Wikipedia:Igralište

Historija alpinizma u Bosni i Hercegovini počela je 1929. god. Tada je izvršen prvi penjački uspon s izrazitim i svjesnim alpinističkim (planinarskim) ciljevima na planini Romaniji. Tom prilikom je osvojena stijena poznata kao Đeva (Djevojačke stijene).

Počeci

Romanija

Strme stijene Romanije, zbog jednostavnog pristupa i velikog izbora, postale su svojevrstan poligon za obuku, kako alpinista početnika, tako i onih željnih pravih alpinističkih izazova. Najmarkantniji romanijski masiv je lanac Djevojačke - Velike - Bogovićke stijene koji se na južnom dijelu planine, pruža od zapada prema istoku i jugoistoku. To je i razlog što su na ovom dijelu penjani prvi smjerovi i što je njihov broj izuzetno veliki, naročito u Velikim stijenama koje su najpristupačnije i najraznovrsnije. Nekoliko km. sjevernije su Crvene stijene, a privlačni su i stjenoviti masivi: Crne, Hotičke i Rakitske stijene.

Prvi uspon bosanskohercegovačkih alpinista zabilježen je 1929. na Romaniji na Djevojačkim stijenama. U novembru 1929. god. Drago Šefer i Vojo Ilić ovdje su ispenjali I stijenu drugog tornja. To je bio prvi smjer u planinama Bosne i Hercegovine. Godine 1932. alpinisti dobijaju prvi put malo kvalitetniju penjačku opreme: cepin, 30-metarsko uže od 10 mm, tri karabinera, čekić i penjačice. Do kraja 1938. god. nekoliko smjerova ispenjali su i: Predrag Šaraba, Jakov Gaon, Josip Sigmund i Nikola Sedlar.

U Planinarskom Savezu Bosne i Hercegovine 1949. godine formiran je alpinistička sekcija, koja je bila začetnik osnivanja alpinističkih sekcija i odsjeka u planinarskim društvima. Na saveznom alpinističkom tečaju (prvom alpinističkom tečaju u BiH), za učesnike iz svih republika tadašnje dražave, koji je održan polovinom oktobra 1949. godine na Prenju, na Boračkom jezeru, sudjelovalo je osam pretstavnika Bosne i Hercegovine. Na republičkom alpinističkom tečaju, održanom u septembru 1950. godine na Čvrsnici, sudjelovalo 30 polaznika. Značajno je da su već 1951. i dvije žene pohađale alpinistički tečaj.

Historiju alpinizma u Bosni i Hercegovini stvarali su i: Alojz Rebić, Lujo Dic, Muhamed Buturović, Vojo Prica, Hajro Delić, Drago Entraut, Hidajet Haračić, Drago Bozja, Danil Pavičević i dr.

Lupoglav (2102 m.) na Prenju

Vrh Lupoglava

Lupoglav

Glavni članak: Zimski uspon na Lupoglav

Prenj je visoki planinski masiv u sjevernom dijelu Hercegovine, a njegov izdvojeni vrh Lupoglav (2.102 m/nv) uživa pomalo kultni status bosanskohercegovačkih alpinista. U zimskim uslovima ostao je neosvojiv do 1970. godine. Ilija Dilber, tada jedan od najboljih BiH alpinista, Zijah Jajatović mladi i perspektivni alpinista, student DIF-a, i Milorad Stjepanović, najmlađi član naveze, 14. februara krenuli su na taj vrh iz planinarskog doma na Jezercu i tragično stradali.. Tek u junu i julu pronađeni su ostaci opreme i njihova tijela. Rekonstrukcija je pokazala da su po lijepom vremenu, preskijavši gotovo cijelu planinu, došli do Lupoglava, popeli se na vrh sa istočne strane, i u vrijeme oluje, pali niz zapadnu stijenu u Barni do.

Prenj i Lupoglav se ne ističu samo po svojoj ljepoti i atraktivnosti već i po sudaranju mediteranske i planinske klime koje uzrokuju vrlo česte i nagle promjene vremena. Vremenske neprilike su jedan od bitnijih razloga što je Lupoglav u zimskim uvjetima ostao neosvojiv do 1970. godine.

Ilija Dilber, tada jedan od najboljih BiH alpinista, Zijah Jajatović mladi i perspektivni alpinista, student DIF-a, i Milorad Stjepanović, najmlađi član naveze, 14. februara krenuli su na taj vrh iz planinarskog doma na Jezercu i tragično stradali.

Tog dana na planini je počela oluja, koja je donijela skoro dva metra novog snijega. Skoro pet mjeseci trajala je potraga za njima dok nisu 1. maja nađeni njihovi tragovi na vrhu Lupoglava, a u junu i julu ostaci opreme i njihova tijela. Zijah Jajatović, prvi pronađeni, ukopan je u Sarajevu, a Ilija Dilber i Milorad Stjepanović u Barnom dolu, ispod Lupoglava. Rekonstrukcija je pokazala da su po lijepom vremenu, preskijavši gotovo cijelu planinu, došli do Lupoglava, popeli se na vrh sa istočne strane, i u vrijeme oluje, pali niz zapadnu stijenu u Barni do.

Memorijalni pohod na Lupoglav U znak poštovanja prema nastradalim alpinistima, i sjećanja na prvi zimski uspon na Lupoglav, vikendom oko 14. februara, u organizaciji PS BIH i tehničku pomoć GSS-a FBiH i Vodičke Službe FBiH, svake godine organizuje se Memorijalni pohod na Lupoglav.

Najbliži pristup je iz danas napuštenog naselja Bijela sjeverno od Mostara, sa 120 metara nadmorske visine. Put je markiran i vodi od ušća rijeke Bijele prema selu Grabovčići i dalje do Barnog dola na visini 1600 m. Uspon traje oko 5 sati. To je visoravan na kojoj je predviđeno postavljanje kampa, da bi se sutradan obavio završni uspon.

Posljednjih 400 m. staza je strma, djelimično sa nagibima u snijegu do 45°, i zahtijeva dobro znanje penjanja u snijegu. Uspon može trajati i tri sata. Temperature znaju biti vrlo niske i znaju padati na – 18° C. Olujno nevrijeme, veoma često ne dozvoljava na vrh. U zimu 2009. god. niko od 67 planinara i alpinista nije uspio popeti se na vrh. Grupa od 5 najupornijih vratila se 100 m ispod vrha zbog oluje.

U vrijeme lijepih februarskih dana na desetine planinara i alpinista istovremeno se nađe na vrhu. Na 49. memorijalnom usponu na Lupoglav 166 učesnika iz cijele regije odalo je počast na grobovima stradalih alpinista i njima u čast izveli su zimski uspon na vrh. Ostali pristupi traže odličnu kondiciju, i vrsno znanje alpinizma. Jedan bosansko-hercegovački alpinist se poskliznuo na vrlo strmoj ledenoj površini i pri tome izgubio ravnotežu te skliznuo niz ledenu padinu preko 200 m kroz nekoliko kuloara koji su ga naposlijetku izbacili u podnožje stijene. prošli smo pravu školu sa gotovo svim elementima male planinarsko-alpinističke ekspedicije i baš ovaj uspon nam zbog svih stvari koje su događale i iskustva koje smo doživjeli znači i vrijedi puno više nego i nekoliko uspješnih uspona na sam vrh.

Radi se o izuzetno zahtjevnom alpinistiĉkom usponu, te svi učesnici koji žele ostvariti uspon na sam vrh Lupoglav obavezno moraju imati: cepin, dereze, šator, zimska vreća za spavanje i lična zimska oprema. Učesnici su organizirani u penjačke naveze što uključuje posjedovanje penjačkog užeta po jednoj navezi, gdje je potrebno poznavanje tehnike penjanja u navezi u zimskim uslovima.

Reference

[[Kategorija:Alpinizam u Bosni i Hercegovini

Sarajevska škole alpinizma

Na prvom i eksperimentalnom tečaju (ljetni početnički) Sarajevske škole alpinizma (SŠA) koji je održan tokom sedam vikenda, od 7. oktobra do 19. novembra 1972. na Romaniji, u planinarskom domu “Slaviša Vajner-Čiča”. SŠA je zvanično startovala u proljeće 1973. kada je na Romaniji održan ljetni početnički tečaj, i od kada se vode dnevnici Škole. SŠA prvobitno nije djelovala u okviru PSBiH, već u okviru Gradskog planinarskog saveza Sarajeva. Kroz školu su prošli brojni alpinisti iz cijele Bosne i Hercegovine. Instruktori (praktične i teoretske nastave) koji su se najviše angažovali u radu SŠA, posebno u njenoj prvoj, “klasičnoj” fazi, od 1972. do 1991. g. bili su: Muhamed Šišić, Slobodan Žalica (idejni osnivači i direktni pokretači Škole), Peter Hilčišin, Muhamed Gafić, Faruk Zahirović, Rašid Mulahusić i Miodrag Rakić (utemeljivači Škole).

Uz Romaniju, kojoj pripada počasno mjesto u razvoju bosanskohercegovačkog alpinizma, značajno mjesto zauzimaju i planine Prenj, Čvrsnica, Velež, Treskavica... U sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća u stijenama prenjskih vrhova ili hercegovačkih Himalaja, kako neki nazivaju Prenj, alpinisti su sticali iskustvo koje im je koristilo u kasnijem savladavanju stijena i vrhova evropskog i svjetskog gorja. Sjeverna stijena Veleža, sa svojom 13 kilometara dugom barijerom, jedna je od najprepoznatljivijih i najvećih u čitavoj jugoistočnoj Evropi. Ta stijena ima bogatu alpinističku historiju, a na njoj je već ispenjano 50-ak alpinističkih smjerova. Atraktivna je i zbog tragova glacijacije, okomitih greda visine 300 do 500 metara, ledničkog jezera i brojnih podzemnih kraških oblika.