Rosa Parks

Rosa Louise McCauley Parks (4. februar 1913. – 24. oktobar 2005) bila je afroamerička aktivistica za ljudska prava i krojačica koju je američki Kongres proglasio "majkom modernog Pokreta za ljudska prava".

Rosa Parks

Postala je poznata kad je 1. decembra 1955. na zahtjev vozača autobusa odbila ustupiti svoje mjesto bijelom putniku. Njeno hapšenje i nakon toga suđenje zbog građanskog neposluha rezultiralo je bojkotom autobusnog saobraćaja u Montgomeryju, jednom od najvećih i najuspješnijih masovnih pokreta protiv rasne segregacije u historiji, koje je Martina Luthera Kinga Juniora, jednog od organizatora bojkota, promoviralo u vođu Pokreta za ljudska prava. Uloga Rose Parks u američkoj historiji dala joj je status ikone u američkoj kulturi, a njeni postupci dali su legalitet pokretu za ljudska prava širom svijeta.

Rane godine

Rođena je kao Rosa Louise McCaley u Tuskegeeju (Alabama) od oca Jamesa, stolara i majke Leone McCaley, učiteljice. Nakon razvoda roditelja sa majkom se seli u Pine Level, nedaleko od Montgomeryja. Žive na imanju zajedno sa nenom, djedom, te Rosinim mlađim bratom Sylvestrom. Postaje članica afričke metodističke episkopalne crkve, kojoj će pripadati cijeli život. Do njene jedanaeste godine njena majka je podučava kod kuće, nakon čega se upisuje u Industrijsku školu za djevojčice u Montgomeryju. Nakon toga pohađa državni koledž u Alabami, ali je bila primorana napustiti ga kako bi se brinula o baki, a kasnije i o oboljeloj majci.

Pod tzv. zakonom Jima Crowa, crnci i bijelci na američkom Jugu bili su odvojeni gotovo u svakom aspektu života, uključujući i javni prijevoz. Autobusna i željeznička preduzeća nisu prevozila putnike posebno, nego su postojala tačno određena mjesta za crne, odnosno bijele putnike. Međutim, crnoj djeci Juga nije bio dostupan nikakav oblik školskog autobusnog prijevoza. Parksova se sjećala odlaska u osnovnu školu u Pine Levelu, gdje su školski autobusi prevozili bijelu djecu do njihove nove škole, a crna djeca su morala pješačiti. "Mogla sam gledati autobus kako prolazi svakog dana, ali je to za mene bio način života; nismo imali drugog izbora nego prihvatiti to kao nešto uobičajeno. Autobus je bio jedna od prvih stvari kada sam prepoznala da postoji svijet bijelaca i svijet crnaca."

Uprkos najranijim sjećanjima vezanih uz ljubaznost bijelih stranaca navedenih u Parksinoj autobiografiji, okolnosti u kojima je bila nisu joj dozvoljavale da ignorira rasizam. Kada je Ku Klux Klan marširao ulicom i prolazio ispred njene kuće, Parks se sjeća da je njen djed bio prislonjen na ulazna vrata s puškom. Industrijska škola u Montgomeryju, iako su je za crnu djecu osnovali bijelci sa sjevera, gorjela je dva puta.

Godine 1932. udaje se za Raymonda Parksa, brijača iz Montgomeryja. Raymond je bio član skupine koja je sakupljala novac za podršku grupi crnaca koji su nepravedno bili optuženi za silovanje dviju bijelih žena. Nakon udaje, Rosa je radila razne poslove, od posla kućne pomoćnice do ispomoći u bolnici. Na mužev nagovor 1933. dovršila je svoje srednjoškolsko obrazovanje. U to vrijeme samo je nešto manje od 7% Afroamerikanaca imalo srednjoškolsku diplomu. Uprkos tzv. Zakonu Jima Crowa, koji je crncima uveliko otežavao političko učestvovanje, Rosa se u svom trećem pokušaju uspjela registrirati za glasanje.

U decembru 1943. postaje aktivna članica Pokreta za ljudska prava, pridružujući se podružnici NAACP-a u Montgomeryju. Radila je volonterski kao sekretarica predsjednika Edgara Nixona. O svojoj poziciji kasnije je rekla: "Bila sam jedina žena tamo, a oni su trebali sekretaricu i ja sam bila previše stidljiva da bih rekla 'ne'."

Kasnije godine

Nakon njenog hapšenja postaje ikona Pokreta za ljudska prava, ali joj to donosi dosta neugodnosti. Izgubila je posao u robnoj kući, a njen muž napušta svoj posao nakon što mu šef zabranjuje da priča o Rosi. Godine 1957. Parksovi napuštaju Montgomery i odlaze u Virginiju, najviše zato što Rosa ne uspijeva naći posao u Montgomeryju, ali i zbog neslaganja s Kingom i ostalim vodstvom Pokreta za ljudska prava u Montgomeryju. Zapošljava se kao domaćica u jednom crnačkom hotelu u Hamptonu. Kasnije, te iste godine, na nagovor mlađeg brata Sylvestera, bračni par zajedno s Rosinom majkom seli se u Detroit.

Parks je radila kao krojačica sve do 1965, kada je zapošljava afroamerički kongresmen John Conyers u svom uredu u Detroitu. Na tom poslu ostaje sve do penzionisanja 1988.

U februaru 1987. zajedno s Elaine Eason Steele osnovala je Institut Rose i Raymonda za samozapošljavanje u znak sjećanja na Rosinog muža, koji je umro od raka 1977.

Godine 1992. izlazi autobiografija Moja priča, namijenjena mlađim čitaocima, koja opisuje njen život i sve što je dovelo do njene odluke da svoje mjesto u autobusu ne ustupi bijelom putniku. Godine 1995. objavljuje svoje memoare Tiha moć, fokusirane na ulogu vjere u njenom životu.

Smrt i sahrana

Živjela je u Detroitu sve do smrti 24. oktobra 2005. u dobi od 92 godine. Godinu ranije dijagnosticirana joj je demencija.

Njeno tijelo je položeno na odar u crkvi u Montgomeryju. Komemoracija je održana sutradan ujutro, a uvečer je lijes prebačen u Washington autobusom sličnom onome u kojem je svojevremeno odbila ustupiti svoje mjesto bijelom čovjeku. Pretpostavlja se da je ceremoniju u Washingtonu vidjelo 50.000 ljudi, a događaj je bio prikazan i na televiziji 31. oktobra, nakon čega je održana još jedna komemoracija.

Iako predviđena da traje najviše tri sata, zbog zakašnjenja od jednog sata, te velikog broja govornika i dužine govora, sahrana se produžila na sedam sati, do duboko u noć, te ga mnoge televizijske stanice izvan Detroita nisu prenosile u cijelosti.

Jedna od govornica na komemoraciji bila je i Condoleezza Rice, američka ministrica vanjskih poslova.

Tokom prolaska pogrebne povorke na putu do groblja okupljeno mnoštvo je aplaudiralo i puštalo bijele balone u zrak.

Vanjski linkovi

• https://www.rosaparks.org/biography/