Razlika između verzija stranice "Štokavsko narječje"

Štokavski se govori u [[Srbija|Srbiji]], [[Crna Gora|Crnoj Gori]], [[Bosna i Hercegovina|Bosni i Hercegovini]], većem dijelu [[Hrvatska|Hrvatske]], kao i južnim dijelovima [[Gradišće|Gradišća]], [[Austrija]]. Glavne poddivizije Štokavskog su zasnovane na dva principa: jedan je da li je poddijalekt staroštokavski ili novoštokavski, različiti naglasci slavenskog fonema ''[[jat]]'' su izmijenjeni. Moderna dialektologija općenito prepoznaje sedam štokavskih poddijalekata.

 

[[Datoteka:Serbo_croatian_dialects_historical_distribution_2.png|thumb|300x300px|Štokavski dijalekti prije migracija u 16. vijeku, razlikuju se zapadni i istočni štokavski]]

Protoštokavski idiom pojavio se u 12. vijeku. U narednih vijek ili dva, štokavski je podijeljen u dvije zone: zapadna, koja je pokrivala veći dio [[Bosna i Hercegovina|Bosne i Hercegovine]] i [[Slavonija|Slavonije]] u [[Hrvatska|Hrvatskoj]], i istočna, dominantna u manjim istočnim dijelovima [[Bosna i Hercegovina|Bosne i Hercegovine]] i većim dijelovima [[Crna Gora|Crne Gore]] i [[Srbija|Srbije]]. Zapadni štokavski je principijelno karakteriziran kao troakcentni sistem, dok je istočni štokavski označen po dvoakcentnom sistemu. Prema istraživanju historijskih lingvista, staroštokavski je bio veoma dobro uspostavljen do sredine 15. vijeka. U ovom periodu bio je i dalje pomiješan sa crkvenoslavenskim do određenog stepena.