Simfonija br. 17 (Mozart)

Simfonija br.17 u G-duru, KV 129, je druga od tri simfonije koje je Wolfgang Amadeus Mozart dovršio u martu 1772. godine kad je imao 16 godina. Ovo je jedna od njegovih simfonija komponiranih tokom boravka u Salzburgu, ali moguċe je da su neke od njenih dijelova napisani i ranije.

Stavci u simfoniji i muzička instrumentacija uredi

Mozart je napisao ovu simfoniju u tri stavka, a muzička instrumentacija je za: dvije oboe, dva roga, dvije trube i gudače.

Stavci u simfoniji su:

  1. Allegro, 4/4
  2. Andante, 2/4
  3. Allegro, 3/8

Uvod u stavak Allegro:

 

Uvod u stavak Andante:

 

Uvod u stavak Allegro finale:

 

Muzička analiza uredi

Utjecaj Johanna Christiana Bacha u ovoj salzburškoj simfoniji je posebno uočljiv u prvom stavku. Međutim, taj utjecaj se ne čuje baš puno u ranim prelazima u prvom Allegro stavku, koji ima očekivanu i svečanu teatralnost koja može dobro poslužiti u uvertiri opere. Utjecaj londonskog Bacha je uočljiv u unison muzičkoj temi koja komplicira prijelaz od početnog dijela u tonici čiji se akord dalje razvija ka dominanti. Ovaj motiv je veoma sličan temi iz njegove "Sinfonie u Be-Duru". Inače, stavak se odvija bez iznenađenja sa dva glavna muzička motiva, jedan brzi i snažniji, a drugi mekši. Ova dva muzička motiva bivaju uvedeni i podvrgnuti sažetoj razvojnoj sekciji za kojom slijedi rekapitulacija sa kodom, koja se ne razlikuje mnogo od kraja ekspozicije. U prvom stavku je značajna i upotreba "Mannheimskog krešenda" (ital. crescendo).

Drugi stavak Andante prelazi u C dur, sa gudačima koji uvode pjevljivu melodiju i koja pada u nekoliko odvojenih malih fraza sa tihom pratnjom kako bi osigurao kontinuitet. Kontrastni muzički materijal koji dolazi u sredini stavka, se kroz ponovnu upotrebu početnih melodija iz drugog stavka kroz ključeve sistematski vraċa natrag u C-dur.

Završni Allegro stavak počinje uz upotrebu rogova sa jednoglasnim lovačkim pozivom. Iako rogovi u ovom stavku imaju samo drugorazrednu ulogu, gudači preuzimaju glavninu tematskog rada. Općenito, odgovor na lovačku temu je mnoštvo virtuoznih melodijskih nizova gudačkih instrumenata. Mozart brzo ublažava ovo te uvodi laganiju drugu temu. Lovačka muzička tema je ta koji dominira razvojnom sekcijom (Mozart ovdje koristi sonatni oblik, a ne rondo). Obje teme se ponovo (kako je i očekivano) pojavljuju u rekapitulaciji, gdje se cijeli orkestar jednoglasno pridružuje finalu ove simfonije.