Razlika između verzija stranice "Rat na Pacifiku"

'''Rat na Pacifiku''' počeo je u [[Azija|Aziji]] izbijanjem [[Drugi japansko-kineski rat|Drugog japansko-kineskog rata]], [[7. juli|7. jula]] [[1937]]. Iako se u glavnom može gledati kao sukob u [[Drugi svjetski rat|sukobu]], rat na Pacifiku je imao važan uticaj na poslijeratno stanje ne samo na prostoru Pacifika, nego i čitavog [[svijet]]asvijeta. Završen je početkom augusta 1945. godine bacanjem [[Atomska bomba|atomskih bombi]] na [[japan]]ske gradove [[Hirošima|Hirošimu]] i [[Nagasaki]] bez privrednog ili vojnog značaja te smrću velikog broja civila u veoma kratkom roku.

Početkom [[20. vijek]]a, najveći dijelovi [[Istočna Azija|istočne Azije]] nalazili su se pod uticajem zapadnih kolonijalnih država. Samim tim, Japan se nalazio okružen snažnim uticajima zapadne kulture, suprotnim viševijekovnoj tradiciji ostrva. Japanski vlastelini i plemići, podržani uticajem vojnog vrha te uspjesima [[Treći Reichrajh|nacističke Njemačke]], dovode [[Car Hirohito|carski režim]] pod pitanje opstanka. Želja za promjenom dovodi do pokreta protiv zapadne dominacije na tim prostorima, te do stvaranja interesne strukture za Japan kao najjaču naciju prostora (''Panazijatizam'').

[[Kina]] je vijekovima bila, sa svojim gotovo neiscrpnim prirodnim blagom, japanska interesna zona i jedini mogući izlaz iz zavisnosti od drugih. Teritorijalni dobitcidobici na području [[Koreja|Koreje]], [[Tajvan]]a te velikog broja otoka [[Indokina|Indokine]] ne zadovoljavaju potrebe Carstva i ulogu najvažnije države [[istok]]a nasuprot Kine. Godine [[1929]]. Japan, kao jedini izlaz iz privredne krize, vidi teritorijalno širenje. Djelimično isplanirani incidenti na prostoru [[Mandžurija|Mandžurije]] dovode do otvorenog sukoba Japana s Kinom te stvaranja marionetske države [[Mandžukuo]] pod japanskom upravom.

Japan [[1933]]. godine izlazi iz [[LigaDruštvo naroda|Lige naroda]], zbog suprostavljanja [[Ujedinjeno Kraljevstvo|Ujedinjenog Kraljevstva]] i njegovih saveznika japanskoj imperijalističkoj politici. Tim se činom carska uprava, već preuzeta od strane vojske kroz funkciju predsjednika vlade, više se ne osjeća vezanom za ugovore sklopljene s drugim državama.

Kao službeni ulazak Japana u [[Drugi svjetski rat]] uzima se [[7. decembar]] [[1941]]. godine, dan napada na Pearl Harbor. Idućeg dana, [[8. decembar|8. decembra]], [[Sjedinjene Američke Države]] i Ujedinjeno Kraljevstvo objavljujuobjavili su rat Japanu, čime ovaj rat postaje dio ukupnih ratnih događanja Drugog svjetskog rata. Interesno prinuđene, u ratu na Pacifiku učestvovali su Ujedinjeno Kraljevstvo, [[Australija]], [[Novi Zeland]] i [[Holandija]]. Pored Japana, saveznicima su rat objavile i neke države koje je Japan osvojio tokom rata.

Osim toga, japanska je [[Mornarica|flota]] je dominirala cijelim pacifičkim područjem.

Dana [[4. juni|4.]] i [[5. juni|5. juna]] [[1942]]. dolazi do prve u nizu odlučujućih bitaka za progon Japanaca i povratak okupiranih teritorija. Snage [[UnitedAmerička Statesratna Navymornarica|ratne mornarice SAD-a]] se kod otočja [[Atol Midway|Midway]] suočavaju s glavnim dijelom japanske flote. Vođena planom zauzimanja [[atol]]skih otoka (''Sand Island'' i ''Eastern Island'') Midway arhipelaga i pravljenja zračne baze, japanska se flota igrom slučajnosti našla se nasuprot čitavoj pacifičkoj floti SAD-a. Naime, poslije pobjede u [[Koraljno more|Koraljnom moru]], japanske su se snage, umjesto nastavka ofenziveofanzive, povukle su se i pregrupirale za ofenzivuofanzivu u pravcu midvejskog [[arhipelag]]a. Američki taktičari uzimaju u obzir invaziju [[Australija|Australije]], napad na [[Port Moresby]] i invaziju [[Papua Nova Gvineja|Nove Gvineje]], koje se zbog jake koncentracije britanskih snaga odbacuju. Kao jedina mogućnost ostaje ponovni napad na [[Pearl Harbor]] ili midvejsko otočje. Iako su Japanci u sjevernom Pacifiku napali [[Aleuti|Aleute]], Amerikanci su svoje snage koncentrirali na odbranu Pearl Harbora i time se postavili pred Midway. Na ovom mjestu dolazi do najveće pomorske bitke Drugog svjetskog rata, gdje je glavnina japanske flote potopljena ili onesposobljena. Japanci su izgubili četiri [[Nosač aviona|nosača aviona]], jednu [[Krstarica|krstaricu]] i oko 300 aviona, a poginulo je 4.800 vojnika. Američki su gubitcigubici bili su puno manji.

Noću [[7. juli|7. jula]], poslije pripreme kroz zrakoplovenosače nosačaaviona ''USS Saratoga'', ''USS Wasp'' i ''USS Enterprise'', glavnina američke 1. mornaričke divizije pristaje na [[sjever]]nom dijelu otoka, dok djelovi divizije pristaju na otoku Tulagi. Time započinje skoro sedmomjesečna borba za ove otoke. Istog dana, Amerikanci uspijevaju zauzeti skoro završen japanski [[aerodrom]] na Guadalcanalu, dok na Tulagi dolazi do jakog otpora ukopanih japanskih snaga.

Dana [[9. juli|9. jula]] Japancima u pomoć dolazi 8. japanska flota, u čijem se sastavu se nalaze krstarice Chokai, Aoba, Kinugasa, Furutaka, Kako, Tenryu, Yubari i razarač Yunagi. Svi ovi brodovi prolaze neprimjećeni od strane [[radar]]skog izviđačkog broda ''USS Blue'' (Radarpicket), udaljenog samo 40 km. Iako su pri izlasku iz [[Luka|luke]] primjećeni od strane američke [[Podmornica|podmornice]] S-38, ovi brodovi uspijevaju proći do linija američke flote.

U bitcibici koja se razvijarazvila, saveznici gubesu izgubili više brodova (''HMAS Canberra'' (RAN), ''USS Patterson'', ''USS Chicago'' i ''USS Bagley''). Pri povlačenju, Japanci iznenađujusu iznenadili sjevernu grupu te potapajupotopili krstarice ''USS Vincennes'', ''USS Quincy'' i ''USS Astoria'', kao i razarače ''USS Helm'' i ''USS Wilson''.

U daljnjem se sukobu na otocima odvija se više materijalna borba, a manje rat ljudstva. I Saveznici i Japanci napadaju logističke konvoje, što prouzrokuje nove, manje pomorske bitke u ovom području.<ref>http://www.wlb-stuttgart.de/seekrieg/ksp/pazifik/guadalcanal.htm {{Simboli jezika|de|njem}}</ref>

Dana [[8. decembar|8. decembra]] [[1941]]. 25 japanskih [[bombarder]]a, koji su poletjeli s otoka [[Tajvan|Formosa]], započinje bombardiranje gradova [[Tuguegarao]] i [[Baguio]]. Iako već upozorene napadom na Pearl Harbor, američke su snage su zatečene u pripremama za protivnapad na Farmosu. Zbog djelimične magle koja je tog dana vladala na području, Amerikanci ne računaju s napadom. U 10.:30 sati, poslije potpunog povlačenja magle, Japanci započinju drugi udarni talas sa 108 bombardera, koje je pratilo 48 lovaca tipa [[Mitsubishi A6M|Mitsubishi A6M Zero]]. U trenutku pojave japanskih aviona, odbrambeni radar na Clarc Fieldu dojavljuje prazan zračni prostor, tako da svi odbrambeni avioni slijeću na Clarc Field. U 11.:30 se pojavljuju visoko leteći bombarderi iznad prvih otoka, ali zbog nepoznatih razloga ne dolazi do alarmiranja zračnih jedinica na Clarc Fieldu, tako da japanski bombarderi u 12.:15 uspijevaju bez gubitaka ispustiti svoj teret te uništiti čitav aerodrom sa svim na njemu stacioniranim avionima. Čitav napad traje samo jedan sat, dok Japanci istovremeno napadaju i zračnu bazu na otoku [[Iba]]. Samim tim je samo za jedan dan prepolovljena snaga [[USAF|američkog Ratnog zrakoplovstva]] u Aziji.

Dana [[20. januar]]a [[1943]], američka se 2. mornarička divizija uspijeva se iskrcati na otocima i preuzeti ih. Gilbertovi su otoci od toga dana služili su za pripreme napada na [[Maršalovi otoci|Maršalove otoke]].

Borba za Maršalove otoke traje do [[1944]]. U prodoru preko Gilbertovih otoka, Amerikanci presijecaju snabdjevanje izoliranih japanskih jedinica na ovim otocima. U krvavim borbama umire puno manje vojnika nego od gladi. Poslije bitke za [[Tarawa|Tarawu]] i pobjede, Saveznici prelaze na izolaciju pojedinih otoka i time Japance dovode do predaje. Pojedini otoci bez kontakta ostaju izolirani do kraja rata, a pojedine jedinice i poslije. Na nekim otocima malobrojno stanovništvo, najčešće ostaci japanskih jedinica, tek ranih [[1950]]-ih saznajesaznali su za kapitulaciju Japana.

Zbog potrebe stacioniranja lovačkih [[avion]]a za pratnju bombardera pri napadu na Japanskejapanske otoke, saveznici se odlučuju za napad na samo 21 kvadratni [[kilometar]] velik otok, čija se odbrana se sastojala od 20.000 japanskih vojnika pod vodstvom generala [[Tadamiči Kuribajaši|Tadamičija Kuribajašija]]. Američka 4. i 5. Divizijadivizija marinaca sa skoro 100.000 vojnika izvršile su desantni napad i za manje od mjesec dana zauzele otok. Japanci su se povukli u unutrašnjost otoka i tunelske sisteme u planinskom djeludijelu, gdje su gerilskim akcijama onemogućavali učvršćenje američkih položaja. Treća divizija marinaca koja dolazi u pomoć, još više povećava gužvu na obali, čime dolazi do ukupnog gubitka od oko 7.000 mrtvih.<ref>Morison, Samuel Eliot (2002) [1960]. Victory in the Pacific, 1945. Urbana, IL: University of Illinois Press. {{Simboli jezika|en|eng}}</ref>

Tokom borbe, Amerikanci zbog nemogućnosti ulaska u podzemne tunele upotrebljavajuupotrebljavali su bacače plamena i time uništavajuuništili položaje japanske vojske. Pri kraju sukoba, Japanci su se povlačepovukli na južni dio otoka gdje se bore do zadnjeg. Ukupno je u odbrani otoka izginulo preko 20.000 Japanaca.

U nastavku ''Operacije Iceberg'', 10. Armija američke kopnene vojske, uz podršku 3. Amfibijskog korpusa i 24. Armijskog korpusa s ukupno 183.000 vojnika, vrši invaziju na [[OkinavaOkinawa|Okinavu]], japanskijapansku teritorijteritoriju u otočju [[Ryu Kyu]]. Dana [[10. april]]a [[1945]]. glavni dio snaga se iskrcava na otok.

Iako pripreme uz zračnu podršku traju već od [[1. april]]a, glavnina japanskih snaga se uspijeva povući u unutrašnjost otoka, u već izgrađene i dobro utvrđene položaje. Ratovanje u [[Džungla|džungli]] dovodi do velikih gubitaka na strani Saveznika, ali su na kraju ipak Japanci pretrpjeli težak poraz: gube oko 66.000 vojnika, dok su američki gubitcigubici iznosili 12.283 poginulih.

Iako su već Japance prinudili na povlačenje te se samo Carstvo nalazi u raspadu, američka se vlada i vojna uprava odlučuju se za upotrebu najgoreg [[Oružje|oružja]] za masovno uništavanje.

Osim privrednog uništenja Japana, posljedice upotrebe atomskih bombi civilno stanovništvo osjeća destljećima kasnije: [[Radioaktivnost|zračenje]] i zaražena okolina i poslije rata mnoge će civile stajatije stajalo života.

U mnogim slučajevima osporena upotreba atomskog oružja ovom je slučaju učvrstila je tadašnju američku ulogu u svijetu, te pokazala svu svoju surovost. I do današnjih dana uloga atomskog oružja se nije promijenila te služi kao vrsta političkog pritiska.