Razlika između verzija stranice "Pad Osmanskog Carstva"

Nakon vjekovne stagnacije, pad Osmanlijskog carstvaCarstva je period koji počinje početkom [[19. vijek]]a. S ruskim ekspanzionizmom i ekonomskim boljkama, koje su se reflektirale u pobunama naroda, Osmanlijsko carstvoCarstvo je pokušalo uhvatiti vezu sa Evropom, ali se na kraju ipak raspalo.

Krajem [[16. vijek]]a je moć Osmanlijskog carstvaCarstva počela polahko slabiti, [[ekonomija|ekonomski]] i [[tehnologija|tehnološki]] napredak [[Evropa|Evrope]] je bio sve veći, a turska država je sve više zaostajala. Nakon [[Rusko-turski rat (1768-1774)|rusko-turskog rata (1768-74)]] i mirovnim sporazumom sklopljenim u Kučuk Kainardžiju, [[Rusija]] je dobila [[Krim]], pokroviteljstvo nad [[Moldavija|Moldavijom]] i [[Vlaška|Vlaškom]], pa je tako postala zaštitnica skoro svih [[pravoslavlje|pravoslavnih]] turskih teritorija. Evropljanima je postalo jasno da Osmanlijsko carstvoCarstvo polahko ali sigurno propada. Za njegovo nasljedstvo su bile zainteresirane sve evropske velesile, pa je tako postalo stalno žarište nestabilnosti na području [[Jugoistočna Evropa|jugoistočne Evrope]] i uzroku ratovima. S propadanjem Osmanlijskog carstvaCarstva su pokrenuti narodnooslobodilački pokreti, pa je došlo do oslobađanja mnogih [[Balkan|balkanskih]] naroda, koji su od [[19. vijek]]a jedan za drugim ustanovljavali svoje države. Od kraja [[18. vijek]]a su počele pobune ne samo na Balkanskom poluotoku, nego i u [[Kurdistan]]u, [[Gruzija|Gruziji]], [[Armenija|Armeniji]] i na Arapskom poluotoku. Došlo je do raspadanja [[čitlučki sistem|čitlučkog sistema]], razpadala se polahko [[vojska]], [[Spahija|spahije]] nisu bile podvrgnute [[vojna obaveza|vojnoj obavezi]]; a i [[janjičari]] su gubili pripadnike, zbog stalnih ratnih poraza i nedostatka ratnog plijena, od kojeg su većinom živjeli. Tehnički gledajući, osmanlijska vojska je ostala na razini 16. vijeka, i to je bio glavni razlog stalnim porazima.

Autokratija sultana Osmanlijskog carstvaCarstva je ostala nepromjenjena vijekovima, dok je ostatak svijeta polahko postajao demokratskiji i liberalniji. Gubitak skoro četvrtine carske teritorije je samo doprinjeo postojećim ekonomskim problemima, koje su vodile revoluciji. Situacija je posebno bila opasna u [[Carigrad]]u, koji je primio hiljade izbjeglica sa Balkana. pokušan je veliki broj manjih državnih udara, s ciljem svgavanja sultana. Nijedan od njih nije bio dobro organizovan niti približno uspješan, ali su stvarali paranoju kod [[Abdul Hamid II|Abdula Hamida II]] koja ga je vodila samoizolaciji u svojoj palači u Yildizu.

Cijelo carstvo je bilo građeno oko sultana, ali ovaj sultan nikada nije napustio svoju palaču i imao je povjerenja samo u nekoliko savjetnika. Za razliku od drugih evropskih zemalja, npr. u Njemačkoj gdje bi se oslabljeni premijer mogao zamjeniti jačim, u Osmanlijskom carstvuCarstvu niko nije mogao zamjeniti slabog sultana. Dok se nalazio u svom egzilu, carstvo je nastavilo propadati. [[Egipat]] je već dugo vremena bilo samo nominalno vezano za Istanbul, a u [[1882]]. Velika Britanija je priključila Egipat u svoju imperiju, kako bi kontrolisala [[Suecki kanal]]. [[1896]]. godine je se [[Kreta]] pobunila i dobila [[Grčka|grčku]] pomoć. Pobuna se vrlo brzo pretvorila u rat između Osmanlijskog carstvaCarstva i bivše provincije. Po prvi put nakon nekoliko vijekova, Osmanlijsko carstvoCarstvo je izvojevalo pobjedu bez strane pomoći. Grčka je napadnuta sa sjevera, a osmanlijske trupe su marširale prema jugu i stigle sve do [[Thermopylae]], nakon čega je grčki kralj Đorđe I pristao na primirje. Grčka je izgubila djelove [[Makedonija|Makedonije]], a morala je platiti i ratnu odštetu Istanbulu. Ipak, Kreta je dobila gotovo potpunu autonomiju, kako bi se zadovoljile Britanija i Rusija, koje nisu htjele vidjeti kršćanske stanovnike pod turskom vlašću.

* [[Bosna_i_Hercegovina_u_Osmanskom_carstvu|Bosna u Osmanlijskom carstvuCarstvu]]

[[Kategorija:Osmanlijsko carstvoCarstvo]]