Wikipedia:Igralište

Hvarsko - lisičićka kultura na Balkanu

Hvarsko-lisičićka kultura je kulturna grupa iz vremena mlađeg neolita u periodu 4.200-3.500. godine pne, nastala na području istočnog Jadrana.

Ime je dobila po dva najznačajnija nalazišta, Grapčeva špilja na Hvaru i Lisičiči kod Konjica. Dvojni naziv se koristi da bi se naznačile dvije zone ove civilizacije, sa nekim međusobnim razlikama. Ostala nalazišta su: Gambera i Rača špilja na Lastovu, Zelena pećina, zatim Čaire, Hateljska pećina, Lazaruša i Jejinovača kod Stoca, pa Vukova njiva i Žukovička pećina kod Posušja, Ravlića pećina. Najudaljenije nalazište je Popov do kod Goražda.

Nalazi

I u gruboj i fino rađenoj keramici (skoro da između njih nema razlike), preovlađuju niske forme, šolje, loptasti sudovi, vaze na jednoj nozi (kruškolike i u obliku flaše) i visoki ćupovi. Ukrašena je trakastim, spiralnim i geometrijskim motivima, girlandama i polukrugovima. Posebnu karakteristiku čine simboličke predstave sunca i polumjeseca, kao i realistične predstave životinja i drveća. Ukrasi su nonšalatno urađeni, bez preciznosti iz Butmirske kulture.

Nema upotrebe bojene keramike. Koristi se boja za farbanje površine koja se otire.

Cjelokupna keramika skoro da nema veze za predhodnom Danilo kulturom, na ovim prostorima. Zbog toga se smatra da je Hvarsko-lisičička kultura produkt selenja iz zapadnog Mediterana na istočni Jadran i dalje dolinom Neretve. To se najbolje uočava na kulturnim vezama sa neolitom zapadnog Mediterana (Sicilija i Malta), upoređujući bikinične zdjele i girlande, šrafirani polumjesec.

Nalazište u Lisičićima je bogato kamenim i koštanim oruđem (šila, igle, harpuni, glačala) i oružjem (sjekire, čekići, bodeži, mlatovi, strelice sa trnom). To je posljedica kontinentalnog uticaja na neolit jadransko-mediteranskog neolita. Nalazišta na Hvaru nisu bogata oruđem i oružjem.

Kultura je karakteristična po pretežno pećinskom karakteru naselja. Naselje u Lisičićima bilo je na otvorenom prostoru, što je još jedna potvrda kontinentalnog uticaja sa prostora Butmirske kulture. Naselje je ovalnog tipa od zemunica, sa ovalnim ognjištem u sredini, popločano oblutcima. Jedna od zemunica bila je spremište hrane, a jedna je služila za kulturne potrebe. Zajednička je i jama za pečenje gline. Postojalo je i nekoliko manjih, „individualnih“ ognjišta. Kasnije su građene nadzemne četvrtaste kuće.

Način života

Po dosadašnjim arheološkim ostacima i nalazima, prvenstveno u Lisičićima, čovjek toga doba, došao je sa šireg prostora Mediterana, a nastavio živjeti pod kontinentalnim uticajem. Bavio se uzgojem pojedinih vrsta žita, voća i povrća, imao je svoj fond domaćih životinja. Po velikom broju životinjskih kostiju, lov je ipak ostao najvažnije zanimanje i osnovni izvor hrane. Komunicirao je sa susjedima (arheološki nalazi potvrđuju dodire između pojedinih neolitskih grupa), ali taj jezik je ostao nepoznat. Bilo je to vrijeme zatvorene rodovske organizacije, sa mirnim životom u zatvorenim seoskim naseljima bez ratnih sukoba, gotovo pacifistički mirnim načinom života. O tome potvrdu daju iskopine jer nigdje nije utvrđeno iznenadno napuštanje ili spaljivanje naselja od nekog osvajača (da je bilo takvih sukoba u slojevima zemlje bi se sigurno našlo tragova tih pojava, kao npr. ugljena, pepela i sl.). Svaka je grupa živjela mirnim životom baveći se sticanjem dobara za svakodnevni život kontaktirajući i razmjenjujući robe i iskustva, i takav miran razvoj je trajao sve do kraja III mil.p.n.e.

Migracije ili autohtoni razvoj

Alojz Benac je razvoj neolitske zajednice u Lisičićima objasnio migracijama iz Zapadno-mediteranskog prostora i to sa područja Malte. Benac je na osnovu načina ukrašavanja keramike zakljuĉio da je zajednica porijeklom iz „neolitskog centra u Malti“ kako ga je definisao, migrirala na podruĉje doline Neretve i na tom mjestu uspostavila naselje. Pored oblika keramike nepostojanje lokaliteta ranog neolita koji bi mogli predhoditi naselju u Lisiĉićima je percipirano kao argument za navedenu tezu.

Ĉinjenicu da su stanovnici neolitskog naselja u Lisičićima praktikovali lovaĉko-skupljaĉki naĉin subzistencije Benac je objasnio „degeneracijom“ usljed nepovoljnih uslova za zemljoradnju.109 Navedeno objašnjenje je neprihvatljivo iz nekoliko razloga i predstavlja simplifikaciju društvenih procesa koji su se odvijali tokom neolita.

Početak eneolita

Nalazište ove kulture u Ravlića pećini donosi i značajne promjene u ornametici. Radi se o uvođenju kaneliranja, koje postaje najznačajne ukrašavanje. Ova tehnika nema više veze sa kasnoneolitskim pojavama u Vinčanskoj i Butmirskoj kulturi, već predstavlja odraz novih promjena koje se dešavaju početkom eneolita na čitavoj istočnoj obali Jadrana, kada kaneliranje postaje glavna odlika ukrašavanja. Na taj način posljednja faza Hvarsko-lisičićke grupe postaje nosilac ranog eneolita u Hercegovini., u vrijeme kada se njen uticaj već osjećao i u Bosni (Obre II i Popov do), u kojoj se više ne osjeća Butmirska kultura.

To je vrijeme kada u donjem Podunavlju dolazi do dodira sa stepskim narodima (precima današnjih Indoevropljana) koji su imali dobru patrijarhalnu organizaciju. Time su se nametnuli slabije organizovanom domaćem stanovništvu zajedno sa određenim vidovima ekonomije, u prvom redu metalurgijom (upotreba bakra). Elemente stepskih naroda preuzimaju nosioci Badenske, Kostolačke i Vučedolske kulture, koji će nizom seoba te elemente proširiti i na Balkansko poluostrvo.

Tada dolazi do stvaranja supstrata (mješavina neolitskih i eneolitskih elemenata kulture), čijom će se genezom u bronzanom i željeznom dobu, pojaviti narodnosne skupine, poznate pod jednim imenom -Iliri. U stvaranju Pred-ilirskog supstrata osnovnu ulogu odigrala je mješavina hvarsko - lisičićke i jadranska varijanta Vučedolske kulture. Pojava gajtanske keramike (Varvara kod Prozora i Ljubomir kod Trebinja) je potvrda prave indoevropeizacije na ovim prostorima.

Literatura

• Hrvatska enciklopedija (LZMK): mlađe kameno doba