Razlika između verzija stranice "FK Velež Mostar"

Puno ime = Fudbalski Klub Velež Mostar |

Datum osnivanja = [[26. juni]] [[1922]] |

Životopis Veleža po matičnim knjigama, počinje [[26. juni|26. juna]] [[1922]]. godine. Rođen je, zaista na poljani, kod Sjevernog logora. VelezVelež je dobio ime po obliznjojobližnjoj planini VelezVelež, koja je opet, poput Makedonskog grada Velesha, nazvana po imenu starog slavenskog boga, "Velesh". Sijecanje na njega je nestalo dolaskom crkvekršćanstva na ove prostore, i mocimoći Boga VelezaVeleža su pomijesanepomiješane sa onima od Svetog Nikole, sveca. (Vidjeti [[Veles (mitologija)]] )

Rdić, Milan Rajković, Bogdan Tepšić, Ranko Slijepčević, Branko Turanjanin, Savo Medan i jedan još nepoznat čovjek iz Srbije, koji je u Mostaru traziotražio posao.

U prvim danima svog života, Velež je odmjeravao snage s lokalnim rivalima, ali i onim iz drugih gradova. Godine [[1924]]. finalista je olimpijskog turnira u Mostaru. Već u sezoni 1934/35 ubraja se među kvalitetnije bosanskohercegovačke klubove. Privremeno je Veležu zabranjivan njegov rad. Još okrutniju sudbinu doživio je [[1940]] kada su Veležova vrata bila zapečaćena! To se dogodilo poslije utakimce sa [[Podgorica|Podgoričkom]] Crnom Gorom, igrane na godišnjicu napada [[Adolf Hitler|Hitlerove]] [[Njemačka|Njemačke]] na [[Poljska|Poljsku]], iza čega su uslijedile demonstracije i uzvikivanje parola poput "Dole [[fašizam]]".

U Veležu je stasao veliki broj državnih reprezentativaca, članova svih selekcija. Neki su to postali još u dresu matičnog kluba. I ovaj je spisak dugačak. U državnoj reprezentaciji igrali su: [[Enver Marić]], Boro Primorac, [[Džemal Hadžiabdić]], [[Blaž Slišković]], Vladimir Matijević, Ivica Barbarić, Sead Kajtaz, Muhamed Mujić, [[Duško Bajević]], Franjo Vladić, Vahid Halihodžić, Predrag Jurić, Semir Tuce i [[Meho Kodro]].

''Rođeni'' su četiri puta bili finalisti Kupa Jugoslavije. Dva puta su osvojili veliki srebreni trofej što je i najveći uspjeh jednog bosanskohercegovačkog tima u tom takmičenju. Do prvog su stigli 1981 kada su pod dirigentskom palicom asa Miloša Milutinovića trofej izborila ''trinaestorica veličanstvenih'': [[Enver Marić]] (kapiten), Avdo Kalajdžić, Aleksandar Micić , Dubravko Ledić, Vladimir Matijević, Veselin Durasović, Dragan Okuka (1), [[Blaž Slišković]], [[Vahid Halilhodžić]] (2), Adnan Međedović, Vladimir Skočajić i rezerve Momčilo Vukoje i Mirsad Mulahasanović.

U finalu je pobijedjen [[FK "Željezničar" Sarajevo|Željezničar]] iz [[Sarajevo|Sarajeva]] rezultatom 3:2. Trebalo je da prodjeprođe pet godina da Veležovci ponovo ispijaju šampanjac, slaveći drugi trijumf u Kupu. Tog sunčanog maja [[1986]]. s velikim srebrenim peharom počasni krug su otrčali: Vukašin Petranović, Draženko Prskalo, Goran Jurić, Nenad Bijedić(2), Vladimir Matijević (kapiten), Ismet Šišić, [[Sead Kajtaz]], Vladimir Skočajić, Predrag Jurić(1), Anel Karabeg (Vladimir Gudelj) i [[Semir Tuce]].

Njihov strateg bio je [[Duško Bajević]], a u finalu je savladan [[Zagreb|zagrebački]] [[Dinamo Zagreb|Dinamo]] sa 3:1.

Velež je prvi put bio finalista Kupa 1958. Akteri toga dogadjaja bilidogađaja su bili: Zdravko Brkljačić, Mensud Dilberović, Meho Handžić, Zdravko Rodin, Nikola Benco, Kruno Radiljević (kapiten), Milan Maksimović, [[Franjo Džidić]], Omer Oručević, Šefik Alajbegović i Milorad Lazović. Tada je ekipu vodio Radomir Ćabrić, a protivnik je bila [[Crvena Zvezda]]. Rezultat je bio 0:4 za Crvenu Zvezdu.

Posljednje učešće ''Rođenih'' u Kupu bilo je [[1989]]. Igrali su: V. Petranović, Mili Hadžiabdić, Ismet Šišić (Ahmed Gosto), [[Ivica Barbarić]], Veselin Durasović, Ibro Rahimić, Zijad Repak, Zdenko Repak (Damir Cerkić), Predrag Jurić, AnekAnel Karabeg i [[Semir Tuce]] (kapiten)

Predvodio ih je Žarko Barbarić, protivnik je bio [[Partizan]] a rezultat 6:1.

Rođeni su šest puta izlazili na zvaničnu europsku scenu: četiri puta u [[Kup UEFA|Kupu Uefa]], dva puta u [[Kup pobjednika kupova]]. Najuspješnije su učestvovali od jeseni 1974. do proljeća 1975. kada su stigli do četvrtfinala Kupa UEFA. Do tada su eliminisali moskovskog Spartaka, zatim bečki [["Rapid" Beč|Rapid]] i oholiengleski [[Derby County]], da bi sa golom manjka (1:0, 0:2) stali u holandskom gradu Enshendeu potiv Twentea. A u tom čvrstom koračanju po Staromstarom konitinentu, dres Veleža su nosili:

Slobodan Mrgan, Miomir Meter, Džemal Hadžiabdić, Marko Colić, [[Boro Primorac]], Vladimir Pecelj, Jadranko Topic, [[Vahid Halilhodžić]], [[Duško Bajević]], [[Franjo Vladić]], Momčilo Vukoje, zatim Slavko Njeguš, Mirsad Mulahasanović, Dubravko Ledić, Marijan Kvesić, Milidrag Hodžić, Dragan Okuka i Ahmed Glavović predvodjeni strategom [[Sulejman Rebac|Sulejmanom Sulom Repcom]]. Godine [[1988]]. Velež je stigao do osmine finala Kupa Uefa, s trenerom Žarkom Barbarićem.

Velež je bio finalista [[Mitropa cup|Srednjoevropskog kupa]] ([[1975)]] godine i pobjednik Balkanskog kupa( [[1981)]] godine. Učestvovao je i u Rapan kupu ([[1962]]. i [[1963]].). Rođeni su imali i nekoliko uspješnih turneja po inostranstvu. To su, prije svih, one dvije: po Srednjoj i Južnoj Americi, odnosnoi po Dalekom istoku i Australiji.

Mostar i Velež su od [[1965]]. do [[1992]]. bili domacinidomaćini najuglednijeg europskog turnira u zimskom razdoblju. Za to vrijeme na djelu je vidjena 31 ekipa među kojima i 16 stranih - dvije reprezentacije i 14 klubova. Na stadionu pod Bijelim Brijegom, na toj reviji, učestvovali su timovi iz Austrije, Mađarske, Česke, Rumunije, Njemačke, Švicarske, Poljske, Irana, SSSR-a kao i s prostora bivše Jugoslavije, izuzev iz Makedonije. ''Rođeni'' su na svom tradicionalnom turniru bili prvi čak 15 puta.

Kada se priča o Veležovim zvijezdama i šarmerima, svakako je nezaobilazna čuvena mostarska fudbalska škola. Rođeni su u slavnim danima i godinama bili prepoznatljivi po svom imidžu. Lepršava, maštovita, otvorena i ofanzivna igra. Takvim poimanjem fudbalske vještine plijenili su poklonike najpopularnijeg sporta na svim stadionima tadašnje države, ali i onim evropskim i drugim. Ko se ne sjeća i ko ne pamti velemajstore loptanja, fudbalske boeme - šarmere Halduna-Lea Hrvića, Sulejmana Repca, Muhameda Mujića, Duška Bajevića, Franju Vladića, Jadrana Topića, Momčila Vukoje, Blaža Sliškovića, Vladimira Škočajića, Vladimira Matijevića, Semira Tuce, Seada Kajtaza i one koji su, na njima specifičan način, cuvaličuvali mrezu mostarskog kluba - Žarka Barbarića, Gordana Irovića, Ivana Čurkovića, Envera Marića, Vukašina Petranovića.

Godine 1989. u četvrtom jurišu (finalisti i [[1969]], [[1977]], [[1987]].) i juniori Veleža osvojili su Omladinski kup Jugoslavije. Pobjednički trofej nada bio je u rukama Nenada Džidića(kapiten), Siniše Spaića, Slavena Muse, Zvonimira Matkovića, Dražena Madunovića, Sanina Pintula, Nikole Jokišića, Asmira Džafića, Nikole Jurčica, Damira Vućića (Marina Pušića) i Armina Begića, a njihov trener bio je Salem Halihodžić.

Poslije rata Mostar postaje podijeljen grad, od tada se Mostar dijeli na istočni i zapadni.

Na istočnoj strani grada preovladavaju navijači Veleža, a na zapadu je [[Zrinjski]].

Derbiji koji se održavaju između ova dva tima su najveći i najgledaniji u Bosni i Hercegovini.

</br>Emir Crnalić (ČpljinaČapljina)