalje svoje radova na konkurs mladih pjesnika “Titograd ’89.” Koji je organizovao Dom kukture “Budo Tomović” i gdje među 20 pozvanih mladih pjesnika biva jedini sa prostora tadašnje SRBiH. Po povratku šalje pjesniku Giacomo Scotti-ju novu stihozbirku koga je jedva umolio da načini prevod obzirom da je Giacomo imao nakanu da preostalo vrijeme pokloni sopstvenim nedovršenim radovima. Sagledavši sve što se događalo u svijetu literature bivše nam domovine mladog pjesnika je iziritiralo i nagnalo na odluku da više nikada ne pokuša da objavi niti jedan stih. Tada je bila očita naznaka kulturoloških reketaša koji su koagulirali sljedbenike sopstvene sujete oko sebe i izdavačkih djelatnosti gdje su se nalazili na mjestima urednika. I od tada je bilo evidentno autorovo nemirenje za koga je kvalitet određenog djela bio neprikosnoven. Kao takav nije se mogao uklopiti. U periodu između prve stihozbirke i intermedijalnog performansa “Apokalipsa” jedino što se moglo nazvati aktivnim javnim radom bio je u svezi sa bugojanskim književnim krugom “Obzorja” i književnikom koji ga je predvodio, Antunom Lučićem, gdje se u nekoliko navrata pojavljivao i kao član stručnog žirija na nagradnim konkursima. Tokom 1994. godine vodio je novinarsku sekciju pri Domu mladih u Zenici i uređivao njihov časopis. Svoju autorsku šutnju prekida ’94. godine intermedijalnim performansom “Apokalipsa” koji je izveo na maloj sceni “Bosanskog narodnog pozorišta” Zenica pred gotovo punom dvoranom. Povrijeđen kao čovjek time što se odvijalo u njegovom okruženju našao je sponu sa opusom vrsnog slikara Albrehta Dürera von Nermerka “Apokalipsa” i knjigom “Otkrovenje”. Studiozno, sagledavši iskustvo predočenih radova, sublimirao je i ispisao 15 pjesama gdje ih je konceptualno isprepleo sa grafičkim listovima i segmentima “Otkrovenja” koje je preuzeo kao navode iz Dürer-ovog dnevnika. Djeleći autorovu viziju svoj neskroman doprinos projektu dali su i umjetnici: Vesna Košpo, Lejla Suljić, Jasna Bašić i Sabina Kulenović. Glavni moment u stvaralaštvu Emira Sokolovića je bio tekst objavljen u listu “Naša riječ” pod nazivom “Napokon i teatar” gdje je u podnaslovu stajalo “Nakon najavljenog “Zeničkog proljeća” gdje osim najave zeničani nisu vidjeli ništa”. Kada je zahvaljujući nekompromisnim estetskim principima stao sam naspram uljuljanih i etabliranih autoriteta predhodnog sistema kojima je inponovao nerad i status quo. Sporni tekst je izazvao toliko bure da drugi dio nikad nije ugledao svjetlost dana. Čak pojedinci su zahtijevali od Uprave Bosanskog narodnog pozorišta Zenica da se autoru spornog teksta onemogući pristup Sali kada je na repertoaru neki od njihovih programa. Obzirom na kulturološki haos u BiH autor je raspisao audiciju kako bi predstavom “Paris ili zalud je razapinjati Krista” u svoj nesigurnosti okruženja izazvanoj ratnim djelovanjem, djecu zabavio i maknuo s ulice. Nakon godinu dana rada povrijeđeni pomenutim spornim tekstom “Napokon i teatar” osobe koje su bile u poziciji onemugućile su da se predstava prikaže u Zenici. Nakon dugotrajnog čekanja naišavši na razumjevanje pojedinaca “Paris...” je 1996. godine premijerno izveden u Omladinskom pozorištu Travnik. Nailazimo na jedan od prikaza predstave: “...Na daskama travničkog pozorišta mladi zenički glumci isprepleli su vrsni dramski tekst Emira Sokolovića za koji najbližu usporedbu nalazimo u djelu Mihaila Bulgakova “Maistor i Margarita”. Riječ je o modernoj obradi klasičnog grčkog mita o Parisovom izboru između tri božice olimpijskog Panteona; izboru između ljubavi, moći i bogatstva. Autor proširuje dimenziju mita čineći njegov motiv univerzalnim poštujući drevni obrazac ponašanja i u repliciranoj sceni. Uz antički savremena s početka stoljeća akteri drame sudjeluju u Parisovom izboru”. Radi nerazumjevanja pojedinaca i njihove zavisti premijera biva i posljednjom izvedbom “Paris-a...”. U periodu 1995.-’96., obzirom na visoke standarde, za naše novine “Oslobođenje prati i piše prikaze kulturnih događanja u Zenici izazivajući vidno nezadovoljstvo pozicioniranih stoga što nisu navikli na realne prikaze i objektivnu kritiku. Iste 1996. godine kragujevački list za kulturu i društvena pitanja u prvom broju, pored mnogih radova, objavljuje i pjesmu “Mučeništvo svetog Ivana Jevanđelista”, što biva pretečom uspostavljanja pokidanih kulrutoloških mostova u regiji. Nakon sastanka određenog broja entuzijasta i filantropa. Tada pod nazivom “Zelena mreža Balkan ’98.” osjetio je obavezu da svoju kreaciju podijeli sa ljudima dobre volje. Nakon toliko vremena iz fioke izvlači rukopis zbirke poezije “Bio je tada trska” koja je nepunih 10 godina bila zatočena sa prevodom koji je načinio pjesnik Giacomo Scotti da bi u privatnoj ediciji istu štampao u bibliofilskom tiražu od 50 primjeraka. Promocija knjige je održana u Topoli gdje je promotor bio pjesnik Živodrag Živković – veliki Sokolovićev prijatelj – s kojim se tada i prvi put vidio nakon rata u BiH. Od tada će štampa u bibliofilskom tiražu i ručni rad na koričenju biti njegova prepoznatljivost. 2000. godine imamo priliku u rublici “Pisma čitalaca” da čitamo: “Dragi sugrađani i prijatelji pisane riječi! Osjećam neizostavnu potrebu da vas zamolim za razumjevanje što sam, i nakon toliko vremena čuvajući dignitet stvaralaštva, iz svoje neinformiranosti, a iz vjere u neke “autore” dozvolio da budem involviran u organizacioni sklop koji sebe naziva Udruženje književnika ZE-DO kantona”. Iako sam dvojbio da je to samo još jedan eksponent oficijalne kantonalne politike dao sam se ubjediti od “sljedbenika” Muza da sam u krivu. Na žalost. Stoga smatram, kao moralan čin, svoju obavezu da javno istupim iz još jedne demagoške tamnice duha nadajući se da ću tim aktom uspjeti, bar malo, da povratim pređašnji renome. Književnik: Emir Sokolović” 2001. godine na poziv entuzijasta iz Vršca odlazi održati tribinu “Demon je riječ, Riječ je demon” i po prvi puta na teritoriji SRJ prezentirati, na opšte zadovoljstvo prisutnih, intermedijalni performans “Apokalipsa”. To je, ujedno, bio i prvi susret ljubitelja pisane riječi iz Vršca sa tako impresivnim iskazom o stradanjima tokom rata u BiH. Godinu dana poslije objavljivanja zbirke “Bio je tada trska”, uvidjevši nemogućnost da predstava više ikad ugleda svjetlost dana, odlučuje se da isti dramski tekst štampa u formi knjige koja je ujedno bila i prva knjiga na ovim prostorima koja je, radi svoje specifičnosti, zahtjevala da se izvede sa CD-om kao organskim dijelom ukoričenja. I ovoga puta se u Topoli na promociji pojavila znana ekipa. Međutim, upotpunjena sa doajenom ex-Yu glumišta – Goranom Sultanovićem, kao specijalnim gostom. I ove godine, na jubilej dvadesetogodišnjice od objavljivanja prve stihozbirke, pojavljuje se sa romanom “Oslobađanje”. Obilježavanje jubileja organizovano je samo za zvanice u prostoru “Doma rudara” u Zenici jer je autor svoj jubilej želio da daruje gradu i podijeli ga sa svojim sugrađanima. O autoru i djelu u pogovoru Sead Pašić kaže: “Utoliko je više pisac nezadovoljan načinom na koji se tretiraju i pokušavaju razriješiti problemi vezani za stvarnost i umjetnost. On je dešnjak koji živi u svijetu ljevaka. Zbog toga traži ono što se u slikarskoj umjetnosti nemilosrdno podrazumjeva – svjetlost mora na štafelaj padati s lijeve strane. Ova inverzija podrazumjeva autorovo nesuglasje i prezentom i svim stvarima vezanim za sadašnjicu. Princip drevnosti je jedini pravi princip. Nebitno je ono što je korisno, lijepo ili društveno prihvatljivo. To su efemerije i neće preživjeti više od “jednog proljeća”. Specijalni gost na promociji bio je Edin Karamazov.Kao obilježje njegova pregalaštva objavljena je I nekomercijalna edicija “Ouroboros” u tiražu od svega 10 primjeraka. Vidno uznemiren TV reportažom o nebrizi spram ljudi koji su uskraćeni za senzus vida zatvara se i sam priprema audio verziju romana “Oslobađanje”. Sam je iščitao svako poglavlje i “opremio” ga muzičkom podlogom tako da to izdanje-donacija je bila obdarena dimenzijom više. Na promociji, koja se održala u amfiteatru Doma rudara, donaciju Savezu slijepih u ime autora predao je dr. Muhidin Pojskić.
Izvori
http://www.emirsokolovic.com
   - reference nisu navedene (stranica ugašena), članak nije u enciklopedijskom stilu. --CER@ 08:03, 1 april 2008 (CEST)[odgovori]
77.239.5.172 17:54, 10 decembar 2007 (CET)[odgovori]
ekologija
_kako je nastala_
Iz velike grupe bioloskih nauka,prije 150 godina,izdvojila se ekologija.Rijec ekologija koristi od 1866 .godine.U nauku je uveo njemacki biolog Ernest Hekel,koji je pokusao da opise u kakvim se odnosima organizimi sa svojom okolinom.Naziv ekologija potice od grcke rijeci oikos(mjesto gdje neko zivi) i logos(nauka).

Izvori
   - nema referenci --CER@ 08:03, 1 april 2008 (CEST)[odgovori]
85.94.113.189 15:49, 11 decembar 2007 (CET)[odgovori]
MILAN STANKOVIĆ
Članak
Izvori
212.200.80.138 17:12, 17 decembar 2007 (CET)[odgovori]
Tabiini
Članak
Tabiini ( arapski: تابعي ili تابع, od glagola تبع, što znači slijediti)su oni koji su vidjeli ashabe.
Definicija tabiina
Većina muhadisa smatra da je tabiin svaka osoba koja je vidjela ashaba, bez obzira da li je bila uz njega duži vremenski period ili nije, ili da li je od njega slušao i prenosio hadise ili nije. Ibn-Hibban uslovljava i to da je vidio ashaba u godinama kada je već mogao pamtiti. Tabiini su druga od tri prve zlatne generacije muslimana, koje je sam Muhammed, neka je mir i blagoslov na njega, spomenuo, kazavši: "Najbolje generacije su moji drugovi, zatim oni poslije njih, zatim oni poslije njih..."
Najpoznatiji tabiini
Među najpoznatije tabiine spadaju: Seid b. El-Musejjib, Urve b. Ez-Zubejr, Ibn-Šihab Ez-Zuhri, Nafia štićenik Ibn-Omera, Salim b. Abdullah b. Omer, Ibrahim En-Nehai, Amir Eš-Šabi, Muhammed b. Sirin, Uvejs El-Kareni, i drugi. Seid b. El-Musejjib i Uvej El-Kareni se smatraju najboljim tabiinima. U tabiine spadaju i muhadremi.
Izvori
Ulumul-hadis, Ibnus-Sallah

Tedribur-ravi, Es-Sujuti

Hadis, Mirsad Mahmutović

Es-sunnetu kablet-tedvini, Muhammed Adžadž El-Hatib
Urađeno - već napisan članak --CER@ 08:06, 1 april 2008 (CEST)[odgovori]
Hammad 12:14, 18 decembar 2007 (CET)[odgovori]
Međunarodni aerodrom Stavanger
Članak
Međunarodni aerodrom Stavanger (Norwegian: Stavanger lufthavn, Sola) je međunarodni aerodrom lociran u općini Sola, Norveška, nedaleko od Stavangera. Po veličini je četvrti najveći aerodrom u Norveškoj.
Kroz aerodrom je prošlo 3,271,852 putnika u 2006. Pet aviokompanija leti sa aerodroma na domaćim linijama za devet destinacija, dok devet aviokompanija nudi međunarodne letove za 17 destinacija. Najviše avio-saobraćaja dolazi sa letova za Oslo. Trenutno se na aerodromu u Stavangeru leti 25 puta dnevno za Oslo sa različitim aviokompanijama.
Aviokompanije i destinacije
Domaće linije
Atlantic Airways (Stord)

City Star Airlines (Ålesund, Kristiansund)

Norwegian Air Shuttle (Bergen, Oslo)

Scandinavian Airlines System (Bergen, Kristiansand, Kristiansund, Oslo, Trondheim, Ålesund)

Vildanden (Molde, Skien)

Widerøe (Bergen, Sandefjord)
Međunarodne linije
airBaltic (Riga)

Atlantic Airways (Vágar)

City Star Airlines (Aberdeen)

Danish Air Transport (Billund, Esbjerg)

Eastern Airways (Aberdeen)

KLM Royal Dutch Airlines (Amsterdam)

Lufthansa (Frankfurt)

Norwegian Air Shuttle (Alicante, Berlin-Schönefeld, Dubrovnik, London-Gatwick, Malaga, Murcia, Nice, Paris-Orly, Prague, Warsaw)

Scandinavian Airlines (Aberdeen, Alicante, Copenhagen, London-Heathrow)

Widerøe (Aberdeen, Newcastle)

Welcome Air (Gothenburg-Landvetter, Hanover, Innsbruck)

Izvori
http://www.avinor.no http://www.avinor.no/lufthavn/stavanger?type=d
Urađeno - prihvaćeno, postavljen članak Međunarodni aerodrom Stavanger --CER@ 08:28, 1 april 2008 (CEST)[odgovori]
Sandnes 17:53, 7 januar 2008 (CET)[odgovori]

The Wu-Tang Clan
The Wu-Tang Clan is a New York-based hip-hop group, consisting of nine American rappers. Among its members are multi-platinum selling solo artists, multi-platinum record producers, Grammy winners, TV and film stars, screenwriters, product spokespersons, business owners and, most recently, major motion picture composers. The Clan featured nine MCs until the death of Ol' Dirty Bastard in 2004. One of the most critically and commercially successful hip hop groups of all time, Wu-Tang Clan shot to fame through their uncompromising brand of hardcore rap music. Since their debut, they have introduced or launched the careers of numerous other artists and groups, and already in 1994 there were credited to be over 300 Wu-Tang Clan affiliates,[1] known as the Wu-Tang Killa Bees, consisting of rappers, producers, and record label CEOs. Enter the Wu-Tang
The Clan first became known to hip hop fans, and to major record labels, in 1993 (see 1993 in music) following the release of the independent single "Protect Ya Neck", which immediately gave the group a sizeable underground following. Though there was some difficulty in finding a record label that would sign Wu-Tang Clan while still allowing each member to record solo albums with other labels, Loud/RCA finally agreed, releasing their debut album, Enter the Wu-Tang (36 Chambers), in late 1993. This album was popular and critically-acclaimed, though it took some time to gain momentum. Though hip hop had long had a gritty texture, the surreal aggression and minimalist production of 36 Chambers nevertheless had a huge impact on the genre, and was to prove massively influential over the next decade. By the beginning of the 21st century, the album had become a regular fixture on "Best Albums Of The 90s" lists as well as a frequent choice for "Best Albums Of All Time" lists.[4] The success of Enter the Wu-Tang: 36 Chambers established the group as a creative and influential force in early 1990s hip hop, allowing GZA, The RZA, Raekwon,Ghostface Killah, Method Man, and Ol' Dirty Bastard to negotiate solo contracts.
First round of solo albums
The period between the release of Enter the Wu-Tang and Wu-Tang Clan's second album is considered to be "the greatest winning streak in rap history."[5] The RZA was the first to follow up on the success of Enter the Wu-Tang with a side project, founding the Gravediggaz with Prince Paul and Frukwan (both of Stetsasonic) and Poetic. The Gravediggers released 6 Feet Deep (known as NiggaMortis in Europe) in August 1994, which became one of the best known works to emerge from hip hop's small sub-genre of horrorcore.
It had always been planned for Method Man to be the first breakout star from the group's lineup, with the b-side of the first single being his now-classic eponymous solo track. In November 1994 his solo album Tical was released. It was entirely produced by The RZA, who for the most part continued with the grimy, raw textures he explored on 36 Chambers. The RZA's hands-on approach to Tical extended beyond his merely creating the beats to devising song concepts and structures. The album also won a Grammy for the song "All I Need".[clarify] This approach would continue throughout the first round of solo projects from the Clan members. Ol' Dirty Bastard found success in early 1995 with Return to the 36 Chambers: The Dirty Version, which saw the 36 Chambers sound become even rawer and rougher-edged. Raekwon's solo debut, Only Built 4 Cuban Linx... Raekwon's solo debut, Only Built 4 Cuban Linx...
Late 1995 saw the release of the group's two most significant and well-received solo projects. Raekwon the Chef's Only Built 4 Cuban Linx... was a diverse, theatrical criminological epic that saw The RZA move away from the raw, stripped-down beats of the early albums and towards a richer, cinematic sound more reliant on strings and classic soul samples. Lavish living and the crime underworld are referenced throughout, with the mystique of the Wu-Tang Clan deepened by the adoption of crime boss aliases and the crew name Wu-Gambinos. The album introduced a flurry of slang words to the rap lexicon, and many artists have gone on to imitate its materialism. It featured Nas, who was the first non-Clan MC to appear on a Wu-related album. GZA's Liquid Swords had a similar focus on inner-city criminology akin to Only Built 4 Cuban Linx, but it was far darker, both in GZA's grim lyrics and in the ominous, foreboding production that saw The RZA experimenting more with keyboards than ever before. The two 1995 solo albums remain widely regarded as two of the finest hip hop albums of the nineties.
Ghostface Killah released his own debut, Ironman, in 1996. It struck a balance between the sinister keyboard-laden textures of Liquid Swords and the sentimental soul samples of ...Cuban Linx, while Ghost-face himself explored new territory as a lyricist. It was critically acclaimed and is still widely considered one of the best Wu-Tang solo albums. Although the 1994-1996 albums were released as solo albums, The RZA's presence behind the boards and the large number of guest appearances from other Clan members (Raekwon and Ghostface's albums only had two or three actual solo tracks each and both included many tracks that included other Clan members) means they are usually considered as to be all-round group efforts.
Wu-Tang Forever
With their solo careers firmly established, the Wu-Tang Clan reassembled to release the highly-anticipated Grammy-nominated multiplatinum double album Wu-Tang Forever in June 1997. It debuted at number one on the Billboard Charts, by a large margin after selling 600,000 in its first week[citation needed]. This event was featured in a CNN roundup for the extraordinary sales the group achieved without a mainstream sound or commercial appeal. The album's first single, "Triumph," was over five minutes long, featured nine verses (one from each member plus Cappadonna), and no hook or a repeated phrase. The sound of the album built significantly on the previous three solo albums, with The RZA using more keyboards and string samples, as well as, for the first time, assigning some of the album's production to his protégés True Master and 4th Disciple. The group's lyrics differed significantly from those of 36 Chambers, with many verses written in a dense stream-of-consciousness form heavily influenced by the teachings of the Five Percent Nation. Around the same time, the group's participation in the highly-controversial joint 1997 summer tour with Rage Against the Machine was cut short after numerous legal problems and amid rumors of internal disputes[citation needed]. According to Nielsen SoundScan, the album has sold over 8.3 million copies to date worldwide.
Wu-Tang Forever also marked the end of The RZA's "five year plan". After ...Forever's success, The RZA ceased to oversee all aspects of Wu-Tang product as he had done previously, delegating much of his existing role to associates such as Oli "Power" Grant and his brother Mitchell "Divine" Diggs. This move was designed to expand Wu-Tang's reach in the industry and take advantage of financial opportunities for the group. In keeping with this move, an array of Wu-Tang products (both musical and otherwise) were to be released over the next two years.
Following Wu-Tang Forever, the focus of the Wu-Tang empire largely shifted to the promoting of emerging affiliated artists (referred to by the fanbase as "Wu-Family"). The group's close associate Cappadonna followed the group project with March 1998's The Pillage. Soon after, Killah Priest (as with Cappadonna, a close associate of the Clan, though not an official member) released Heavy Mental to great critical acclaim. Affiliated groups Sunz of Man (of which Killah Priest was a member) and Killarmy (which included The RZA's younger brother) also released well-received albums, followed by Wu-Tang Killa Bees: The Swarm - a compilation album showcasing these and more Wu-affiliated artists, and including new solo tracks from the group members themselves. The Swarm sold well and was certified gold[6].
There was also a long line of releases from secondary affiliates such as Popa Wu, Shyheim, GP Wu, and Wu-Syndicate. Second albums from Gravediggaz and Killarmy, as well as a greatest hits album and a b-sides compilation also eventually saw release.
Second round of solo albums The RZA & Ghostface Killah on the cover of The Source promoting Supreme Clientele The RZA & Ghostface Killah on the cover of The Source promoting Supreme Clientele
While this round was very commercially successful, it was not as critically acclaimed as the first. The second round of solo albums from the Clansmen saw second efforts from the four members who had already released albums as well as debuts from all the remaining members except Masta Killa. In the space of two years, The RZA's Bobby Digital In Stereo, Method Man's Tical 2000: Judgement Day and Blackout! (with Redman), GZA's Beneath the Surface, Ol' Dirty Bastard's Nigga Please, U-God's Golden Arms Redemption, Raekwon's Immobilarity, Ghostface Killah's Supreme Clientele and Inspectah Deck's Uncontrolled Substance were all released (seven of them being released in the space of seven months between June 1999 and January 2000). The RZA also composed the score for the film Ghost Dog: The Way of the Samurai, directed by Jim Jarmusch, while he and other Wu-Tang members contributed music to a companion "music inspired by the film" album. Wu-Tang branded clothing and video games were marketed as well. The Wu Wear clothing line in particular was massively influential on hip hop culture; initially started as merely a way to make money from the demand for bootleg Wu-Tang shirts, it evolved into an extensive collection of designer garments. Soon, other hip hop artists were making similar ventures and by the mid 2000s a clothing line was almost a prerequisite for hip hop superstardom, with clothing lines launched by Ludacris, Jay-Z, Puff Daddy, Busta Rhymes, Nelly and more.
The avalanche of Wu-Tang product between 1997 and 2000 is considered by some critics to have resulted in an oversaturation that was responsible for Wu-Tang's drop in popularity, or at least in critical regard, during that time.[7] Reviews such as Melody Maker's writeup on Ghostface Killah's Supreme Clientele in January 2000 which began "Another month, another Wu-Tang side project" revealed critics' exhaustion at the Clan's prodigious output. The overall reception for the second round of Clan member solo albums was decidedly mixed if largely positive, and they did not live up to their pre-...Forever forebears critically; however, the Wu was selling more albums than ever.
Occasional albums would still receive critical acclaim (Ghostface Killah's Supreme Clientele for one, which is regarded as one of the best solo efforts from the Clan) while Method Man and ODB remained popular in their own right as solo artists, and Wu-Tang remained as a well known force, but they had seemingly lost the ability to excite the music world in the way they had throughout the mid 90s.
Many fans and critics also bemoaned the lack of The RZA's input on the post-...Forever solo albums, which were mostly produced by the Wu-Element producers, other lower-ranking affiliates, or by outside producers such as the Trackmasters or the Neptunes.
The W and Iron Flag
The group reconvened once again to make The W, though without Ol' Dirty Bastard, who was at the time incarcerated in California for violating the terms of his probation[citation needed]. Though incarcerated, ODB managed to make it onto the track "Conditioner" which also featured Snoop Dogg. ODB's vocals were recorded via the telephones used for inmates to talk with visitors.[citation needed] The W was mostly well-received by critics,[8] particularly for The RZA's production, and also gave the group a hit single with the uptempo "Gravel Pit", part of a trilogy of videos where the group would visit different eras with a time traveling elevator, which also included "Protect Ya Neck (The Jump Off)" and the internet exclusive (due to excessive gun violence) "Careful (Click, Click)", which were then followed by "I Can't Go to Sleep" featuring Isaac Hayes. The album would go on to reach double platinum status.
Shortly before the release of The W, ODB escaped custody while being transported from a rehab center to a Los Angeles court and was considered a fugitive. At a record release party for The W, ODB, his face hidden by an orange parka, was not recognized until introduced to the crowd. With police officers present outside, ODB performed briefly and then fled, fearing capture. Six days later ODB caused a commotion signing autographs in a McDonald's in South Philadelphia. Unaware of who was causing the ruckus, the manager called the police. When the cops arrived, ODB mistook them for fans until they drew their guns. ODB fled the restaurant but was stopped while trying to start his vehicle. After presenting a fake ID, he admitted who he really was and was arrested.[9]
In 2001, Wu-Tang Clan released their fourth album, Iron Flag, to luke-warm reception. It contained hit single Uzi (Pinky Ring) and guest appearances by artists such as Public Enemy's Flavor Flav. Its production was not completely handled by The RZA and had a less gritty sound than previous Wu-Tang albums.[citation needed]
[edit] Third round of solo albums
RZA's release of Digital Bullet (as Bobby Digital) in 2001 marked the beginning of a small wave of solo releases in between The W and Iron Flag which also included Ghostface Killah's Bulletproof Wallets and Cappadonna's The Yin and the Yang. GZA's release of Legend of the Liquid Sword in late 2002 marked yet another wave that continued for the next two years. The wave included Cappadonna's The Struggle, Method Man's Tical 0: The Prequel, Raekwon's The Lex Diamond Story, Ghostface Killah's The Pretty Toney Album, Inspectah Deck's The Movement, and Masta Killa's No Said Date. It was perhaps the least successful wave yet, with only No Said Date and The Pretty Toney Album gaining any significant attention. Ghostface's album continued the trend of his releases each selling less than the one before it[citation needed] despite mostly good reviews.[10] Masta Killa's album was well received by both the hardcore fanbase and critics for its attempt to return to the classic Wu sound, though as an independent release, it expectedly did not catch on commercially.
As the case usually is, Method Man's album sold very well despite both critics and fans bashing it. Even Method Man himself went on to bash the album, stating that the situation (management transition) going on at the time with Def Jam caused the poor outcome.[clarify][citation needed]
[edit] U-God dispute
In early 2004 U-God, apparently left the group in disgust. A DVD titled Rise of a Fallen Soldier was released detailing his problems, which were mostly with his treatment by The RZA, who he claimed had hindered his success as a solo artist.[citation needed] He also formed a new group of young protegés called the Hillside Scramblers, with whom he released the album U-GODZILLA presents the Hillside Scramblers in March 2004. The dispute culminated in a heated phone conversation between The RZA and U-God on live radio, which ultimately saw the two reconcile.[citation needed] U-God later rejoined the group.
[edit] Live and best-of albums
2004 also saw the unexpected return of the Clan to the live stage. They embarked on a short European tour before coming together as a complete group for the first time in several years to headline the Rock the Bells IV festival in California. The concert was released on DVD shortly afterwards under the name Disciples of the 36 Chambers: Chapter 1. They also soon released a music-video greatest hits album named Legend of the Wu-Tang Clan.
[edit] Death of ODB Funeral of ODB Funeral of ODB
Ol' Dirty Bastard collapsed at approximately 5:29 p.m. on November 13, 2004 at Wu-Tang's recording studio, 36 Chambers on West 34th Street in New York City.[11] He was pronounced dead less than an hour later, just two days shy of his 36th birthday. His funeral service was held at Brooklyn's Christian Cultural Center.
ODB was scheduled to perform in a Wu-Tang reunion concert at Continental Airlines Arena in New Jersey on the night of his death. The members were unaware, as was the audience at the concert, that he was dead; it was assumed that ODB was a no show once more. Wu-Tang has paid homage to their member on more than one occasion. In August 2006, one of his sons came out at a Wu-Tang concert at Webster Hall and rapped "Brooklyn Zoo", along with his mother.
ODB's career in Wu-Tang was marked by wild and criminal behavior. At the 1998 Grammy Awards, he protested the Clan's loss (in Best Rap Album) by interrupting Shawn Colvin's acceptance speech for her Song of the Year award. ODB was also arrested several times for a variety of offenses, including assault, shoplifting, wearing body armor after being convicted of a felony, and possession of cocaine.[12] He was also in trouble for missing multiple court dates. In late 2000, Ol' Dirty Bastard unexpectedly escaped near the end of his rehab sentence, spending one month on the run as a fugitive before showing up on stage at the record release party for The W in New York City. Ol' Dirty Bastard managed to escape the club but was later captured by police in a McDonald's parking lot in South Philadelphia and sent to New York to face charges of cocaine possession.[13] In April 2001, he was sentenced to two to four years in prison.
Once released from prison, he signed to Roc-a-Fella Records. A posthumous official mixtape titled Osirus featuring many new songs was released in March 2005, while ODB's Roc-A-Fella album A Son Unique was originally to be released in 2005, but had numerous delays. It was to be released on November 7, 2006 to commemorate the second anniversary of ODB's death, which occurred on November 13, 2004, but was delayed again.

Izvori
  - sve na engleskom --CER@ 08:16, 1 april 2008 (CEST)[odgovori]
78.134.228.67 10:17, 8 januar 2008 (CET)[odgovori]