|
U vrijeme seobe [[Slaveni|Slavena]] i njihovog dolaska na [[Balkan]], veliki dio Ilira je migrirao sa područja Dalmacije na jug, prema [[Crna Gora|Crnoj Gori]] i [[Albanija|Albaniji]].
== Kultura i privreda ==
[[Arheologija|Arheološki]] nalazi dalmatske kulture upućuju da su oni bili na [[kultura|kulturnom]] prijelazu između pravih južnih Ilira i sjevernijih Panonaca, pa se uslovno mogu svrstati kao "Poluiliri". U [[politika|političkom]] pogledu oni su zapravo plemenski savez i nikada nisu formirali posebnu državu s pravim vladarima. Nakon njihove historijski potvrđene pojave od IV stoljeća p. n. e. Dalmati se razvijaju kao izrazito ratnička etnogrupa koja na zapadu potiskuje Liburne preko rijeke Krke, a na istoku [[Ardijejci|Ardijejce]] i [[Daorsi|Daorse]] preko Neretve.
Izuzev moćnoga i raznolikog naoružanja pronađenog u njihovim ''muškim'' grobovima, u kulturnom pogledu Dalmati bili su primitivniji od svojih susjeda. Jedino su njihove plemenske vođe stanovale u zidanim kamenim kućama, a kod [[Livno|Livna]] su pronađeni i kameni [[mauzolej]]i tih vođa. Dalmati su većinom bili polunomadski sezonski stočari koji su najviše boravili i spavali u brojnim prirodnim pećinama [[Dinaridi|dinarskog]] krša. Bili su i majstori u izgradnji mnogobrojnih kamenih [[gradina]] za odbranu od susjeda i Rimljana, pa su dosad na njihovim teritorijama otkrivene ruševine oko 400 manjih tvrđava i pedesetak većih [[megalit]]nih gradina.
Bili su uglavnom nepismeni i prvi se natpisi sa dalmatskim nazivima nalaze tek nakon rimskih osvajanja. Njihova plemena većinom su se sastojala od pastira i ratnika kojima su zapovijedale lokalne plemenske poglavice. Osim polunomadskog stočarstva ([[konji]], [[ovce]] i [[koze]]), važan izvor prihoda i egzistencije bili su im česti upadi i pljačke susjednih dinarskih plemena i rimskih gradova na obali. Dalmati su se bavili i ribarstvom i piratstvom.
== Religija ==
{{Glavni|Silvan i Dijana}}
Važnija božanstva starih Dalmata prikazana su na više [[reljef]]a sa arheoloških nalazišta dalmatskog područja. Glavno i najviše poštovano bilo je božanstvo kojem je dato latinsko ime ''Silvanus''. Pod imenom Silvana slavilo se jedno prastaro šumsko i pastirsko božanstvo, čija je uloga u množenju stada bila važna za stočarske Dalmate. Prikazivan je sa rogovima i kozjim nogama, sa sviralama i drugim atributima koji pokazuju sličnost sa grčkim Panom. Predpostavlja se da je to posljedica uticaja grčkih kolonija sa Jadrana. Uz Silvana često je prikazana i njegova božanska družica čije domaće ime nije poznato, ali je izjednačena sa rimskom [[Dijana|Dijanom]].<ref name="Leksikon">{{Cite web |url=https://de.scribd.com/document/132786670/Arheoloski-leksikon-BIH-tom1 |title=Dalmati |work= Arheološki leksikon -Zemaljski muzej, Sarajevo |accessdate= 9. 2. 2017}}</ref> Ona je bila zaštitnica izvora i često se prikazuje u društvu košute, u kratkom potpasanom titonu, sa lukom i strijelom, pa približno odgovara grčkoj Artemidi. Treće važno dalmatsko božanstvo bio je ratni bog ''Armatus'' koji odgovara rimskom [[Mars (mitologija)|Marsu]] i grčkom [[Ares]]u. Četvrti bog, bog zla, bio je crni nebeski [[zmaj]] koji je po njihovu vjerovanju za vrijeme pomrčina proždirao [[Sunce]] ili [[Mjesec (satelit)|Mjesec]], a njegovi reljefi su prikazani pri ulazu pećine na ostrvu [[Brač]]u (Mužić, 2002.).
Poštovanje raznih božanstava imalo je za posljedicu postojanje više svetilišta i kultnih mjesta. Ruševine jednog kamenog hrama iz VII-og. stoljeća p.n.e koji je neprekidno trajao do I-og stoljeća n.e, pronašao je Ćiro Truhelka 1899. god. u selu Gorica između Imotskog i [[Grude|Gruda]], u [[Imotsko polje|Imotskom polju]]. Tom svetilištu, odnosno božanstvu, donešeni su prilikom kakve svetkovine različiti darovi: dio ratnog plijena, raznovrstan nakit i odjeća. Dio tog materijala pronađen je u arheološkim istraživanjima, a hram je trajao do rimskih osvajanja.Čitav se objekat svojom osnovom približava nekim tipovima grčkih i etrurskih hramova: glavni dio (naos) iz dva dijela, od kojeg je pregradom odvojena komora za čuvanje votivnih darova. Cjelokupan sadržaj ove riznice (šljem, 30 raznih kopalja, desetak noževa, preko 300 primjeraka nakita od bronze, srebra, stakla i jantara), takođe odgovara standardnom sadržaju starih grčkih i etrurskih hramova. Ovo je potvrda da su i Dalmati veoma rano postali dio mediteranskog svijeta.<ref name="ČovićIlir">{{Cite web |url= https://vdocuments.mx/od-butmira-do-ilira-borivoj-covic-sarajevo-1976-569cd78dbb971.html |title= Borivoj Čović: OD BUTMIRA DO ILIRA |work= Kulturno naslijeđe, Sarajevo, 1976 |accessdate= 9. 2. 2016}}</ref>
Najčešći grobovi Dalmata su obredne gomile nabacanog kamenja tipa [[kurgan]] koji su brojni u Dalmaciji. U nomadsko-patrijarhalnom obrednom kultu pri pokopu Dalmata prilagalo se oružje i to mnogo češće nego što su to prakticirali susjedni Liburni i [[Japodi]]. Na prelazu iz bronzanog u željezno doba tumuli su napušteni i prešlo se na sahranjivanje u ravnim grobovima, često ograđenim i poklopljenim ravnim pločama. Tek u rimsko doba i kod Dalmata se pojavljuje spaljivanje, kao posljedica novih okolnosti, i nije u vezi sa starom tradicijom.
Po rimskim zapisima, Dalmati su bili krajnje praznovjerni i bojali su se raznih nebeskih pojava (Mužić, 2002.). Bojali su se pogledati zvijezde na nebu da ne umru, a za vrijeme pomrčina bi padali u stanje kolektivnog delirijuma i pokušavali su urlanjem otjerati "crnog nebeskog zmaja koji proždire Sunce ili Mjesec". Pritom su bučno lupali u razne metalne predmete.
== Etničke i jezičke veze ==
Stari izvorni jezik antičkih Dalmata gotovo je nepoznat, osim rimskog popisa (romaniziranih) naziva lokacija u Dalmaciji. Dok su dalmatski stočari u brdovitom zaleđu bar dijelom očuvali svoj poluromanski govor i stari stil života, ostali u primorskim gradovima su uglavnom romanizirani. Nakon propasti Rima, u ranom [[srednji vijek|srednjem vijeku]], po tim obalnim gradovima iz lokalnog latinskog dijalekta postpeno nastaje romanski dalmatski jezik, koji je bio približno između kasnijeg talijanskog i rumunjskog, ali je s asimilacijom ovih romanskih potomaka izumro.
Srednjovjekovni potomci starih Dalmata u kraškom zaleđu Dalmatinske zagore su djelomično očuvali svoj poluromanski "morlački" govor koji je kasnije pot uticajem slavenizacije nazvan "Murlaška besyda". Iz njega je bilo popisano tek 290 riječi, a još u [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarskoj]] do [[Prvi svjetski rat|1. svj. rata]] postojalo je oko 2100 njegovih govornika kao zadnjih kulturnih nasljednika starih Dalmata. Ovi su većinom živjeli kao polunomadski pastiri na planinama oko [[Livanjsko polje|Livanjskog polja]], ali su potom u bivšoj [[SFRJ|Jugoslaviji]] tokom XX stoljeća potpuno raseljeni i asimilirani (tzv. ekonomska seoba stanovništva iz neproduktivnih i zaostalih krajeva bivših [[Crna Gora|SR Crne Gore]], SR BiH i SR Hrvatske u [[Vojvodina|Vojvodinu]], dok su iz nje otišli ili prognani [[Mađari]] i tzv. "folksdojčeri"). Kao jezični trag tih posljednjih Dalmata, danas su preostali samo neslavenski toponimi vrhova, sedla i izvora na planinama oko Livna: ''Ayvatat, Bleynadorna, Suturba, Brona, Ozirna, Gareta, Mitra, Zugva, Čamašir, Drul, Yenit, Yunč'' itd. U zaleđu [[Posušje|Posušja]] postoje toponimi srodnog porijekla: Nuga, Oruga, Konjovac.
== Literatura ==
* Ivo Bojanovski, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, 1988 - BOSNA I HERCEGOVINA U ANTIČKO DOBA
* Blagoje Govedarica, ANUBIH, Godišnjak 1982 -PRILOZI KULTURNOJ STRATOGRAFIJI PRAHISTORIJSKIH GRADINA U JUGOZAPADNOJ BOSNI
* A. Stipčević: ''Iliri (povijest, život i kultura)'', Školska knjiga, Zagreb 1974.
* M. Zaninović: ''Ilirsko pleme Delmati.'' Godišnjak Centra za balkanološke studije sv. 4-5, Sarajevo, 1966-1967.
* The Illyrians by J. J. Wilkes, 1992, {{ISBN|0-631-19807-5}}
* I. Mužić: ''Hrvati i autohtonost (Slaveni, Goti i Hrvati na teritoriju rimske provincije Dalmacije)'', Dominović, 6. izdanje, Zagreb, 2002.
* A.Issa-Fatimi, Z. Yoshamya: ''Kurdo-hrvatsko-kurdski rječnik dijalekata Kurmandji i Dimili i njihove biogenetske paralele'', Znanstveno društvo za proučavanje podrijetla Hrvata, Zagreb, 2007.
* A.Ž. Lovrić, M. Rac i sarad.: ''Šćakavski ikavci u Dalmaciji i Hercegovini (rječnik, kultura i genom)'', Ranohrvatski srednjovjeki pradialekti, knj. 3, Zagreb, 2008.
* Johann Thunmann: On the History and Language of the Albanians and Vlachs
== Reference ==
{{Refspisak}}
|
