Razlika između verzija stranice "Argon"
| [pregledana izmjena] | [pregledana izmjena] |
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
No edit summary |
|||
Red 52:
| Potencijal elektroda =
| Elektronegativnost = 3,2
| Oznaka upozorenja = {{
| Oznake upozorenja R = {{Oznake upozorenja R|-}}
| Oznake upozorenja S = {{Oznake upozorenja S|9|23}}
Red 156:
}}
|}}
'''Argon''' (
Argon je najrasprostranjeniji plemeniti gas na [[Zemlja (planeta)|Zemlji]]. Njegov udio u [[Zemljina atmosfera|Zemljinoj atmosferi]] iznosi oko 0,934%. Time je on treći najzastupljeniji sastojak zraka, odmah nakon [[dušik]]a i [[kisik]]a. Tolika količina argona se najvećim dijelom objašnjava radioaktivnim raspadom izotopa [[kalij]]a <sup>40</sup>K, pri čemu nastaje izotop argona <sup>40</sup>Ar.
Red 169:
Prvu tehničku primjenu argon je pronašao u [[elektroindustrija|elektroindustriji]]. Između ostalog, izrađivale su se takozvane ''tungar'' (skr. od "'''tung'''sten" - [[volfram]] i '''ar'''gon) cijevi, ispravljači na bazi tinjalice u zaštitnoj atmosferi argona.<ref name="Schröter"/>
Argon se u [[svemir]]u ubraja među vrlo česte elemente. Tamo se njegova rasprostranjenost može uporediti sa [[sumpor]]om i [[aluminij]]em.<ref name="Cameron"/> Međutim, u svemiru je argon tek treći najrasprostranjeniji plemeniti gas, nakon [[helij]]a i [[neon]]a. Pri tome se primordijalni argon, koji je pronađen u [[Sunce|Suncu]] i gasovitim planetama poput [[Jupiter]]a, sastoji gotovo isključivo iz izotopa <sup>36</sup>Ar i <sup>38</sup>Ar, dok se treći stabilni izotop, <sup>40</sup>Ar, tamo nalazi u veoma malehnim količinama. Količinski odnos izotopa <sup>36</sup>Ar naspram <sup>38</sup>Ar iznosi približno 5,7.<ref name="Mahaffy"/>▼
Međutim, na [[Zemlja (planeta)|Zemlji]] je argon ubjedljivo najzastupljeniji plemeniti gas. Sačinjava 0,934% zapreminskog udjela atmosfere (neračunajući vodenu paru), pa je tako, nakon dušika i kisika, treći najzastupljeniji sastojak zraka.<ref name="Williamsr"/> Izotopski sastav zemaljskog argona znatno se razlikuje od primordijalnog argona u svemiru. On se sastoji iz 99% izotopa <sup>40</sup>Ar, nastalog putem raspada izotopa [[kalij]]a <sup>40</sup>K. Nasuprot njega, primordijalni izotopi argona prisutni su u gotovo zanemarivim količinama.▼
Dokaz da argon nastaje raspadom izotopa kalija čak i u Zemljinoj kori, nalazi se također i u [[stijena]]ma. Topljenjem stijena u Zemljinom plaštu, argon isparava, kao i helij nastao pri drugim procesima radioaktivnog raspada. Oni se nakupljaju pretežno u bazaltima u okeanskim stijenama Zemljine kore.<ref name="Ballentine"/> Iz stijena se argon postepeno otpušta u podzemne vode. Zbog toga se veće količine argona mogu naći u rastvorene u izvorskoj vodi koja dolazi iz većih dubina.<ref name="römpp"/>▼
== Dobijanje ==▼
Dobijanje čistog argona vrši se isključivo iz zraka, po pravilu u okvirima ukapljivanja zraka tokom [[Lindeov postupak|Lindeovog postupka]]. Pri tome se argon ne izdvaja u glavnoj rektifikacijskoj koloni u postupku izdvajanja "glavnih" gasova, nego u takozvanoj argonovoj koloni. U njoj se putem rektifikacije najprije dobija sirovi argon, koji i dalje sadrži od 3% do 5% kisika i 1% dušika. Dalje se sirovi argon prerađuje u sljedećim fazama. Smjesa gasova se najprije zagrijava do sobne temperature te se povećava pritisak na 4 do 6 bara. Da bi se uklonio preostali kisik, upumpava se vodik te on u prisustvu [[katalizator]]a od plemenitih metala reagira dajuću vodu. Ona se uklanja a argon, koji se nakuplja na donjem kraju kolone, uvodi se u sljedeću kolonu gdje se izdvaja preostali dušik. Na kraju procesa preostaje argon čistoće 99,9999% (oznake argon 6.0).<ref name="ullmann"/>▼
Drugi način dobijanja argona je proizvodnja [[amonijak]]a u Haber-Boschovom procesu kao i proizvodnja sintetskog gasa, kao što je to slučaj pri dobijanju [[metanol]]a. U tom procesu, zrak se koristi kao polazna sirovina, te se tokom proizvodnog procesa argon i drugi plemeniti gasovi nakupljaju i mogu se izdvojiti iz smjese gasova. Kao i kod Lindeovog procesa, i u ovom procesu se razdvajaju različiti gasovi putem adsorpcije ili rektifikacije, pa se na kraju dobija čisti argon.<ref name="ullmann"/>▼
== Osobine ==
Line 198 ⟶ 186:
Izotop <sup>40</sup>Ar se koristi za određivanje starosti [[stijena]] (takozvano kalij-argonsko datiranje). Pri tome do izražaja dolazi da se nestabilni <sup>40</sup>K sadržan u stijena polahko raspada do <sup>40</sup>Ar. Što se više [[kalij]]a raspadne do argona to je određena stijena starija.<ref name="römpp" /> Kratkoživući izotop <sup>41</sup>Ar se može upotrijebiti za ispitivanje gasovoda i gasnih instalacija. Provodeći kroz instalacije <sup>41</sup>Ar može se ispitivati njihova propusnost, zatvorenost ili ispravnost.<ref name="römpp" />
== Rasprostranjenost ==
▲Argon se u [[svemir]]u ubraja među vrlo česte elemente. Tamo se njegova rasprostranjenost može uporediti sa [[sumpor]]om i [[aluminij]]em.<ref name="Cameron"/> Međutim, u svemiru je argon tek treći najrasprostranjeniji plemeniti gas, nakon [[helij]]a i [[neon]]a. Pri tome se primordijalni argon, koji je pronađen u [[Sunce|Suncu]] i gasovitim planetama poput [[Jupiter]]a, sastoji gotovo isključivo iz izotopa <sup>36</sup>Ar i <sup>38</sup>Ar, dok se treći stabilni izotop, <sup>40</sup>Ar, tamo nalazi u veoma malehnim količinama. Količinski odnos izotopa <sup>36</sup>Ar naspram <sup>38</sup>Ar iznosi približno 5,7.<ref name="Mahaffy"/>
▲Međutim, na [[Zemlja (planeta)|Zemlji]] je argon ubjedljivo najzastupljeniji plemeniti gas. Sačinjava 0,934% zapreminskog udjela atmosfere (neračunajući vodenu paru), pa je tako, nakon dušika i kisika, treći najzastupljeniji sastojak zraka.<ref name="Williamsr"/> Izotopski sastav zemaljskog argona znatno se razlikuje od primordijalnog argona u svemiru. On se sastoji iz 99% izotopa <sup>40</sup>Ar, nastalog putem raspada izotopa [[kalij]]a <sup>40</sup>K. Nasuprot njega, primordijalni izotopi argona prisutni su u gotovo zanemarivim količinama.
▲Dokaz da argon nastaje raspadom izotopa kalija čak i u Zemljinoj kori, nalazi se također i u [[stijena]]ma. Topljenjem stijena u Zemljinom plaštu, argon isparava, kao i helij nastao pri drugim procesima radioaktivnog raspada. Oni se nakupljaju pretežno u bazaltima u okeanskim stijenama Zemljine kore.<ref name="Ballentine"/> Iz stijena se argon postepeno otpušta u podzemne vode. Zbog toga se veće količine argona mogu naći u rastvorene u izvorskoj vodi koja dolazi iz većih dubina.<ref name="römpp"/>
▲== Dobijanje ==
▲Dobijanje čistog argona vrši se isključivo iz zraka, po pravilu u okvirima ukapljivanja zraka tokom [[Lindeov postupak|Lindeovog postupka]]. Pri tome se argon ne izdvaja u glavnoj rektifikacijskoj koloni u postupku izdvajanja "glavnih" gasova, nego u takozvanoj argonovoj koloni. U njoj se putem rektifikacije najprije dobija sirovi argon, koji i dalje sadrži od 3% do 5% kisika i 1% dušika. Dalje se sirovi argon prerađuje u sljedećim fazama. Smjesa gasova se najprije zagrijava do sobne temperature te se povećava pritisak na 4 do 6 bara. Da bi se uklonio preostali kisik, upumpava se vodik te on u prisustvu [[katalizator]]a od plemenitih metala reagira dajuću vodu. Ona se uklanja a argon, koji se nakuplja na donjem kraju kolone, uvodi se u sljedeću kolonu gdje se izdvaja preostali dušik. Na kraju procesa preostaje argon čistoće 99,9999% (oznake argon 6.0).<ref name="ullmann"/>
▲Drugi način dobijanja argona je proizvodnja [[amonijak]]a u Haber-Boschovom procesu kao i proizvodnja sintetskog gasa, kao što je to slučaj pri dobijanju [[metanol]]a. U tom procesu, zrak se koristi kao polazna sirovina, te se tokom proizvodnog procesa argon i drugi plemeniti gasovi nakupljaju i mogu se izdvojiti iz smjese gasova. Kao i kod Lindeovog procesa, i u ovom procesu se razdvajaju različiti gasovi putem adsorpcije ili rektifikacije, pa se na kraju dobija čisti argon.<ref name="ullmann"/>
== Upotreba ==
Red 223:
<ref name="ZZulV">ZZulV: [http://www.gesetze-im-internet.de/zzulv_1998/anlage_3.html Dodatak 3 među općenito dozvoljenim aditivima].</ref>
<ref name="Sigurnosni">Sigurnosni list: [http://produkte.linde-gas.at/industriegase/argon.html Argon] (PDF), Linde AG, stanje: 1. juni 2006.</ref>
<ref name="Physikalische">Walter J. Moore, Dieter O. Hummel: ''Physikalische Chemie.'' 4. izd., de Gruyter, 1986, {{ISBN
<ref name="nubase">G. Audi, O. Bersillon, J. Blachot, A. H. Wapstra: ''[http://amdc.in2p3.fr/nubase/Nubase2003.pdf The NUBASE evaluation of nuclear and decay properties] (PDF)''. u: ''Nuclear Physics''. 2003, vol. A 729, str. 3–128.</ref>
<ref name="leonid">Leonid Khriachtchev, Mika Pettersson, Nino Runeberg, Jan Lundell, Markku Räsänen: ''A stable argon compound.'' u: ''Nature.'' 2000, 406, str. 874–876, {{doi|10.1038/35022551}}.</ref>
<ref name="arik">Arik Cohen, Jan Lundell, R. Benny Gerber: ''First compounds with argon–carbon and argon–silicon chemical bonds.'' u: ''J. Chem. Phys.'' 2003, 119, str. 6415–6417, {{doi|10.1063/1.1613631}}.</ref>
<ref name="crc">David R. Lide (izd.): ''CRC Handbook of Chemistry and Physics''. 90. izd. (Internet verzija: 2010), CRC Press/Taylor and Francis, Boca Raton, FL, ''The Elements'', str. 4-4.</ref>
<ref name="Ruzicka">R. M. Barrer, D. J. Ruzicka: ''Non-stoichiometric clathrate compounds of water. Part 4. – Kinetics of formation of clathrate phases.'' In: ''Transactions of the Faraday Society.'' 1962, 58,
<ref name="Gosman">A. L. Gosman, R. D. McCarty, J. G. Hust: ''Thermodynamic Properties of Argon from the Triple Point to 300 K at Pressures to 1000 Atmospheres.'' u: ''Nat. Stand. Ref. Data Ser. Nat. Bur. Stand.'' 1969, 27 ([http://webbook.nist.gov/cgi/cbook.cgi?Source=1969GOS%2FMCC0R&Units=SI&Mask=7 NIST]).</ref>
<ref name="Modell">K. Schubert: ''Ein Modell für die Kristallstrukturen der chemischen Elemente''. u: ''Acta Crystallographica Section B''. 1974, 30, str. 193–204, {{doi|10.1107/S0567740874002469}}</ref>
Red 240:
<ref name="Meurig">John Meurig Thomas: ''Argon und das nichtinerte Paar: Rayleigh und Ramsay.'' u: ''Angew. Chem.'' 2004, 116, str. 6578–6584, {{doi|10.1002/ange.200461824}}.</ref>
<ref name="Schröter">Fritz Von Schröter: ''Die Bedeutung der Edelgase für die Elektrotechnik''. u: ''Naturwissenschaften''. 1920, 8, 32, str. 627–633, {{doi|10.1007/BF02448916}}.</ref>
<ref name="brock">William H. Brock: ''Viewegs Geschichte der Chemie.'' Vieweg, Braunschweig 1997, {{ISBN
<ref name="webelements">[http://www.webelements.com/argon/ Argon], na stranici Web elements, pristupljeno 29. aprila 2016.</ref>
<ref name="harry">Harry H. Binder: ''Lexikon der chemischen Elemente'', S. Hirzel Verlag, Stuttgart 1999, {{ISBN
<ref name="iupac">[http://www.ciaaw.org/pubs/TSAW2013_xls.xls IUPAC, Standard Atomic Weights Revised 2013]</ref>
<ref name="gestis">"[http://gestis.itrust.de/nxt/gateway.dll?f=id$t=default.htm$vid=gestisdeu:sdbdeu$id=007180 Argon]" u: GESTIS-baza podataka o supstancama IFA, Pristupljeno 27. april 2008.</ref>
<ref name="zhang">Yiming Zhang, Julian R. G. Evans, Shoufeng Yang: ''Corrected Values for Boiling Points and Enthalpies of Vaporization of Elements in Handbooks''. u: Journal of Chemical & Engineering Data. 56, 2011, str. 328–337, {{doi|10.1021/je1011086}}</ref>
<ref name="london">Khriachtchev, L.; Pettersson, M.; Runeberg, N.; Lundell, J.; Räsänen, M. ''[http://140.123.79.88/~ppmpk/paper/3-a.pdf A stable argon compound]'', Nature (London) 2000, 406, 874</ref>
<ref name="messi">Miessler, Gary L., Adam Jaworski (ur.): ''Inorganic chemistry'', Prentice Hall, 2014, str. 302, {{ISBN
}}
{{commonscat|Argon}}
| |||