Razlika između verzija stranice "Historija Bosne i Hercegovine"
[nepregledana izmjena] | [nepregledana izmjena] |
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
No edit summary |
No edit summary |
||
Red 1:
{{Povijest Bosne i Hercegovine}}
Ovo je '''[[povijest]] [[Bosna i Hercegovina|Bosne i Hercegovine]]'''. Također pogledajte [[povijest Jugoslavije]] i [[povijest Evrope]]. Ovaj članak je dio serije o povijesti Bosne i Hercegovine koja ima posebne detaljne članake za sve ove teme. Ovaj članak se bavi poviješću sa područja današnje Bosne i Hercegovine i Bosanske političke jedinice koja je nastala tokom [[Srednji vijek|srednjeg vijeka]].
==Ilirsko doba==
''Glavni članak: [[Bosna i Hercegovina za vrijeme Ilira]]''
Područje današnje Bosne i Hercegovine je naseljeno od [[doba Neolita]]. U Brončano doba neolitsko stanovništvo su zamijenili [[Iliri]], narod koji je govorio zajednički [[Indoevropski jezici|indoevropski jezik]]. Treba napomenuti nekoliko Ilirskih plemena na području današnje Bosne i Hercegovine. Glavni od njih, [[Dalmati]], od kojih je vjerovatno nastala riječ ''[[Dalmacija]]'', su živjeli širom zapadne Bosne, dok su u srednjoj Bosni bili [[Deisdati]].
[[Liburni]] su vjerovatno povijesno najpoznatije Ilirsko pleme na ovim prostorima. Oni su živjeli u sjeverozapadnoj Bosni i bili su čuveni pljačkaši. [[Ardani]] su živjeli južno od Liburna a [[Antiari]] su živjeli još dalje prema jugu. Druga Ilirska plemena koje se treba napomenuti su [[Labodi]] i [[Daorsi]]. Migracije [[Kelti|kelta]] u četvrtom i trećem stoljeću prije naše ere su izbacile mnoga ilirska plemena sa bivših teritorija. Ipak, neka Keltska i Ilirska plemena su se miješali, kao što su [[Skordisci]], mješovito Ilirsko-keltsko pleme iz sjevernoistočne Bosne.
Najpoznatija sjedišta ilirske kulture su bili u okolini [[Sarajevo|Sarajeva]], na Zlatištu i Soukbunaru, te kod [[Bihać|Bihaća]] i [[Stolac|Stoca]]. Prvih tri stotine godina boravka [[Iliri|Ilira]] na području Bosne ovijeno je tajnom, a tek negdje u [[7. stoljeće p.n.e.|7. stoljeću p.n.e.]], dospijevaju pod uticaj snažnijih [[Heleni|Helena]], koji pacificiraju manja plemena, što se zaključuje po odsustvu oružja u grobovima. Ipak, druga ilirska plemena opstaju kao snažne vojne družine, koje su ratovale protiv [[Filip II. Makedonski|Filipa]] i [[Aleksandar Veliki|Aleksandra Makedonskog]].
Prvi sukobi Iilra i Rimskog carstva su se dogodili [[229. p.n.e.|229]]. godine prije naše ere. U [[Ilirski ratovi|Ilirskim ratovima]] koji su trajali od tad do [[219. p.n.e.|219]]. godine p.n.e. Iliri su izgubili dolinu [[Neretva|Neretve]]. U narednih 200 godina, brojne su bune i ustanci Ilira koji su pod rimskom upravom, i jedan takav ustanak je podignut i [[6]]. godine n.e., u okolini [[Vareš|Vareša]] i Vranduka (pod vodjstvom Botona i Pineza) ali je žestokom akcijom Rimljana ugušen [[9]]. godine n.e. u tako da za vrijeme cara [[Tiberije|Tiberija]] ([[9]]. n.e.), sve ilirske teritorije konačno prelaze pod rimsku upravu.
Teško je ocijeniti utjecaj Ilira na kulturu današnjih Bosanaca, uglavnom zbog nedostatka izvora o staroj Ilirskoj kulturi. Pisci iz [[Grčka|Grčke]], u to doba najnaprednija civilizacija Evrope, su o Ilirima govorili da su nehelenski barbari. Ipak izgleda da su neki aspekti Ilirske kulture preživjeli dva tisućljeća. Najčuvenije je [[tetoviranje]], koje iako neslavensko je bilo popularno među Bosanaca čak i u [[20. stoljeće|dvadesetom stoljeću]].
==Rimsko doba==
==Bosanska banovina==
Sa utjecajem vanjskih političkih situacija (najčešće [[Bizantija|Bizantije]]), i u Bosni se počelo raspadati rodovsko-plemensko društvo. Tako je do kraja [[9. stoljeće|9. stoljeća]] tadašnja Bosna postala država sa razvijenim feudalnim karakteristikama. Od početka [[12. stoljeće|12. stoljeća]] javlja se bosansko plemstvo koje je nastalo od rodovsko-plemenskih starješina. Prema ekonomskoj moći, vladajući stalež se dijeli na: ''velmože'', ''vlastelu'' i ''vlastelčiće''. Oni su uživali feudalne posjede koji su dobijani od ratnih zasluga, po uvjetu da po potrebi vrše vojnu službu. U slučaju izdaje, tj. neodazivanja na nju, vladar bi mu imao pravo oduzeti feud (posjed).
[[Image:Rastbosne.PNG|right|thumb|Rast Bosne od prvobitne bosanske države do kraljevine Bosne u 14. i 15. stoljeću]]
Bosanski posjedi razlikovali su se od posjeda susjednih zemalja jer su oni bili porodična nedjeljiva svojina. Brojniji dio stanovništva tadašnje Bosne činili su i ovisni ljudi u koje su spadali ''[[zemljoradnici]] (kmetovi)'' i ''[[stočari]] (vlasi)''. Sve do [[14. stoljeće|14. stoljeća]] u Bosni je postojalo ropstvo. U razvijenoj feudalnoj Bosni vladar se zvao ''banom'' (od [[Avari|avarske]] riječi što znači ''bajan'' - bogat). Od krunisanja bana Tvrtka za kralja ([[1377]].) bosanski vladari će ovu titulu nositi sve do gubitka državne samostalnosti, tj. do prodora Osmanlija na ove prostore.
Značajnu ulogu u političkom životu Bosne odigrale su susjedne zemlje, a najviše Bizantija i [[Mađarska|Ugarsko carstvo]]. Te dvije državne sile tog doba na našim prostorima međusobno su se borile za prevlast na [[Balkan|Balkanskom poluotoku]]. Prvi poznati bosanski ban bio je ''[[Ban Borić]]'' ([[1154]].- [[1164]].). Živio je do kraja 12. stoljeća, pa se može zaključiti da je u vrijeme upravljanja Bosnom bio jako mlad. Za vrijeme njegove vladavine Bosnom vodio se veliki rat izmedju ugarskog kralja [[Stjepan IV|Stjepana IV.]] i bizantijskog cara [[Car Komnen|Komnena]] oko prevlasti na [[Balkan|Balkanu]]. [[Ban Borić]] je bio na strani ugarskog kralja, te je sa svojom vojskom i sudjelovao u navedenom ratu te opsadi Braničeva. Pri povratku u Bosnu, [[ban Borić]] pretrpjeo je poraz od bizantijske vojske.
Nakon poraza bana Borića na vlast u Bosni dolazi ''[[ban Kulin]]'' ([[1180]]. - [[1204]].) [[Ban Kulin]] na vlast dolazi možda i prije [[1180]]. godine, ali zbog smrti bizantijskog [[car Komnen|cara Komnena]] te godine, ista se i uzima kao početak banovanja Kulinovog Bosnom. U tom periodu nastaje i vojno, te i ekonomsko slabljenje Bizantije. Takvo stanje koristi [[ban Kulin]] koji sve više i više priznaje vlast ugarskog kralja.
[[Image:Poveljakulinbana.PNG|left|thumb|120px|Povelja Kulin bana, [[1189]]. godine.]]
Bosna je naime u tom periodu uvijek bila vezana za Ugarsku, međutim to nije imalo nikakvih opasnosti za Bosnu po gubitak svoje samostalnosti. [[Ban Kulin]] svoju vlast proširuje na prostore župa [[Soli]] i [[Usora|Usore]], tako da je Bosanska vlast bila uspostavljna na cijelom prostoru [[Rijeka Bosna|rijeke Bosne]]. što je napredovalao proširenje državne teritorije, to je napredovala i privreda.
Želeći poslovnu saradnju sa susjedima, kako i međusobno pripomaganje u ratovima, ban Kulin [[1189]]. godine sa [[Dubrovnik|Dubrovačkom]] republikom na čelu sa knezom Krvašem, sklapa trgovački ugovor. Za vrijeme bana Kulina, širom Bosne je vladao red i mir pa je nastala poslovica od naroda koja glasi "za Kulina bana i dobrijeh dana". Krajem 12. stoljeća počinju optužbe da ban Kulin štiti heretike (tj. nevjernike). Naravno, to nije odgovaralo papi [[Inocent III.|Inocentiju III.]] koji je želio uništiti [[Bosansku crkvu|Crkvu bosansku]] i njene vjernike, te poziva ugarsko-hrvatskog kralja na [[križarski ratovi|križarski]] pohod protiv nevjernika. Uviđajući opasnost kakva prijeti Bosni, [[ban Kulin]] u prisustvu velikog broja podanika Crkve bosanske pred papinim izaslanikom na [[Bilino polje|Bilinom polju]] kod [[Zenica|Zenice]] [[1203]]. godine javno prihvata učenje crkve kakvo nameće [[Rim]]. Tako je prevaziđen veliki rat koji je mogao zadesiti Bosnu.
O nasljedniku bana Kulina nema sigurnijih podataka, tako da godine [[1230]]. spominje se ime ''[[ban Matej Ninoslav|Mateja Ninoslava]]''. On je nakon niza ratova Bosni priključio [[Livno]], župu [[Neretva|Neretvu]], te [[Ustiprača|Ustipraču]]. Ninoslava je nasljedio ban ''[[Stjepan I Kotromanić|Stjepan I.]]'' ([[1290]]). Novi bosanski ban imao je vlast samo uz obale [[Drina|Drine]], tako da je navedeno stanje iskoristio hrvatski feudalac [[Pavle Šubić]], te svoju vlast proširio i u Bosni. Sin Pavla Šubića, [[Mladen II. Šubić]] starao se o budućem bosanskom ''[[Stjepan II Kotromanić|banu Stjepanu II. Kotromaniću]]'' koji [[1322]]. godine napušta staratelja te ratuje na strani ugarskog kralja Karla. Uz njegovu pomoć je protjerao porodicu [[Šubići|Šubića]], te uspostavlja vlast nad cijelim teritorijom Bosne. Svoj najveći uspon, Bosna je doživjela za vrijeme svoga zadnjeg bana, ''[[Tvrtko I|Tvrtka I.]]''' ([[1353]]. - [[1391]].). Nakon krunisanja Tvrtka I. u Milama kod [[Visoko|Visokog]], [[1377]]. godine, Bosnom vladaju kraljevi.
==Bosansko kraljevstvo==
Dvovlašće u Bosni između bana Stjepana Kotromana i plemićke porodice [[Šubić]] se nastavlja i poslije trenutka kada vlast nad dijelovima Bosne, kojima vlada ban [[Kotroman]], [[1314]]. godine preuzima njegov sin ban [[Stjepan II Kotromanić]]. Šubići čak pokušavaju potpuno samovoljno prisvojati titulu "ban bosanski" i pretendirati na cjelokupnu teritoriju Bosne, ali ih i u tome ubrzo definitivno sprječava ban Stjepan II. Kotromanić i već [[1322]]. godine izbaciva plemićku porodicu Šubić iz Bosne, te uspostavlja potpunu vlast u Bosni. Poslije sloma Šubića Bosna ponovno počinje "disati punim plućima" i vremenom prerasta u najmoćniju državu na [[Balkan|Balkanu]]. Uskoro ban Stjepan II. Kotromanić pridodaje Bosni područje [[Humska zemlja|Huma]] (danas Hercegovina), te cijela teritorija od [[Neretva|Neretve]] do [[Cetina|Cetine]] postaje dio Bosne. Ban Stjepan II. Kotromanić također pripaja Bosni i veliki dio [[Dalmacija|Dalmacije]], i to od [[Dubrovnik|Dubrovnika]] do [[Split|Splita]], a Bosni pripaja također i Donje krajeve ([[Krajina]]),Usoru i Soli. Ban Stjepan II. Kotromanić uspostavlja veoma dobre odnose sa stranim silama, prvenstveno s [[Mađarska|Ugarskom]], te pomaže sa bosanskim vojnim trupama ugarskom kralju u gušenju raznih pobuna ugarskog plemstva. Ban Stjepan II. Kotromanić sklapa zatim trgovački ugovor s Dubrovnikom [[1334]]. godine, a [[1335]]. godine i sa [[Venecija|Venecijom]]. U svojoj Povelji Dubrovčanima [[1332]]. godine on piše: "....Ako ima Dubrovčanin koju pravdu na Bošnjaninu,da ga pozove pred gospodina bana...". Ovo je vrlo značajan dokument, jer govori da u Bosni žive jedino Bošnjani i niko drugi (naziv "Bošnjani"je starinski naziv za Bošnjake), a to se očituje i na svim zvaničnim dokumentima bosanske države, te na mnogim nezvaničnim, kao što su glose na krstjanskim vjerskim knjigama i natpisima na stećcima, gdje bosanski krstjani sebe nazivaju Bošnjanima kao sto su radili i Bosnjani pravoslavci i Bosnjani katolici a kasnije i Bosnjani muslimani. Ban Stjepan II. Kotromanić podržava [[Crkva Bosanska|Crkvu Bosansku]], što ga dovodi u sukob s [[Papa|Papom]], te da bi ga odobrovoljio pristaje [[1340]]. godine da dâ veoma veliku slobodu djelovanja [[franjevci|franjevcima]] u Bosni, te i on sam službeno prelazi na [[katoličanstvo]] u [[april|aprilu]] [[1347]]. godine, kada šalje pismo papi, u kome zahtijeva od njega da poveća broj obučenih katoličkih svećenika u Bosni, koji trebaju biti : "...obučeni u podučavanju u vjeri i da znaju pričati našim jezikom...". Franjevci ubrzo formiraju Bosanski franjevački vikarijat, koji se vrlo brzo širi i uključuje u sebi mnogo veću teritoriju od bosanske države, pružajući se sve do [[Rumunjska|Rumunjske]], tako da već [[1385]]. godine Bosanski franjevački vikarijat uključuje u sebi 35 franjevačkih samostana, od kojih su pak samo 4 bila na teritoriji Bosne. To su franjevacki samostani u [[Visoko]]m, Lašvi, [[Kraljeva Sutjeska|Kraljevoj Sutjesci]] i [[Olovo|Olovu]]. Do [[1463]]. godine, još se 12 franjevačkih samostana gradi širom Bosne. Godine [[1350]]. [[Srbija]] napada Bosnu. Cilj njene vojske, na čelu sa carom [[Dušan|Dušanom]] bilo je osvajanje dijela južne Bosne, tačnije područje Huma (današnja [[Hercegovina]]). Međutim, bosanska vojska na čelu sa Stjepanom II. Kotromanićem mudrom taktikom uspijeva da na koncu u potpunosti protjera srpsku vojsku iz bosanske zemlje. Cijelo vrijeme vladavine bana Stjepana II. Kotromanića, Bosna se privredno razvija, naročito u izvozu srebra, bakra i olova, a kuje se i bosanski dinar - Denarius. Udajom svoje kćerke Elizabete [[1353]]. godine za ugarskog kralja Ludovika I., tada jednog od najutjecajnijih evropskih vladara, podigao je ugled Bosni i lozu Kotromanića približio svijetu više europske politike... Te iste 1353. godine, Ban Stjepan II. Kotromanić je umro, a sahranjen je u franjevačkom samostanu u Visokom. On iza sebe ostavlja bosansku državu, koja je nezavisna, privredno napredna i vojno veoma snažna, dok je njena snaga ipak zavisila od kooperacije između moćnih bosanskih plemićkih obitelji, koje su imale veoma jak utjecaj u raznim dijelovima Bosne. Po njegovoj smrti na vlast dolazi [[Tvrtko I Kotromanić]], koji u tome trenutku ima samo 15 godina, te ima u početku velikih problema sa sređivanjem odnosa izmedju bosanskog plemstva, a vanjske sile pokušavaju iskoristiti njegovu mladost u svojim pretenzijama na Bosnu, u čemu se najviše ističe Ugarska, na čelu s kraljem Ludovikom I. Poslije učvršćivanja svoje pozicije u Ugarskoj, kralj Ludovik pokušava da to isto učini i nad Bosnom... Počinje da zahtijeva razne Bosanske oblasti, miješa se u dubrovačko-bosansku trgovinu i otvara ponovno pitanje Crkve Bosanske, nakon gotovo stogodišnjeg zatišja, tako da već [[1363]]. godine izbija sukob izmedju Tvrtka i Ludovika, u kojem Tvrtko pobjeđuje. Nakon što je potvrdio svoje mjesto u Bosni Tvrtko pripaja Bosni veliki dio [[Srbija|Srbije]], uključujući područje današnjeg [[Sandžak]]a, zatim [[Zeta|Zetu]] i južnu Dalmaciju, uključujući jadransku obalu od [[Dubrovnik|Dubrovnika]] do [[Boka Kotorska|Boke Kotorske]]. U sklopu svih ovih uspjeha Tvrtko se kruniše kraljem Bosne [[1377]]. godine u mjestu Mile kod Visokog (današnji Arnautovići), što je krunidbeno mjesto i svih kasnijih bosanskih kraljeva. Potom, kralj Tvrtko se proglašava, poslije osvajanja novih teritorija, i kraljem Srbije, a malo kasnije i kraljem Hrvatske. Kralj Tvrtko osniva zatim bosansku trgovačku luku na sjevernoj strani Boke Kotorske i naziva je "Novi", što se danas zove "[[Herceg Novi]]". To je izazvalo ljutnju [[Dubrovnik|Dubrovčana]], jer su time dobili konkurenciju u trgovini, te se koriste činjenicom da Bosna trgovački uveliko ovisi u tom trenutku od Dubrovnika i uspijevaju "nagovoriti" kralja Tvrtka da odustane od daljnjeg ulaganja u projekt "Novi". Za vrijeme vladavine kralja Tvrtka bosanska vojska je bila najmodernija vojska na cijelom [[Balkan]]u. Bosna je bila prva država na Balkanu koja je uvela u upotrebu vatreno oružje, što je tada predstavljalo revolucionarni korak na polju vojne tehnike. Prvu upotrebu vatrenog oružja na Balkanu, dakle, izvršila je upravo bosanska vojska i to [[13. avgust|13. avgusta]] [[1378]]. godine prilikom napada venecijanske flote na primorski bosanski grad [[Kotor]]. Bosanska vojska je tom prilikom upotrijebila tri bombarde (topa) i uspješno obranila grad. Po smrti ugarskog kralja [[1382]]. godine izbijaju nemiri na područjima dalmatinske obale, te kralj Tvrtko koristi tu priliku i šalje bosansku vojsku u taj dio Dalmacije, te preuzima potpunu kontrolu nad cijelom Dalmacijom, zajedno sa otocima i pripaja Bosni [[Split]], [[Trogir]], [[Šibenik]], te otoke [[Brač]], [[Korčula|Korčulu]] i [[Hvar]]. Izuzetak ostaje [[Zadar]], koji se nalazio pod vlašću Venecije, čime Bosna postaje daleko najmoćnija država na Balkanu. U zadnjem desetljeću svoje vladavine, kralj Tvrtko je suočen s upadima Osmanlija u Bosnu, prvo u jesen [[1386]]. godine, te u ljeto [[1388]]. godine kod [[Bileća|Bileće]], kada Bošnjani na čelu s knezom [[Vlatko Vuković|Vlatkom Vukovićem]] pobjeđuju Osmanlije. Nedugo potom, bosanska vojska ponovno pod zapovjedništvom kneza Vlatka Vukovića, sudjeluje u veoma snažnoj vojnoj koaliciji, sačinjenoj, pored Bošnjana i od [[Mavari|Ugara]], [[Srbi|Srba]], [[Albanci|Albanaca]], [[Grci|Grka]] i [[Bugari|Bugara]], koja se na [[Kosovo polje|Kosovu polju]] [[1389]]. godine suprotstavlja [[Osmansko carstvo|Osmanskom carstvu]]. Iz bitke na [[Kosovo|Kosovu]] Bošnjani se vraćaju bez dramatičnih gubitaka. U toj bitci najgore prolaze Srbi, jer Srbija poslije te bitke praktično prestaje da postoji. Poslije Tvrtkove smrti [[1391]]. godine nastupa poprilično nestabilna politička klima u Bosni, prouzrokovana rivalstvom unutar bosanskog plemstva, što rezultira veoma čestom promjenom bosanskih kraljeva, a i Ugarska također pokušava iskoristiti priliku u svojim pretenzijama na Bosnu. Neposredno poslije Tvrtkove smrti, 1391. godine, novi bosanski kralj postaje Tvrtkov rođak [[Stjepan Dabiša]]. [[1394]]. godine, nakon što u Ugarskoj dolazi na vlast kralj [[Sigismund Luksemburški]], te bosanski kralj Stjepan Dabiša gubi kontrolu nad sjevernim dijelom Hrvatske, [[Slavonija|Slavonije]] i nad dijelovima Dalmacije, koje osvaja novoustoličeni ugarski kralj. Ponovno narastanje opasnosti od Ugarske tjera bosansko plemstvo da za novoga kralja Bosne proglasi [[Stjepan Ostoja|Stjepana Ostoju]],koji je bio veoma prougarski orijentiran. [[1404]]. godine bosansko plemstvo skida sa vlasti prougarski orijentisanog kralja Bosne Stjepana Ostoju, te na njegovo mjesto postavlja [[Tvrtko II|Tvrtka II]]., inače izvanbračnog sina kralja Tvrtka I. Ovo izaziva bijes ugarskog kralja Sigismunda Luksemburškog, koji bivšem kralju Bosne Stjepanu Ostoji daje vojnu pomoć te on ponovo uspostavlja svoju vlast [[1409]]. godine. [[1414]]. godine na geopolitičkoj se sceni pojavljuje novi vojni element - [[Osmansko carstvo]]. Osmansko carstvo podržava bosansko plemstvo i proglašava da priznaje samo Tvrtka II. kao legitimnog kralja Bosne, te ubrzo dolazi do sukoba izmedju Stjepana Ostoje i Ugarske, s jedne strane i Tvrtka II. i Osmanskog carstva sa druge strane. Stjepan Ostoja i njegovi ugarski pomagači bivaju totalno poraženi u srednjoj Bosni [[1415]]. godine, mada se on nekako održava na vlasti, a poslije njegove smrti i njegov sin Stjepan Ostojić , postaje kraljem Bosne, da bi konačno [[1420]]. godine kralj Tvrtko II. ponovno preuzeo bosansko prijestolje. Nedugo potom i sam kralj Tvrtko II. postaje saveznik Ugarskoj, jer je trebao ugarsku pomoć protiv pobune bosanskih plemića Sandalja i Radivoja Ostojića, sina bivseg kralja Ostoje, koji uz osmansku pomoć ovladavaju većim dijelom Bosne u periodu od [[1433]]. do [[1435]]. godine. Tvrtko, pak, ostaje na vlasti sve do svoje smrti [[1443]]. godine, a njegovu vladavinu karakterizira obnova bosanskih gradova i jačanje utjecaja franjevaca u Bosni. Po njegovoj smrti, 1443. godine bosansko plemstvo postavlja na vlast kralja [[Stjepan Tomaš|Stjepana Tomaša]]. Najmoćniji bosanski plemić na teritoriji Huma, [[Stjepan Vukčić Kosača]], odbija u početku priznati Stjepana Tomaša za novog kralja Bosne, što je rezultiralo sukobom unutar Bosne po tome pitanju, a taj sukob okončava [[1446]]. godine učvršćivanjem pozicije kralja Tomaša, mada bosanski plemić Stjepan Vukčić Kosača nastavlja imati vrlo jak utjecaj na jugu Bosne, tj. na području Huma, što se oslikava u činjenici da [[1448]]. godine daje sebi titulu "Herceg" i po toj njegovoj tituli ovaj dio Bosne postaje kasnije poznat kao "Hercegovina". Osmanska ekspanzija tjera kralja Tomaša da [[1450]]. godine zatraži vanjsku pomoć, te se obraća papi po tome pitanju, koristeći činjenicu da je papa pokazivao veoma veliko zanimanje za Bosnu u to vrijeme, prvenstveno zbog franjevaca, koji u to vrijeme, na čelu s "Vikarom od Bosne" po imenu [[Jacob de Marchia]], nastoje uspostaviti katoličku dominaciju u Bosni, uz napomenu da je kralj Tomaš [[1445]]. godine prešao sa krstjanstva na [[katoličanstvo]], što je papa želio u potpunosti iskoristiti. Također, papa je bio opsjednut i pitanjem Crkve Bosanske, optužujući je, po ko zna koji put, za herezu, tako da [[1459]]. godine kralj Tomaš pristaje na papin zahtjev da započne progoniti heretike u Bosni. On saziva starješine Crkve Bosanske i nudi im veoma skučen izbor : ili da prihvate katoličanstvo ili će biti protjerani iz Bosne. Prema papinim kasnijim zapisima, njih oko 2000 pristaje da pređe na katoličanstvo, a od ostalih, koji ne prihvatiše, oko četrdeset hiljada njih se sklanja na prostoru južne Bosne, na prostoru Huma i nalaze zaštitu u okrilju bosanskoga vojvode Stjepana Vukčića Kosače, koji je i sam bio krstjanske vjere, o čemu postoji i detaljan opis koji je zabilježio, tadašnji papa, Pio II. koji kasnije, u svojim "Commentarima", piše: "Kralj Bosne, da opere ljagu što je Osmanlijama predano [[Smederevo]] i da dadne dokaz svoje kršćanske vjere, ili, kako mnogi drže, potaknut pohlepom za novcem, prisilio je manihejce(bosanske krsthjane), kojih je bilo premnogo u njegovu kraljevstvu, da se isele iz kraljevstva, ostavivši svoju imovinu, ako neće primiti Kristovo krštenje. Oko dvije hiljade pokrstilo ih se, a oko četrdeset hiljada ili malo više, koji su se tvrdoglavo držali zabluda, pobjegli su Stjepanu (Vukčiću Kosači), vojvodi bosanskome, svome drugu u nevjeri."(Mehmedalija Bojić,"Historija Bosne i Bošnjaka",str.32,Sahinpasic,Sarajevo,2001.). Dakle, nije išlo tako glatko sa "običnim" Bošnjanima, koji se potpuno oglušuju na poziv kralja Tomaša da pređu s krstjanstva na katoličanstvo mada mnogi bijahu i porobljeni i poslani u [[Rim]], gdje su bili preobraćeni na katoličanstvo na miran način. Te iste, [[1461]]. godine, [[Stjepan Tomašević]], sin kralja Tomaša biva postavljen za novoga kralja Bosne. On se suočava s jakom prijetnjom od osmanskih osvajača i njihovim pretenzijama prema Bosni, te upućuje svoj apel za pomoć u obrani od Osmanskog carstva. Ugarski kralj obećava pomoć Bosni [[1462]]. godine, poslije čega kralj Stjepan Tomašević odbija platiti danak Osmanskom carstvu, čime je uvjetovala mir u Bosni. Godinu dana poslije, [[1463]]. godine velika osmanska vojska, pod komandom Mehmeda II. napada Bosnu. Prva bosanska tvrđava koja je pala, bila je stara bosanska kraljevska tvrđava [[Bobovac]], koja je pala [[20. juni|20.juna]] [[1463]]. godine, te kralj Stjepan Tomašević prelazi u tvrđavu u [[Ključ]]u... Opkoljen osmanskim snagama odlučuje da se preda, nakon čega biva pogubljen. Poslije toga Bošnjani sklapaju neku vrstu mirovnog sporazuma sa Osmanlijama i u samo sedam dana predaju ključeve od još 20 tvrđava širom Bosne, koja od te 1463. godine, postaje dijelom [[Osmansko carstvo|Osmanskog carstva]], a većina Bošnjana, prvenstveno bosanskih krstjana, prihvata [[Islam]] kao svoju vjeru.
==Osmansko doba==
Poslije zauzimanja Bosanskog kraljevstva, Turska imperija pokazuje veliki respekt prema Bošnjacima i Bosni i ne želi se previše uplitati u svakodnevni život Bošnjaka, nego se čak tada, a i kasnije dešavaju mnoge stvari u Bosni koje su bile veoma nekarakteristične za ostale zemlje koje ulaze u sastav Turske imperije. Već na samom početku, uz obostrani dogovor, godine [[1465]]. se ponovo uspostavlja Bosansko kraljevstvo, na cije čelo se postavlja jedan od potomaka Bosanske kraljevske porodice Kotromanić, [[Matija Kotromanić]], koga Turska Imperija priznaje izvjesno vrijeme kao legitimnog kralja Bosne. Međutim, poslije zauzimanja nekoliko tvrđava koje su se još uvijek opirale vojnoj okupaciji, Turska imperija preuzima postepeno potpunu vojnu kontrolu nad zemljom. Do 1465. godine bosanski plemić Herceg Stjepan Vukčić Kosača čak uspostavlja apsolutnu dominaciju Bosanske vojske na prostoru južne Bosne, ali biva potisnut i povlači se u svoju tvrđavu u bosanskoj luci Novi, osnovanu jos od strane kralja Tvrtka, gdje i umire [[1466]]. godine, a Novi se od tada, po njemu, zove Herceg-Novi. Čovjek, pod čijom komandom je zauzeta Bosna, Mehmed II. je bio jedan od najuspješnijih vojskovođa Turske Imperije u njenoj historiji. Pod njegovom komandom je [[1453]]. godine osvojen [[Carigrad]], a potom stavlja pod kontrolu cijelu [[Anatolija|Anatoliju]], te daje sebi titulu "Fatih", sto znaci "Osvajač". Potpuno je uništio Venecijansku armiju u [[Grčka|Grčkoj]], zauzeo Bosnu, te osvojio [[Moldavija|Moldaviju]] i [[Mađarska|Mađarsku]], a bio je u procesu pripreme velike invazije na [[Italija|Italiju]], kada je umro [[1481]]. godine. Turska Imperija je bila u svojoj suštini vojna organizacija, koju su interesirala samo nova osvajanja i ubiranje poreza, te je njen administrativni sistem bio dizajniran za osiguravanje prevashodno dvije stvari: ljudstva za vojsku i novac za njeno plaćanje. Ovaj administrativni sistem je bio vrlo revnosno provođen, prvenstveno kroz porezne registre stanovništva iz kojih se mogu VRLO PRECIZNO vidjeti, što se Bosne tiče, dvije stvari: proces prelaženja Bošnjaka na [[Islam]], jer su ovi porezni registri razvrstavali Bošnjake po vjeroispovjesti, a također se iz njih može vidjeti i to da u Bosni nije bilo nikakvog masovnog doseljavanja Turaka ili bilo koga drugog, koje bi značajno promjenilo etničku sliku Bošnjaka. Prvi porezni registar Turska Imperija uspostavlja u Bosni već [[1468]]. godine i iz njega se može vidjeti da u prvih pet godina ne baš veliki broj Bosnjaka prelazi na Islam, da bi već, po poreznom registru iz [[1520]]. godine broj muslimana presao 45% ukupnog broja Bosnjaka, dok nam porezni registar iz [[1624]]. godine govori da u Bosni zivi oko 150.000 Bosnjaka katolika,oko 75.000 Bosnjaka pravoslavaca i cak 450.000 Bosnjaka muslimana. Dakle, glavni proces prelaženja Bošnjaka na Islam je trajao oko 100 godina i nije se dogodio preko noći. Bosna je cijelo vrijeme okupacije od Turske Imperije imala povlašteni status u odnosu na sve druge zemlje koje ulaze u njen sastav. Bosnjaci muslimani su sa islamom prihvatili orijentalni nacin zivota i preko njih su ga prihvatili i Bosnjaci pravoslavci i Bosnjaci katolici ali ostali svoj narod. Bošnjacka feudalna gospoda je ne samo zadržavala svoje posjede nego je imala pravo i na nasljeđivanja istih, unutar svojih obitelji, a kako ćemo kasnije vidjeti Bošnjani u Bosni, tokom vremena, potpuno preuzimaju lokalnu vlast u svoje ruke, što apsolutno nije bio slučaj u ostalim zemljama koje ulaze u sastav Turske Imperije. Iz, već pomenutih, poreznih registara se može vrlo jasno pratiti i jedan drugi proces, a to je širenje pravoslavlja u Bosni. Tokom srednjovjekovne Bosne pravoslavlje je šireno među Bosnjanima bogumilima, s gotovo nikakvim rezultatom. Izuzev u Hercegovini gdje je dio Bosnjaka prihvatio pravoslavlje mirnim putem dok je kod Drine šireno nasilno. Međutim, po ulaženju Bosne u sastav Turske Imperije u Bosnu se doseljavaju Vlasi(pravoslavni stocari) i preko njih je jos jedan dio Bošnjaka prihvatio pravoslavlje. Oni kao i Bošnjani koji su ranije prihvatili pravoslavlje su bili Bošnjaci pravoslavci isto tako je i jedan dio Vlaha postao bošnjački. Godine [[1580]]. uspostavlja se Bosanski ejalet. Unutar Turske Imperije, ejalet (pašaluk) je bio najveća društveno politička jedinica, koja je bila sadržana iz više sandžaka. Do 1580. godine Bosna je bila u statusu sandžaka, a od 1580. godine stječe status ejaleta. Bosanski ejalet je bio pod upravom paše ili beglerbega, a uključivao je u sebi cijelu današnju Bosnu i Hercegovinu, plus dijelove koji se danas nalaze u sastavu Hrvatske, Crne Gore i Srbije. Vrlo je važno uočiti ovu cjelovitost Bosne i poseban status koji ona uživa do samog kraja njene okupacije od strane strane Turske Imperije, dok su susjedne zemlje bile rascjepkane na više ejaleta, Bosna ostaje jedinstvena zemlja i zadržava svoj teritorijalni integritet, kroz cijelo vrijeme okupacije od Turske Imperije. Prvo sjedište Bosanskog ejaleta je bilo u [[Banja Luka|Banjoj Luci]],koje se [[1639]]. godine seli u Sarajevo, zatim u Travnik [[1697]]. godine i opet u Sarajevo [[1850]]. godine. Državna politika se sastojala uglavnom u tome da se zemlja drži pod kontrolom i da se porez Turskoj Imperiji redovito isplaćuje. U zemljama pod vlašću Turske Imperije bilo je više vrsta civilnih zakona,a generalno je vođen na lokalnom nivou od strane kadije. Kadija je bio najvažniji administrator na lokalnom nivou i oblast nad kojom je on administrirao se zvala kadiluk. Određeni broj kadiluka je činio sandžak, nad kojim je administracija bila od strane vojske. Više Sandžaka su cinili ejalet, odnosno pašaluk. Na vojnom planu u ovome periodu Bošnjaci bivaju regrutirani i sudjeluju u mnogim ratovima koje je vodila Turska Imperija; od rata protiv Austrije od [[1593]]. do [[1603]]., rata sa Venecijom (Mlecima ili Bnecima)od [[1640]]. do [[1669]]. godine, te ponovno protiv Austrije [[1663]]. godine, poslije čega dolazi do primirja, koje traje sve do [[1683]]. godine, kada se rat nastavlja. U periodu od [[1684]]. do [[1687]]. godine Austrijanci postepeno osvajaju Mađarsku, koja je uglavnom bila pod vojnom kontrolom Bosanskih spahija, što je prouzročilo veliku migraciju Bosnjaka iz Mađarske u Bosnu. Također, Venecija je izvršila veliki napad na Bosnu [[1685]]. godine, koji je bio uspješno odbijen. Karta Bosne i Balkana iz 1600 godine. Potom se, [[1697]]. godine, događa jedna od najtežih invazija na Bosnu od strane Austrijske vojske, pod komandom princa [[Eugen Savojski|Eugena Savojskog]]. Poslije pobjede u južnoj Mađarskoj, oko 6000 Austrijskih vojnika dopire čak do Sarajeva i njegove branitelje zatiče potpuno nespremne za borbu, te 23. oktobra/listopada [[1697]]. godine gotovo potpuno spaljuju Sarajevo, koje je tada bilo sjedište Bosanskog Ejaleta i poprilično veliki grad sa preko 120 džamija. Austrijska vojska se povlaci, a sam rat sa Austrijancima se završava tako što dolazi do sklapanja "Karlovačkog mira", koji je sklopljen u Sremskim Karlovcima [[1699]]. godine. Ovaj rat je bio prvi veliki vojni poraz Turske Imperije, jer Mađarska i [[Transilvanija]] bivaju prepušteni Austriji, a veliki dio Dalmacije i Grčka prelaze pod nadzor Venecije. Rezultat proteklih ratova sa Venecijom i Austrijom, odnosno gubljenje velikog teritorija, bio je veliki udarac za Tursku Imperiju, koja je "jedva dočekala" prvu priliku da ponovo započne rat sa Venecijom, što se i dogodi [[1714]]. godine, poslije krsenja određenih odredaba "Karlovačkog mira" od strane Venecije. Austrija ponovno postaje saveznik Veneciji te bilježe veliku pobjedu kod [[Novog Sad]]a (Petrovaradin) [[1716]]. godine, dok su svi njihovi napadi na Bosnu bili uglavnom uspješno odbijeni. Poslije toga dolazi do sklapanja novog mira u Požarevcu [[1718]]. godine, poslije čega Austrija i Venecija uzimaju neke dijelove Bosne, te se uspostavlja danasnja jugozapadna granica Bosne. Sve ovo je rezultiralo da Turska Imperija povisuje poreze prema Bosnjacima, te se događaju velike pobune protiv Turske Imperije 1727., 1728., 1729. i 1732. godine. Sljedeća veoma bitna godina jeste [[1736]]., kada Austrija krši primirje i napada Bosnu, ali njena vojska biva totalno poražena u bitci kod Banja Luke, te dolazi do novog primirja [[1739]]. godine, kada se uspostavlja današnja sjeverna granica Bosne. Zatim, ponovno dolazi do velikih pobuna Bošnjaka protiv Turske Imperije, koje se događaju [[1745]]. i [[1747]]. godine, a poslije velike pobune u Mostaru [[1748]]. godine Sultan šalje pismo "upravitelju" Bosne, Mehmed-paši, koje je sadržavalo samo jednu rečenicu: Bosna mora biti ponovno osvojena! Mehmed-paša se brutalno suprotstavlja pobunjenicima, poslije te naredbe, i postepeno uspostavlja mir u zemlji, iako je podrucje Mostara kasnije ponovno nastavilo biti centrom nezadovoljstva prema Turskoj Imperiji, tako da je Mehmed-paša bio prisiljen da šalje veliku vojsku na [[Mostar]] [[1768]]. godine, da suzbije pobunu. Godine [[1788]]. je razvijen plan o osvajanju Balkana od strane Ruske Carice Katarine Velike i Austrijskog Cara Josipa II., te ubrzo vrše veliki napad na Bosnu. Na početku rata obećavaju da će poštivati slobodu vjeroispovijesti svim Bošnjacima muslimanima, ukoliko polože oružje i predaju se, a također su se nadali velikoj potpori Bosnjaka katolika i Bosnjaka pravoslavaca u cijelom tom planu. Kada, 1788. godine, ulaze u Bosnu, jedan mali dio Bošnjaka, zaista, i pristupa Austrijskoj vojsci, ali velika većina Bošnjaka svih vjera, pruža žestok otpor Austrijancima na samoj granici Bosne, ne dopuštajući njihov daljni prodor. Bošnjacima je išla na ruku činjenica da zbog te agresije i Rusija i Austrija bivaju izloženi velikom diplomatskom pritisku, te, konačno, odustaju od te agresije [[1791]]. godine, a zauzvrat Sultan odobrava Austrijskom Caru zvanični status "zaštitnika kršćana", koji žive unutar Turske Imperije. Na samome početku ovog perioda događaju se vrlo značajne promjene granica u zemljama susjedima Bosni. Rusija i Austrija ulaze u rat s Napoleonom, koji, poslije niza pobjeda nad Austrijom, uzima Veneciju, Istru i Dalmaciju, uključujući i Dubrovačku republiku 1805. godine. Napoleon postaje saveznik Sultanu i pomaže mu u suzbijanju jedne pobune na teritoriji Srbije, a Francuzi su također prisutni i na teritoriji Bosne, u nekim manjim sukobima, kao npr., pomažući suzbijanje jedne manje pobune u jugoistočnoj Bosni, kada pomažu Hadži-begu Rizvanbegoviću, koji je bio pod opsadom u tvrđavi u Hutovu, blizu Neuma. Karta Bosne i Balkana iz 1800 godine. Sve ove pobune dovele su do značajnih društvenih i političkih promjena unutar Bosne. Najvažnija promjena je, prije svega, bila uspostava KAPETANIJA u Bosni. Kapetan je bio vojni administrator u pograničnim pojasevima i njegov zadatak je bio da uspostavlja vojsku, provjerava putnike koji su prelazili granicu, održava putove sigurnim od razbojnika i da izvršava razne druge policijske i administrativne dužnosti. Teritorija kojom je upravljao se zvala "kapetanija", koja je mogla biti manja ili veća od kadiluka. Tijekom 17-og stoljeća ovaj sustav je bio znatno proširen na unutrašnjost zemlje, a također su bile proširene ingerencije samih kapetana, tako da su neke porodice počele da tretiraju kapetanije kao nasljednu instituciju. U vrijeme sklapanja "Karlovačkog mira" 1699. godine, u Bosni je bilo 12 kapetanija, da bi krajem 18-tog stoljeća njihov broj porastao na 32, pokrivajući praktično cijelu Bosnu. Kapetanije su postojale jedino u Bosni. U svojoj suštini, kapetanije su predstavljale skoro apsolutnu nezavisnost Bosne, što se tiče lokalne uprave, dok se još uvijek morao plaćati porez Turskoj Imperiji, ali nisu više stranci direktno vladali, nego sami Bosanci, što je predstavljalo značajan pomak ka nezavisnosti Bosne i činilo je veoma privilegiranom u odnosu na sve ostale zemlje koje su bile pod okupacijom Turske Imperije. [[1813]]. godine Sultan pokušava da umanji ovu nezavisnost, te šalje u Bosnu Siliktar Ali-pašu, koji je imao zadatak da započne proces ukidanja kapetanija u Bosni. Sultan uskoro šalje veliku vojsku, sačinjenu od turskih i albanskih vojnika da pokore Sarajevo, a također [[1820]]. godine izvršeni su napadi na Mostar i [[Srebrenica|Srebrenicu]], te su ubijena dva kapetana: iz Banja Luke i [[Derventa|Dervente]]. Novi sultan [[Mahmut II]].,[[1826]]. godine vrši veliku reformu vojske, što nailazi na veliki otpor u Bosni, te Sultan šalje Abdurahman-pašu iz [[Beograd]]a da izvrši ove reforme u Bosni, ali on postiže veoma malo uspjeha u tome. Godine [[1831]]. diže se velika pobuna Bošnjaka na čelu sa [[Husein-kapetan Gradaščević|Husein-kapetanom Gradaščevićem]] za autonomiju Bosne. Te iste godine Bosanska vojska, sa Husein-kapetanom Gradaščevićem na čelu, osvaja Travnik i zarobljava vezira, te ga javno ponižava, tjerajući ga da skine novu "reformsku" odjeću i obuče tradicionalnu nosnju. Zatim, Bosanska vojska od preko 25.000 vojnika nanosi veliki poraz Velikom veziru na Kosovu, a 12. septembra/rujna [[1831]]. godine, u Sarajevu, i zvanično proglašava autonomiju Bosne, što je praktično značilo puna nezavisnost Bosne, iako je diplomatski poručeno Sultanu da će se i dalje on smatrati vrhovnim vladarom Bosne. Sultan, potom, uspijeva da unese neslogu među Bošnjake, i pridobija na svoju stranu Ali-agu Rizvanbegovića i Smail-agu čengića, te šalje veliki vojni kontigent od preko 30.000 vojnika na Sarajevo, te Bosanska vojska doživljava veliki poraz u maju 1832. godine. Husein-kapetan Gradaščević se povlači u Austriju i pokret za autonomiju Bosne, odnosno za punu nezavisnost Bosne, biva ugušen tek 1850. godine. Godine [[1836]]. nekoliko kapetana iz okoline Bihaća diže pobunu, koja je bila krvavo ugušena od strane vojnih trupa iz Anatolije. Sljedeća velika pobuna se desila [[1840]]. godine, kada je ponovo Vezir bio istjeran iz Travnika, ali i ta pobuna biva uskoro ugašena od strane regularnih trupa Turske Imperije. 1850. godine Sultan salje u Bosnu Omer-pašu Latasa,koji do kraja 1850. godine uspostavlja potpunu kontrolu nad Bosnom i ukida kapetanije, te uvodi novi sustav vlasti, koji je dijelio zemlju u 9 oblasti, od kojih je svaka bila pod vlašću kajmakama. Godine [[1877]]. Rusija, zajedno s Austrijom, proglašava rat Turskoj Imperiji i već početkom [[1878]]. godine Rusi dolaze skoro do [[Istanbul]]a, poslije čega dolazi do primirja, gdje su Rusi bili ti koji su diktirali uvjete, koji su,naravno, išli puno više njima u prilog, nego njihovim saveznicima Austrijancima. Po ovome sporazumu Rusija osigurava Bugarskoj da se znatno proširi i dobije gotovo punu autonomiju od Turske Imperije. Bosna, pak, je po tome dogovoru ostala dijelom Turske Imperije, uz velike reforme, i po članku 14. toga sporazuma Bosanski prihodi se od tada, pa u naredne tri godine, moraju trošiti isključivo u Bosanske svrhe. Ova situacija je bila prilika za Bošnjake da ponovo pokrenu pitanje autonomije Bosne, što je u međunarodnim krugovima shvaćeno kao opasnost od novih sukoba, tako da ovaj mirovni sporazum biva korigiranu julu [[1878]]. godine u Berlinu, na čuvenom "Berlinskom kongresu", gdje je odlučeno da Bosna, iako teoretski i dalje pod vlašću Turske Imperije, bude okupirana i administrirana od strane Austro-Ugarske.
==Austro-Ugarsko doba==
==Kraljevina Jugoslavija==
==Drugi svjetski rat==
==Agresija na Bosnu i Hercegovinu==
'''Pozadina'''
Mnogobrojni osvajači, koji su gotovo neprestano nasrtali na Bosnu, tokom njene duge historije, od [[Rimljani|Rimljana]], [[Bizantinci|Bizantinaca]], [[Mađari|Mađara]], [[Hrvati|Hrvata]], [[Srbi|Srba]], [[Turci|Turaka]], [[Austrijanci|Austrijanaca]], pa do [[pape|Papinskih]] pohoda odnosno [[krstaški ratovi|krstaških ratova]] u cilju istrebljenja bosanskih krstjana nisu birali sredstva ni načine da prisvoje [[Bosna i Hercegovina|Bosnu i Hercegovinu]]. Od svih zemalja agresora na Bosnu, najviše izmišljotina na račun Bosne su proizveli [[Hrvatska]] i [[Srbija]], izmišljajući "historijsko pravo" na Bosnu. Od velikih osvajača Bosne, mora se spomenuti zbog dugotrajne okupacije, a i po svom vojnom, osvajačkom karakteru [[Osmansko carstvo]]. Vladavina Osmanlija, koja je trajala četiri stoljeća, potpuno je promjenila granice država na [[Balkan|Balkanu]], te demografsku sliku ne samo područja Bosne i Hercegovine, nego većeg dijela [[Srednja Evropa|Srednje Evrope]], pogotovo Hrvatske i u tom dijelu se može povući paralela sa srpskim osvajanjem iz [[1992]]. godine. Sigurno, najagresivniju politiku modernog doba prema Bosni i Hercegovini vodila je [[Srbija]].
'''Agresija na Bosnu i Hercegovinu'''
Nakon održanog referenduma, dana [[29. februar|29. februara]] [[1992]]. godine, Bosna i Hercegovina proglašava [[nezavisnost]], nako čega Srbija preko [[JNA]] i paravojnih trupa uz svesrdnu pomoć [[bosanskih Srba]] kreće u otvorenu agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Nešto ranije JNA je totalno uništila selo [[Ravno]] u [[Trebinje|trebinjskoj općini]]. Kao zvaničan datum agresije uzima se [[5. april|5. aprila]] [[1992]]. godine, kad je ubijena [[Suada Dilberović]] od strane srpskih snajperista na Vrbanja mostu zajedno sa [[Olga Sučić|Olgom Sučić]], za vrijeme mirnih protesta na ulicama [[Sarajevo|Sarajeva]], iako je faktički [[agresija]] mnogo ranije započela. Već u [[juni|junu]] [[1992]]. Republika [[Hrvatska]] se uključuje u agresiju na Bosnu i Hercegovinu i ubija i zlostavlja [[Bošnjaci|Bošnjake]] a i [[Srbi|Srbe]], o čemu nedvosmisleno svjedoče stenogrami [[Franjo Tuđman|Franje Tuđmana]] o podjeli Bosne i Hercegovine, koji su dokazni materijal [[Haško tužilaštvo|Haškog tužilaštva]].
[[Jugoslovenska Narodna Armija]], zajedno sa bosansko-srpskim paravojnim vlastima, opkoljava [[glavni grad]] Bosne i Hercegovine, [[Sarajevo]], i drži ga u [[opsada|opsadi]] preko 1300 dana, što je najduža opsada u historiji ratovanja. Mnogi bosanski [[grad|gradovi]] su okupiranu na samom početku agresije: [[Foča]], [[Višegrad]], [[Bijeljina]], [[Banja Luka]], [[Prijedor]], [[Doboj]], a u njima srpske vojne formacije masovno ubijaju i zlostavljaju [[Bošnjaci|Bošnjake]] i [[Hrvat|Hrvate]]. Istovremeno na teritoriju pod kontrolom [[HVO]]-a dolazi do terora hrvatskih snaga nad [[Bošnjaci|Bošnjacima]], pogotovo u [[Mostar|Mostaru]], [[Travnik|Travniku]], [[Livno|Livnu]], [[Ljubuško|Ljubuškom]], [[Čapljina|Čapljini]], [[Gornji Vakuf|Gornjem Vakufu]]. U [[jesen]] [[1993]]. godine [[Fikret Abdić]] vrši [[secesija|secesiju]] prostora općine [[Velika Kladuša]], uspostavlja autonomiju i vrši teror nad neistomišljenicima. Ipak pred kraj rata bosanska vojska uspijeva nadmašiti autonomaške snage i vratiti teritorij zauzetih područja kladuške autonomije.
Pred kraj agresije na Bosnu i Hercegovinu, srpska vojska je uz direktnu pomoć [[Beograd|Beograda]] i specijalne jedinice MUP-a Srbije pod nazivom Škorpioni, kao i drugih formacija DB-a Srbije, u [[Srebrenica|Srebrenici]] počinila [[genocid]] nad nevinim civilnim bošnjačkim stanovništvom. 12.000 ljudi se vodi kao nestalo, a spisak ubijenih koji nije konačan danas broji 8.106 imena.
Rat je okončan [[21. novembar|21. novembra]] [[1995]]. godine, potpisivanjem [[Dejtonski sporazum|Dejtonskog sporazuma]].
==Savremena Bosna==
Poslije agresije na Bosnu i Hercegovinu ona je podijeljena na [[Federacija Bosne i Hercegovine|Federaciju Bosne i Hercegovine]] gdje u vecem dijelu imaju vlast Bosnjaci(to sto je bosanska vojska odbranila u agresiji na Bosnu i Hercegovinu) a u manjem dijelu imaju vlast Hrvati(koju je hrvatska vojska stvorila kroz agresiju) i [[Republika Srpska|Republiku Srpsku]](koju je srpska vojska stvorila kroz agresiju).
==Srodni članci==
*[[Bosanski vladari]]
*[[Historija Evrope]]
*[[Historija Jugoslavije]]
==Izvori==
*Katolička enciklopedija [http://www.newadvent.org/cathen/]
*Malcolm, Noel (1994). Bosnia a Short History. New York: New York University Press
==Vanjski linkovi==
*[http://www.iis.unsa.ba/ Insitut za istoriju, Sarajevo]
*[http://www.zemljabosna.com ZEMLJA BOSNA]
*[http://www.islam-bih.com/knjige/book_povijest_Bosne/m_default.htm Povijest Bosne - Noel Malcom e-knjiga]
*[http://www.univerzitet.osvorld.dl/ Osvorldski univerzitet, Osvorld, Deland]
[[Category: Historija|Bosne i Hercegovine Povijest]]
[[cs:Dějiny Bosny a Hercegoviny]]
[[de:Geschichte Bosnien-Herzegowinas]]
[[en:History of Bosnia and Herzegovina]]
[[hr:Povijest Bosne i Hercegovine]]
[[lt:Bosnijos ir Hercogovinos istorija]]
ZemljaBosna.com
|