Verbalna komunikacija

Verbalna komunikacija je ona koju pojedinac ostvaruje govorom (i pismom kao zapisom govora).[1] Verbalna komunikacija ima dva osnovna vida: monolog i dijalog.[2]

Neke stvari o verbalnoj komunikaciji bi trebalo imati na umu:

  • Govorite jasno, tako da vas slušaoci mogu čuti i razumjeti šta god da kažete
  • Korisite jezik koji je adekvatan temi i familijaran (poznat) vašim slušaocima- nemojte koristiti tehničke termine ako ih oni neće razumeti
  • Koristite adekvatan ton da biste pospješili/pojačali vašu poruku
  • Koristite reči koje su adekvatne za datu situaciju - npr. izbegavajte kolokvijalne izraze ili iznenađenje - vrijanje kada se obraćate potrošačima ili nadređenima
  • Budite ljubazni i prihvatite formalnost koju iziskuje situacija - način na koji iznosite mišljenje kolegama možda neće biti adekvatan kada se obraćate menadžeru ili potrošaču
  • Pažljivo posmatrajte neverbalne znake koji mogu da ukažu šta druga osoba ustvari misli - to nekada može biti suprotno od onoga što kaže
  • Postavljajte pitanja kojima ćete provjeriti da li su ljudi kojima se obraćate razumjeli ono što ste im govorili
  • Pažljivo slušajte šta osoba priča i njen svaki komentar, i dozvolite mu/joj da govori i odgovori na njihov komentar ili pitanje[2]

GovorUredi

Usmeni govorUredi

Usmeni govor čini razgovor, koji je i osnovni oblik verbalne komunikacije, s tim što treba naglasiti činjenicu svaki razgovor ne predstavlja i dijalog, jer dijalog, u pravom smislu te riječi, postoji jedino ako dvije osobe koje razgovaraju imaju potpuno različita stanovišta.[2]

Kada se poruka prenosi putem usmenog govora, često do primaoca stigne izmenjena, a najčešće izmjene ogledaju se u „skraćivanju poruke, njenom „izoštravanju”, odnosno pamćenju samo njenih određenih delova i asimilaciji, to jest kombinovanju upamćenih dijelova u novu poruku”,i javljaju se zbog različitih pristrasnosti kao što su „dobro ili loše prosuđivanje, referentni okvir, odnosno vlastito gledište, selektivno slušanje ili potreba da čujemo ono što želimo čuti” i slično. Stoga se smatra da duge i važne poruke treba slati u pisanom obliku.[2]

Primjeri usmene verbalne komunikacijeUredi

  • Telefonski poziv
  • Razgovor od osobe do osobe
  • Glasovna bilješka
  • Vika
  • Zvižduk

Pisani govorUredi

Za razliku od usmenog, pisani govor čini tekst (pismo, esej, roman, priča) koji je trajniji, i koji se, činjenicom da je „tvrđi”, ne može razviti u dijalog. Dijalog postoji jedino putem refleksije, odnosno mišljenjem o tekstu, koje se vodi u sebi.[2]

Primjeri pisane verbalne komunikacijeUredi

  • Digitalna ili papirnata knjiga
  • Email
  • Instant poruka
  • Pismo
  • Dokument
  • Ideogrami

Vanjski linkoviUredi

Verbalna komunikacija

Također pogledajteUredi

ReferenceUredi

  1. ^ Amira Džibrić i Danka O. Mitrović, Komunikacija na radnom mjestu - Modul 1
  2. ^ a b c d e "Verbalna i neverbalna komunikacija".