Nasljeđivanje (pravo)

Nasljeđivanje kao pravni pojam predstavlja prelazak određenih prava i obaveza sa jednog na drugi pravni subjekat.

U vrijeme kad su pojedina materijalna dobra pripadala pojedincu samo kao posjed i kad je to bilo regulisano običajnom normom, možemo govoriti o nasljeđivanju. Kada je pojedinac na određenim dobrima imao subjektivno građansko pravo i kad je to bilo regulisano pravnom normom iza koje je stajala državna prinuda, može se govoriti o nasljednom pravu.

Pretpostavke nasljeđivanja

Da bi došlo do nasljeđivanja potrebno je postojanje slijedećih pretpostavki:

1. Smrt ostavitelja;

2. Postojanje ostavštine;

3. Postojanje nasljednika;

4. Prijem i odricanje od nasljeđa;

5. Pravni osnov pozivanja na nasljeđe.

Smrt ostavitelja

Pod pojmom smrt ostavitelja podrazumijeva se prestanak pravnog subjektiviteta, tj. fizička smrt ili proglašavanje nestale osobe umrlom.

Zaostavština

Kao pravni pojam, zaostavština nastaje tek kad fizička osoba o čijoj imovini se radi umre, odnosno kad prestane njen pravni subjektivitet.

Pojam zaostavštine. Pojam zaostavštine najčešće se određuje kao skup imovinskih prava i imovinskih obaveza koje je ostavitelj imao u trenutku smrti. Sam zakonodavac je ograničio odgovornost nasljednika za ostaviteljeve dugove do visine prava koja je od njega naslijedio.

Postojanje nasljednika

Nasljednik može biti samo osoba koja je u životu u trenutku otvaranja nasljeđa. Isto pravilo važi za fizička i pravna lica (u našem pravu testamentarni nasljednici mogu biti i pravna lica).

Postoje izuzeci od ovog pravila.

Dijete već začeto u trenutku otvaranja nasljeđa smatra se kao rođeno, ako se rodi živo. Nerođeno začeto dijete može biti nasljednik u trenutku smrti ostavitelja, ali pod uvjetima:

- da je dijete začeto do trenutka smrti ostavitelja;

- da se to dijete rodi živo.

Ovo pravilo se primjenjuje i kod zakonskog i kod testamentarnog nasljeđivanja. Kod zakonskog nasljeđivanja pravilo o nasciturusu primjenjuje se na sve zakonske nasljednike.

Kod nasljeđivanja nasciturusa može se postaviti pitanje trenutka sticanja prava svojine na njegovom nasljednom dijelu. To može biti trenutak smrti ostavioca ili trenutak rođenja nasciturusa. Češće je stanovište da začetak stiče pravo svojine na svom nasljednom dijelu u trenutku smrti ostavioca.

To stanovište usvaja i naše nasljedno pravo, uz određene uvjete: da se rodi živ, najkasnije 300 dana od smrti ostavitelja, odnosno 300 dana od dana sačinjenja testamenta.

Sposobnost za nasljeđivanje

Sposobnost za nasljeđivanje izjednačena je sa pravnom sposobnošću. To važi i za fizička i za pravna lica.

Nedostojnost za nasljeđivanje

Nekim nasljednicima može biti oduzeta sposobnost za nasljeđivanje, ali samo u odnosu na konkretnog ostavioca. Takav nasljednik ne nedostojan za nasljeđivanje. Nedostojan će biti nasljednik koji poduzima radnje kojima se ogriješio o ostavioca, a to su redovno protupravne radnje.

Sticanje nasljednog prava

Pravna teorija i zakonodavstvo poznaju 3 sistema sticanja nasljednog prava:

1. Po sili zakona;

2. Voljom nasljednika;

3. Kombinacijom elemenata prva 2 sistema.

Sticanje nasljednog prava po sili zakona važio je sve do rimskog prava, a djelomično je zadržan i u rimskom pravu. Lica koja su stekla objektivne pretpostavke za nasljeđivanje postaju nasljednici ostavioca u trenutku njegove smrti, bez obzira na svoju volju. Ovaj sistem sa aspekta uslova u kojima je oformljen i primjenjivan ne iskazuje se kao prinudan, već kao sasvim prirodan. Tu se nije moglo ni postaviti pitanje prijema ili odbijanja nasljeđa, jer je nasljeđivanje prosto nastavljanje porodičnog ognjišta.

Sticanje nasljednog prava voljom nasljednika. Kod ovog načina, pored ispunjenja objektivnih pretpostavki potrebna je i izjava volje nasljednika da prihvata nasljedstvo. Sticanje nasljednog prava prolazi kroz 2 faze: prva nastupa smrću ostavitelja, a druga nastaje davanjem izjave nasljednika da prihvata nasljedstvo. Ovu izjavu nasljednik treba dati u zakonom određenom roku. Ta izjava volje je akt sticanja nasljednog prava. Ovaj način sticanja primjenjivan je u rimskom pravu, a bio je usvojen u Austrijskom građanskom zakoniku iz 1811.godine koji je primjenjivan i na teritoriji BiH.

Sticanje nasljednog prava kombinacijom elemenata prva 2 načina. Kod ovog načina nasljedno pravo se stiče po samom zakonu u trenutku ostaviteljeve smrti, a lice koje je po sili zakona postalo nasljednik može izjaviti volju kojom se odriče tog nasljedstva. Ovaj način sticanja nasljednog prava prihvaćen je u skoro svim modernim građanskim zakonicima, a usvaja ga i naše nasljedno pravo.

Odricanje od nasljeđa je izjava volje nasljednika koju on daje nakon smrti ostavitelja, s ciljem da ne naslijedi dio ili cijelu zaostavštinu tog ostavitelja. Odricanje nasljednik može izvršiti samo nasljedničkom izjavom. To je izričita, jednostavna, strogo formalna i neopoziva izjava volje privremenog nasljednika koju on u određenom roku daje sudu u cilju neprihvatanja zaostavštine svog ostavioca.