Triton (mjesec)

Triton (također Neptun I) je najveći prirodni satelit planete Neptun iz grupe nepravilnih satelita, sa oko 1353,4 ± 0,9 kilometara u prečniku i orbitalnim periodom od -5,877 dana.

Triton
Otkriće
Otkrio	William Lassell
Datum otkrića	10. oktobar 1846.
Oznake
Sporedni nazivi	Neptun I
Osobine putanje
Srednji poluprečnik putanje	354.759 km
Ekscentricitet	~ 0,000016
Orbitalni period	−5,876854 d (retrogradno)
Inklinacija	156,885° (prema Neptunovom ekvatoru)
Prirodni satelit	Neptuna
Fizikalne osobine
Poluprečnik	1.353,4±0,9 km
Površina	23.018.000 km2
Zapremina	10.384.000.000 km3
Masa	2,14×1022 kg
Prosječna gustoća	2,061 g/cm3
Ekvatorijalna površinska gravitacija	0,779 m/s2 (0,0794 g)
Brzina oslobađanja	1,455 km/s
Period rotacije	sinhrona
Siderički period rotacije	5 d, 21 h, 2 min, 53 s
Albedo	0,76
Temperatura na površini	38 K
Prividna magnituda	13,47
Apsolutna magnituda (H)	−1,2
Osobine atmosfere
Pritisak	1,4–1,9 Pa
Atmosferski sastav	dušik, tragovi metana

Osnovni podaci

Umjetnički prikaz Tritona i Neptuna.

Triton kruži oko Neptuna na udaljenosti od oko 354.760 km. Prečnik mu iznosi oko 2.706 km, a masa oko 2,147x10²²kg (oko 78% našeg Mjeseca). Tritonova gustoća od samo 2 g/cm³ govori da je vjerovatno sastavljen od 25% vodenog leda i ostatka kamenog materijala.

Rotacija Tritona je sinhrona. Triton obilazi Neptun retrogradno, za što mu treba 5,877 dana. Putanja oko Neptuna je nagnuta za čak 157° prema Neptunovom ekvatoru, koji je i sam nagnut 30° prema Neptunovoj putanji oko Sunca. Zbog toga, u zavisnosti od dijela putanje, Triton Suncu okreće i ekvatorsko područje i polove, što vjerovatno ima za posljedicu radikalne promjene vremena u izmjeni godišnjih doba. Za vrijeme posjete Voyagera 2, Suncu je bio okrenut Tritonov južni pol.

Otkrio ga je Lassell 1846. godine, samo par sedmica nakon otkrića Neptuna. Jedine fotografije ovog satelita su, za sada, one koje je poslala letjelica Voyager 2, 25. augusta 1989. godine.

Površina

Svi podaci o površini Tritona potiču od jednog jedinog prolaska sonde Voyager 2 1989. godine. Sonda je snimila oko 40% površine Tritona, te otkrila stjenovitu podlogu, kanjone, smrznuti metan i drugo. Površina Tritona je relativno ravna, uočeno je da topografija ne varira više od 1 kilometra.

Tritonova površina pokazuje vrlo malo kratera, što ukazuje na mladu površinu. Za vrijeme posjete Voyagera 2, dok je Sunce obasjavalo Tritonov južni pol, cijela južna polulopta je bila prekrivena ledenom kapom smrznutog dušika i metana. Metan koji je, pod uticajem Sunčevog zračenja, reagirao sa drugim elementima daje polarnoj kapi karakterističnu rozu boju.

Najzanimljiviji detalji što su ih donijele slike sa Voyagera su gejziri tj. "ledeni vulkani", koji bacaju dim i do 8 km visoko. Vjetar kasnije raznosi dim desecima kilometara daleko tvoreći tamne pruge na rozom tlu. Još nije utvrđen sastav eruptivnog materijala, ali se sumnja na tekući dušik, prašinu i metanske spojeve. Vulkanizam nije tako česta pojava u Sunčevom sistemu. Za sada je, osim na Tritonu, otkriven samo na Zemlji, Veneri i Jupiterovom satelitu Iou, a na Marsu su otkriveni ugasli vulkani. Izvor energije Tritonovog vulkanizma je sunčeva energija.

Polarnu kapu cijelim obimom okružuje plavo-zeleni pojas kojeg čini relativno svjež talog dušikovog mraza. Dio ovog pojasa prekriva tzv. "cantaloupe" teren, sistem kružnih udubina okruženih grebenima. Ove strukture su vjerovatno nastale kao posljedica periodičnih smrzavanja i topljenja.

Voyager 2 je snimio i vrlo glatke ledene ravnice nastale erupcijama vode ili mješavine vode i amonijaka iz unutrašnjosti. Ovakva vrsta vulkanizma se naziva kriovulkanizam (engl. cryovolcanism, prefiks "cryo" označava vrlo niske temperature).

Sjeverno od plavo-zelenog pojasa je površina nešto tamnija i crvenija, ali reljef je ostaje isti.

Na površini temperatura je oko 38 K (-235 °C). Razlog za ovako niske temperature (kao na Plutonu) je visok albedo (0,7 do 0,8), što znači da se 70 - 80% svjetlosti odbije u svemir, a ostatak grije površinu. Pri ovoj temperaturi, metan, dušik i ugljik dioksid su u čvrstom stanju (zaleđeni).

Atmosfera

Voyager 2 je na Tritonu pronašao i atmosferu, iako vrlo rijetku, dovoljnu da stvori pritisak od jedva 14 mikrobara (70.000 puta manje nego na površini mora). Atmosfera se proteže do visina od 800 km, a sastoji od dušika i manjeg udjela metana (ovi spojevi imaju mnogo niže talište od vode). Temperatura na vrhovima atmosfere je oko 95 K (-180 °C). Čestice dušičnog leda čine sloj tankih oblaka nekoliko kilometara iznad površine.

Praćenje promjena sjaja i spektra zvijezde koju je Triton pomračio tokom 1997. pokazala su da je temperatura nešto porasla od vremena prolaska Voyagera 2.

Porijeklo i sudbina

Triton je jedini veliki satelit u Sunčevom sistemu koji se kreće retrogradno. To je jedan od pokazatelja da ovaj satelit nije izrastao uz svoj matični planet. Sumnja se da je nastao u Kuiperovom pojasu (kao i Pluton), te se kasnije preselio bliže, gdje ga je zarobio Neptun. Još jedan argument koji ide u prilog ovoj teoriji je sličnost u građi Tritona i Plutona. Neki scenariji uključuju i sudar sa nekim tada postojećim Neptunovim satelitom, što bi objasnilo čudnu putanju Nereida, te porijeklo energije za diferenciranje Tritona (topljenje i propadanje težih elemenata u središte).

Zbog svoje retrogradne orbite, Neptunove plimne sile oduzimaju energiju Tritonu, što smanjuje njegovu orbitu. U dalekoj budućnosti, Triton će ili pasti na Neptun, ili se raspasti i stvoriti prsten. Slična sudbina čeka i Marsov satelit Fobos.

Vanjski linkovi

• Astronomska sekcija Fizikalnog društva Split - Triton, Neptunov satelit