Quisqueyanos valientes

Quisqueyanos valientes (bos. Hrabri dominikanci) je državna himna Dominikanske Republike. Muziku je komponovao José Rufino Reyes Siancas, dok je tekst napisao Emilio Prud'Homme.

Quisqueyanos valientes
bosanski: Hrabri dominikanci
Partitura državne himne.
Partitura državne himne.
Država Dominikanska Republika
Jezikšpanski
TekstopisacEmilio Prud'Homme
KompozitorJosé Rufino Reyes y Siancas
Prihvaćena1934.
Zvučna datoteka
Quisqueyanos Valientes

Detalji uredi

Himna se prvi put javno izvela 17. augusta 1883. godine. Iako je muzika odmah bila znatno uspješna, nekoliko je primjedbi je napravljeno glede stihova pjesme jer nisu bili historijski tačni. 1897. godine, Prud'homme je objavio nove stihove koji se i danas koriste.

7. juna 1897. godine, Kongres Dominikanske Republike je donio akt o usvajanju "Himno Nacional" sa originalnom muzikom i prerađenim tekstom kao službenu državnu himnu; međutim, tadašnji je predsjednik Ulises Heureaux stavio veto na akt zbog autora stihova, Prud'hommea, koji je bio protivnik predsjedniku i njegovoj upravi. 1899. godine, izvršen je atentat na Heureauxa i politički poremećaj je spriječio da ova pjesma postane državna himna sve do 30. maja 1934. godine kada se "Himno Nacional" usvojila kao službena državna himna Dominikanske Republike.

Španski naziv za Dominikansku Republiku, "República Dominicana", se ne koristi u službenim španskim stihovima niti se koristi španski denonim za dominikance, "dominicanos". Umjesto toga se koristi naziv "Quisqueya", i denonim "quisqueyanos". Kasnije istraživanje pokazuje da ove riječi ne potiču od izvornog Arawak Taíno jezika.[1]

Tokom javnih izvođenja, himna se najčešće izvodi do kraja četvrtog paragrafa.

Nijedan službeni prijevod španskih stihova na bilo koji drugi jezik nije donesen u zakon.

Tekst uredi

Quisqueyanos valientes, alcemos
Nuestro canto con viva emoción,
Y del mundo a la faz ostentemos
Nuestro invicto glorioso pendón.
¡Salve! el pueblo que, intrépido y fuerte,
A la guerra a morir se lanzó,
Cuando en bélico reto de muerte
Sus cadenas de esclavo rompió.
Ningún pueblo ser libre merece
Si es esclavo indolente y servil;
Si en su pecho la llama no crece
Que templó el heroísmo viril,
Mas Quisqueya la indómita y brava
Siempre altiva la frente alzará;
Que si fuere mil veces esclava
Otras tantas ser libre sabrá.
Que si dolo y ardid la expusieron
De un intruso señor al desdén,
¡Las Carreras! ¡Beller!, campos fueron
Que cubiertos de gloria se ven.
Que en la cima de heroíco baluarte
De los libres el verbo encarnó,
Donde el genio de Sánchez y Duarte
A ser libre o morir enseñó.
Y si pudo inconsulto caudillo
De esas glorias el brillo empañar,
De la guerra se vio en Capotillo
La bandera de fuego ondear.
Y el incendio que atónito deja
De Castilla al soberbio león,
De las playas gloriosas le aleja
Donde flota el cruzado pendón.
Compatriotas, mostremos erguida
Nuestra frente, orgullosos de hoy más;
Que Quisqueya será destruida
Pero sierva de nuevo, ¡jamás!
Que es santuario de amor cada pecho
Do la patria se siente vivir;
Y es su escudo invencible: el derecho;
Y es su lema: ser libre o morir.
¡Libertad! que aún se yergue serena
La Victoria en su carro triunfal,
Y el clarín de la guerra aún resuena
Pregonando su gloria inmortal.
¡Libertad! Que los ecos se agiten
Mientras llenos de noble ansiedad
Nuestros campos de gloria repiten
¡Libertad! ¡Libertad! ¡Libertad!

Reference uredi

  1. ^ Anglería, Pedro Mártir de (1949). Décadas del Nuevo Mundo, Tercera Década, Libro VII. Buenos Aires: Editorial Bajel.