Wikipedia

Razlika između verzija stranice "Bosančica"

Pregled historije
[nepregledana izmjena][pregledana izmjena]
← Starija izmjenaNovija izmjena →
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
VizualnoWikitekst
No edit summary
oznake: mobilno uređivanje mobilno veb-uređivanje
m Vraćene izmjene korisnika 95.168.121.25 (razgovor) na posljednju izmjenu korisnika Mateo K 01
oznaka: vraćanje
Red 1:
{{Nedostaju izvori}}Hrvatska ćirilica
Čitajte na drugim jezicima
Preuzmi PDF
Prati
Uredi
Hrvatska ćirilica (arvatica, bosančica,[1][2] hrvatkica[1][2])[3] je hrvatska redakcija ćirilice.[4] Morfološka je, grafijska i ortografijska inačica ćiriličnog pisma.
 
Nazivi
Pojavljuju se još i nazivi: harvacko pismo (Dmine Papalić), rvasko pismo, arvatica, arvacko pismo (Povaljska listina nastala na Braču 1250. godine, dodatak Poljičkom statutu iz 1655.), bosanica (Stjepan Zlatović), bosanska azbukva (Ivan Berčić), bosanska ćirilica (Franjo Rački), hrvatsko-bosanska ćirilica (Ivan Kukuljević Sakcinski), bosansko-dalmatinska ćirilica (Vatroslav Jagić), bosanska brzopisna grafija (E. F. Karskij), zapadna varijanta ćirilskog brzopisa (Petar Đorđić), zapadna (bosanska) ćirilica (Stjepan Ivšić), poljičica, poljička azbukvica (u narodu Poljicâ - Frane Ivanišević), serbska slova (Matija Divković). Ćiro Truhelka, hrvatski arheolog i povjesničar umjetnosti prvi daje naziv ovoj ćirilici, bosančica.
 
Pripadnost
Hrvatskim je pismom zato što su njome pisana važna djela hrvatske književnosti i diplomatike, i zato što su Hrvati, odnosno njihovi predci u vrijeme kada nacionalna identifikacija nije bila kao danas, njome pisali.[4] Pri tome valja naglasiti da nije bila pričuvno, nego dominantno hrvatsko pismo na široku prostoru istočno od rijeke Krke i Vrbasa, a povremeno (osobito starijih stoljeća) i zapadnije (primjerice, usred poluotoka Istre, na Supetarskom ulomku iz Svetog Petra u Šumi, iz 12. stoljeća).[4]
 
Neki su krugovi poricali pripadnost hrvatske ćirilice hrvatstvu.[4] Hrvatskoj ćirilici nije moguće poricati pripadnosti hrvatskom kulturnom krugu, jer nema valjana argumenta kojim bi se hrvatska kultura odrekla kulturnih djela kao što su Povaljska listina i prag, Humačka ploča, Dubrovački molitvenik, franjevačka književnost (bosanska, hercegovačka i dalmatinske sve do 19. stoljeća).[4] Čest je oblik odricanja hrvatske pripadnosti ove ćirilice je potiskivanje atributa "hrvatska" atributom "zapadne" ili prenaglašenim isticanjem naziva bosančica ili bosanica za sav proteg uporabe ćirilice na navedenim prostorima (a ne samo za brzopis koji se rabio od početka 16. stoljeća).
 
Korijeni tog poricanja pripadnosti hrvatskoj kulturi koncepcija je filologije 19. stoljeća koja dijelom određuje i današnju.[4] U tom su se stoljeću stvarale nacionalne filologije i to je bilo glavnim osloncem konstituiranju nacija.[4] A budući da krhak uspostavljeni nacionalni okvir mora počivati na isključivosti, prevladale su koncepcije jedne države čvrstih granica u kojoj živi jedan narod (jednostavne etnogeneze), jednoga jezika i pisma, time i jedinstvene, pravocrtno razvijane kulture.[4] Na hrvatskom prostoru, u južnoslavenskim okvirima kojima je tada bila usmjerena, i to nakon stoljeća raznorodnih komunikacija (unatoč političkoj razjedinjenosti), takvo je formiranje bilo osobito složeno[4] (usporedbe radi, i hrvatska se filologija ne nosi jednostavno ni s toliko karakterističnom tronarječnosti).[4] U okviru onda oblikovane serbokroatistike provela se razmjerno jednostavna podjela, koju je inaugurirao još Vatroslav Jagić, a beskritično preuzimali brojni filolozi sljedećih naraštaja, prema kojoj je srednjovjekovni glagoljički korpus s ovih prostora pripao hrvatskoj filologiji, a ćirilički srpskoj.[4][5] Takva pretpostavka kao da je destabilizirala i pogled na novovjekovnu ćiriličku produkciju, pa čak i na ona djela koja su nastajala u okvirima Katoličke Crkve.[4] Ipak treba imati na umu da su južnoslavenski prostori, posebice u njihovu središnjem dijelu, komunicirali poslovno, trgovački, pa tako i kulturno te da je neke srednjovjekovne pisane spomenike i nije moguće strogo razvrstati po nacionalnim filologijama.[4]
 
Dio razloga zazora i nepovjerenja dijela hrvatske javnosti od ćirilice ima i frojdovska tumačenja: strah od prepoznavanja sebe u drugome upravo kroz uvažavanje ćirilice.[4] Zbog toga su neki spremni potisnuti i dio vlastita bića samo radi izbjegavanja straha od poistovjećivanja s onom kulturom u ime koje se nerijetko negirala hrvatska,[4] jer se desetljećima u Hrvata ćirilica identificirala gotovo isključivo sa srpskom pismenosti; čitalo se tekstove (knjige, časopise) pisane tim nacionalnim ćiriličkim pismom, učilo se to pismo u školi.[4] Oblike slova hrvatske ćirilice hrvatska šira javnost osim uskog kruga nije znala, nitko ju tomu nije poučavao, pa ni sami sebe.[4] Dio razloga zatajenja hrvatskog atributa ove redakcije ćirilice leži u nacionalnom samomrzju nekih hrvatskih političara i kulturnjaka iz doba Jugoslavije te još ranije iz doba Austro-Ugarske.
 
Povijest
Paleografija i povijesno jezikoslovlje razlikuju tri središta zračenja bosančice: Dubrovnik, srednju Dalmaciju te Bosnu i Hum. Najraniji dokumenti bosančice su nastalu na temelju bosansko-humske epigrafike (najznačajni primjer je Humačka ploča iz 11.st., očuvana u franjevačkom samostanu u Humcu kod Ljubuškog u Hercegovini), natpisa na sakralnim objektima na otocima u srednjoj Dalmaciji (Povaljski prag na Povljima u Braču iz 1180.), te diplomatskih tekstova (Povelja Kulina bana iz 1189). Među najranijim su tekstovima i Povaljska listina (Brač, 1250., prijepis starijega predloška koji je napisao splitski kanonik Ivan), list omiškoga kneza Đure Kačića općini dubrovačkoj (1276.). Osnovna razlika između bosančice i ostalih južnoslavenskih ćirilskih pisama sastoji se u razlikama u grafiji, a manje u morfologiji pojedinih slova. Pojedini autori izdvajaju različita slova kao karakteristična posebno za novovjeki hrvatski ili bosanski ćirilski brzopis (bosančicu), ali većina ih uzima kao karakteristična slova: b, v, č, ž. Najkarakterističniji je poseban znak za glasove đ i ć, koji su hrvatski ćirilski pisari stvorili prema glagoljskom đerv. Taj glas je iz bosančice preuzeo za glas ć Vuk Karadžić, kada je vršio reformu srpske ćirilice. U hrvatskoj ćirilici nema već od rana nosnih glasova, neko vrijeme se održao samo jedan, meki, poluglas, a nema ni dvoglasa za slogove je i ja, dočim upravo dvoglasi za ta dva sloga čine osnovnu značajku crkvenosrpske ćirilice. U hrvatskim ćirilskim tekstovima slog je piše se s dva slova ili samo jotiranim e, a slog ja s dva posebna slova ili slovom jat, koje u novovjekim tekstovima u brzopisu dobija isključivu funkciju glasa j. Postoji izvjesna razlika i u brojnom sustavu, budući da su se i u ćirilici brojke označavale slovima, posebno u označavanju stotica: 700, 800, 900 i 1000, a u pojedinim rukopisima i kod drugih brojki.
 
U korpus tekstova pisanih bosančicom spadaju poglavito sljedeći tekstovi:
 
spisi bosanskih krstjana, nastali najviše u 14. i 15. stoljeću, arhaičnoga crkvenoslavenskoga izričaja, no protkanoga ikavizmima. Istaknuti su tekstovi Hvalov zbornik i Mletačka apokalipsa
 
Hvalov zbornik, 1404.
epigrafika mramorova/stećaka, nastala ponajviše od 13. do 15. stoljeća. Jezik je mješavina štokavsko-čakavska (šćakavska) i crkvenoslavenska, prevladava ikavski refleks jata i morfološka obilježja miješanoga idioma
bosansko-humska diplomatika, često s Dubrovnikom, od 12. do 15. st. Jezik u tekstovima vremenom poprima sve više značajki vernakulara, no zadržava crkvenoslavenski supstrat. Idiom je također šćakavski, štokavsko-čakavski, a jat je uglavnom ikavski, a katkad i jekavski
srednjodalmatinski pravni i historiografski spisi, od kojih su najznačajniji Hrvatska kronika (početak 16. st.) i tekstovi Poljičke republike od 15. do 17. stoljeća, među kojima se ističe Poljički statut iz 1440. Jezik je u tim tekstovima uglavnom čisti narodni, čakavskoga narječja
Dubrovački liturgijski spisi (lekcionari, molitvenici, oficiji), najviše u 15. i 16. stoljeću. Najpoznatiji je tekst Libro od mnozijeh razloga, 1520. U tim je djelima jezik narodni, štokavsko-jekavskoga narječja
 
Dubrovački molitvenik, 1512
 
 
mnogobrojna djela bosanskih i hercegovačkih franjevaca, od početka 17. stoljeća do sredine 18. st. Pokriva sva područja liturgijske književnosti, vjerskopoučne i polemičke tekstove, kao i historiografske zapise, franjevačke ljetopise i kronike. Jezik je prvo staroštokavski ijekavski, a kasnije novoštokavski ikavski. Najpoznatija su djela Matije Divkovića Besjede iz 1616., te Pavla Posilovića (Naslađenje duhovno, 1639.) i Stjepana Matijevića (Ispovjedaonik, 1630.).
 
Matija Divković: Nauk krstjanski, 1611.
crkvene knjige rođenih, vjenčanih i umrlih. Na području starohrvatske župe Radobilje, župe susjedne Poljičkoj Republici, crkvene knjige su pisane arvaticom do 1867. godine (primjerice, Dobranje[6][7], a od te godine se pišu latinicom.
Povijesno-paleografska interpretacija bosančice je, kao rijetko koji grafijsko-literarni problem, opterećena politizacijom i oprječnim stavovima stručnjaka koji se njome bave ili su se bavili. Motivaciju za takav odnos nije teško identificirati: budući da je bosančica bila dominantno pismo u Bosni i Hercegovini, a u određenim razdobljima i u rubnim područjima Dalmacije i Dubrovnika- nacionalna atribucija bosančice je od veoma velikoga značaja u povijesnopolitičkim i geopolitičkim planovima koji računaju na ta ozemlja. Posljedak suprotstavljenih ideologija, srpske, hrvatske i bošnjačko-muslimanske je taj da ni danas ne postoji suglasnost o "pripadnosti" toga pisma. Prije no što navedemo osnovne teze ideologiziranih nacionalnih tabora, reći ćemo nešto o glavnim crtama dominantnih pristupa.
 
Osnovne interpretativne postavke o bosančici i njenom nastanku je položio hrvatski arheolog i paleograf Ćiro Truhelka, a njega su u tom nasljedovali mnogi filolozi (najistaknutiji bijaše Mate Tentor). Po njima, bosančica je autohtono bosansko-hrvatsko pismo koje se razvilo iz mješavine bugarske ćirilice nastale u Preslavu i domaćega glagoljskoga alfabeta. Argumenti za to su išli uglavnom u smjeru isticanja pojedinih grafijskih rješenja koja ukazuju na svezu s glagoljicom, kao i razliku između slovopisa i pravopisa upotrebljavanih u srpskom raškom pravopisu i bosančice. Bosančicu nisu rabili srpsko-pravoslavni krugovi u svojim spisima (vjerskim, književnim, diplomatsko-pravnim). Ukratko - bosančica je bila u porabi daleko pretežno (iako ne potpuno isključivo) u konfesionalnim krugovima krstjanskim, katoličkim i muslimanskim. Nema značajnijega teksta koji bi mogao biti identificiran kao bosančicom pisan, a da je potekao iz srpskoga pravoslavnoga miljea. To je još vidljivije u tekstovima bosansko-humskih krstjana koji su završili u pravoslavnim manastirima, i tamo prošli jezičnostilsku preinaku - što je snažan dokaz da taj oblik ćirilice pravoslavni nisu osjećali kao svoj.
 
Gore navedenim tvrdnjama suprotstavili su se srpski filolozi od početka 20. st. (Petar Kolendić, Vid Vuletić Vukasović) do danas (Petar Đorđić, Aleksandar Mladenović). Po njima, radi se samo o varijanti srpske ćirilice koja je doživjela manje promjene- i to degenerativne naravi, jer se radi o neestetskoj inačici srpske kancelarijske minuskule (brzopisa, za razliku od reprezentativne majuskule), nastale na dvoru srpskoga kralja Dragutina. Taj je oblik postao glavnim pismom velikoga dijela katolika i krstjana, no time ne prestaje biti srpskim, jer se radi o adoptiranome pismu srpskoga postanka. Štoviše, postavljene su tvrdnje da Evanđelistar kneza Miroslava, ili Miroslavljevo evanđelje, sadrži in nuce sve kasnije grafijske i morfološke značajke bosančice, pa je taj temeljac srpske pismenosti vrelo svekolike bosansko-dalmatinske ćirilske pismenosti.
 
U hrvatskoj filologiji su se od trećega desetljeća iskristalizirala dva stava: jedan potječe od Milana Rešetara, koji je ustvrdio da je bosančica zapravo ćirilski brzopis s dvora srpskoga kralja Dragutina, no, unatoč njenom postanju, činjenica da je korištena praktički isključivo u katoličkim i krstjanskim, te muslimanskim krugovima, dovoljan je razlog da ju označimo kao zasebnu vrstu ćirilskoga pisma. Uz to što ona nije dio srpske kasnije pismenosti, doživjela je i inovacije u turskome razdoblju, pa se vid bosančice u porabi u djelima bosanskih franjevaca, razlikuje od oblika u krstjanskim spisima (npr. u Hvalovom zborniku). Tu tezu u osnovi nasljeduje povjesničar i paleograf Tomislav Raukar, koji afirmira hrvatski karakter dalmatinske i bosansko-franjevačke pismenosti, uglavnom od 16. stoljeća nadalje. Drugi je pristup u djelima hrvatskoga filologa Eduarda Hercigonje, jezikoslovca i pisca Vinka Grubišića, a još izrazitije kod povjesničarke Benedikte Zelić-Bučan. Po njima je besmislena tvrdnja da se bosančica razvila iz srpske minuskule na dvoru kralja Dragutina, kad su zasvjedočeni tekstovi još od Humačke ploče, Povaljskoga praga ili listine kneza Đure Kačića koji vremenski prethode bilo čemu na dvoru kralja Dragutina ili s njim nemaju nikakve veze. Dapače, po njima je i kultni spis srpske stare pismenosti, Evanđelistar kneza Miroslava, zapravo djelo hrvatske rane pismenosti koje je zbog povijesnih (ne)prilika i ostalih činitelja proglašeno srpskim - iako u toj kulturi čini bijelu vranu, ili tekst koji nema nasljednika u korpusu srpske pismenosti i književnosti: ni po jezičnim osobinama, ni po grafiji, a najmanje po ikonografiji. Ukratko - potpuno se negira ikakva veza sa srpskom pismenošću, a smatra se da je bosančica modificirana bugarska ćirilica, pod utjecajem glagoljske hrvatske pismenosti. To je nešto izmijenjena i radikalnija inačica postavku Truhelke i Tentora. Ostali veoma važni istraživači toga pitanja (prije svih, Vladimir Mošin, Herta Kuna i Jaroslav Šidak) osciliraju između tih stavova. Najumjerenijim se drži stanovište Vladimira Mošina koji je postavio tezu o tri vrste bosančice: dalmatinske, dubrovačke i zetsko-humske, držeći ih korpusom pisma zasebnoga u odnosu na srpsku ćirilicu, bar koliko je ova različita od bugarske.
 
Bošnjačkih istraživača bosančice nije bilo u zamjetnoj mjeri, no većina suvremenih bošnjačkih povjesničara radi se o autohtonom bosansko-humskom pismu, koje nije etnički ni hrvatsko ni srpsko. Detalji nastanka bosanice se ne razjašnjavaju.
 
U konačnici, moglo bi se reći: srpski filolozi drže bosančicu dijelom svoga nacionalnoga nasljeđa, hrvatski dijelom hrvatskoga (ali uz stanovut oprez-npr., listina Kulina bana ili krstjanski spisi se rijetko uvrštavaju u antologije hrvatske pisane riječi. No, uvijek se stavlja Humačka ploča, kao i svi spomenici nastali na tlu Hrvatske, od Povlje, Poljica do Dubrovnika, a često Hvalov zbornik), a bošnjački-bošnjačke baštine. Također, valja reći da je bosančica po korpusu spisa ipak na marginama znanstvenoga interesa, jer je srpska baština temeljena na spisima nastalima u okrilju Srpske pravoslavne crkve, a hrvatska na djelima pisanima na glagoljskoj i latiničnoj grafiji, koja opsegom i vrijednošću daleko natkriljuju onu na hrvatskoj ćirilici (bosančici). Tako je bosanica osuđena istodobno na žestoku politizaciju i realnu marginalizaciju i nehaj.
 
Rasprostranjenost
Hrvatska
(popis lokacija nepotpun)
Na području Hrvatske, spomenike na hrvatskoj ćirilici (B. Zelić-Bučan naglašava da bismo ovu vrstu ćirilice trebali nazivati hrvatskom redakcijom ćirilice [8]) nalazimo na području južne Hrvatske u ovim krajevima: područje srednje i južne Dalmacije, Dubrovnik s okolicom, Slavonija, a od središnje Hrvatske kancelarija Zrinskih.[4]
Od otoka, nalazimo ju na Braču (pustinja Blaca), Hvaru (Sućuraj, crkva sv. Jurja, spomen-ploča iz 1655.
 
BiH
(popis lokacija nepotpun)[4]
 
Hercegovina/Hum
Bosna (s Usorom i Soli) i "Turska" Hrvatska
Crna Gora
Razvitak brzopisa na današnjem području države Crne Gore najmanje je proučen. Čini se da se je u brzopis koji je vrlo srodan onom s područja Dalmacije, Hercegovine i Bosne upotrebljavao u krajevima Crne Gore koji graniče s Hercegovinom (usp. Hum) te u područjima koji su bili pod mletačkom vlašću.[9] Boka Kotorska je poznavala samo tu vrstu brzopisa.[9] No, sveukupno bokokotorsko-crnogorski pojas u kojem se rabila ta vrsta ćirilice bio je ograničen i uzak.[9] Zapadnu, hrvatsku redakciju ćirilice kojom su se služili na području Crne Gore (pr. knez Luka iz Maine, kneza i svih Banjana u dopisima s Dubrovnikom) valja razlikovati od bekavice, crnogorske vrste brzopisa kojom su se služile crnogorske vladike (i "samozvanac" Šćepan Mali); ona nema nikakve sličnosti s hrvatskom redakcijom ćirilice, ni morfološki, ni grafijski, ni jezično.[9] Između hrvatske ćirilice i bekavice postojao je veći broj inačica (pr., neki dokumenti iz Paštrovića).[9]
 
Slike
 
Humačka ploča
 
 
Kočerinska ploča
 
 
Samostanski spisi pisani arvaticom, pustinja Blaca, otok Brač
 
 
Hrvatska ćirilica: Oče naš i Zdravo Marijo prema Divkovićevu duktusu
 
Unutarnje poveznice
azbuka
hrvatski jezik
Izvori
Pero Tutavac, Pravopis hrvatskog jezika : [posvećuje Otcu Hrvatske Kńiževnosti : Marku Maruliću, Splićaninu, prigodom 450-godišńice tiskańa »Judite« 1521 ― 1971.]., Priručno izd., Svitlenik, Buenos Aires, 1971., str. 110. (NSK)
Božidar Vidov, Croatian grammar : for upper level secondary schools in emigration = Hrvatska slovnica : za više razrede pučkih škola u iseljeništvu, »Spring of Life«, B. Vidov, Toronto, 1975., LCCN 76375029, str. 11., primjerak na Google knjigama – (NSK)
Benedikta Zelić Bućan: Bosančica ili hrvatska ćirilica u srednjoj Dalmaciji, Split, 2000., ISBN 953-6764-02-4, str. 45.
"U ovoj knjizi, kao i ranijim svojim raspravama, upotrebljavala sam dva naziva za ovo pismo: hrvatska ćirilica i bosančica i to s razloga što su to zapravo dva sinonima, s napomenom da je za srednji vijek prikladniji naziv hrvatska ćirilica, a za novi vijek, za brzopisnu minuskulu može se prihvatiti i termin bosančica ili bosanica i to ponajviše stoga što je taj naziv prihvaćen i u širim kulturnim krugovima. Ipak ne treba smetnuti s uma da je i taj novovjeki brzopis, za koji jedino neki stručnjaci upotrebljavaju naziv bosančica, zapravo samo jedan razvojni vid jedinstvena sustava hrvatske ćirilice."
Mateo Žagar, paleoslavist i sveučilišni profesor: Hrvatska ćirilica dio je bogatstva hrvatske povijesne raznolikosti, razgovarala Mira Muhoberac, Vijenac, broj 488, 15. studenoga 2012. (v. najavu skupa Hrvatska ćirilična baština koji priređuje HAZU u svojoj palači 26. i 27. studenoga 2012.)
O tome piše i Benedikta Zelić Bućan: Bosančica ili hrvatska ćirilica u srednjoj Dalmaciji, Split, 2000., ISBN 953-6764-02-4, str. 43. (u podnošku)
Povijest sela Dobranje Stranica iz popisa stanovništva 1727.g.
Povijest sela Dobranje
Benedikta Zelić-Bučan: Bosančica ili hrvatska ćirilica u srednjoj Dalmaciji, Split, 2000., ISBN 953-6764-02-4
Tomislav Raukar: O nekim problemima razvitka ćirilske minuskule (»bosančice«). U povodu rasprave A. Mladenovića, Prilog proučavanju razvitka našećirilice, Književnost i jezik XII, 1965/3, 53-56 , Historijski zbornik 1966-67. str. 496.-497.
Literatura
Vinko Grubišić: Grafija hrvatske lapidarne ćirilice, KHR/Ziral, Barcelona/Mostar 1978.
Eduard Hercigonja: Tropismena i trojezična kultura hrvatskoga srednjovjekovlja, MH, Zagreb 1994.
Marko Vego: Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, I.-IV., Sarajevo 1964.
Rječnik crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije, A do Vred', Staroslavenski institut, Zagreb 2000.
Benedikta Zelić-Bučan: Bosančica u srednjoj Dalmaciji, Split, 1961.
Benedikta Zelić-Bučan: Bosančica ili hrvatska ćirilica u srednjoj Dalmaciji, Split, 2000.
Ivan Mužić: Hrvatska kronika 547.-1089., MH Split 1999.
Gregor Čremošnik: Bosanske i humske povelje srednjega vijeka, GZM, Sarajevo, 1948.-1952.
Mak Dizdar (ured.): Stari bosanski tekstovi, VM, Sarajevo 1969 .
Zbornik Hvala Krstjanina, faksimil, transkript i komentar, ured. Nevenka Gošić, Biserka Grabar, Vera Jerković, Herta Kuna, Anica Nazor: redaktor Herta Kuna, ANUBiH i Svjetlost, Sarajevo 1986.
Darko Žubrinić: Hrvatska glagoljica: biti pismen - biti svoj, Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima (sv. Ćirila i Metoda), Zagreb, 1996., ISBN 953-6111-35-7
Hrvatski leksikon A-K, Naklada leksikon d.o.o., Zagreb, 1996.
Novak.jpg Napomena: Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s internetskih stranica Matice hrvatske. Vidi dopusnicu Matice hrvatske za Wikipediju na hrvatskome jeziku.
 
Vanjska poveznica
Kulturnopovijesne raščlane: bosančica
Bosančica članak na engleskom
Bosančica - hrvatska ćirilica
Dalmatinski kodeks bosanskih krstjana
Poljiška glagoljica ili poljiška azbukvica
Radovi Zavoda povij. znan. HAZU u Zadru Milko Brković: Zadarsko-poljičke isprave iz XVIII. stoljeća, sv. 47/2005., str. 247–289. (kopirane slike, kako je izgledala arvatica izvorno na papiru)
Benedikta Zelić Bučan: Bosančica u srednjoj Dalmaciji
Marinka Šimić: Jezik srednjovjekovnih kamenih natpisa iz Hercegovine
Darko Žubrinić: Croatian Cyrillic Script, croatianhistory.net, 1995. (eng.)
'''Bosančica''' je autentično i posebno [[Pismo (jezik)|pismo]] nastalo u [[Bosna i Hercegovina|Bosni]] i okolnim krajevima. Do sada najuravnoteženiji prikaz bosančice je dao [[paleograf]] [[Vladimir Mošin]], koji razlikuje tri centra zračenja u nastanku bosančice, ili zapadne ćirilice, što je najčešće moderno ime:
 
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/wiki/Bosančica"