Razlika između verzija stranice "Historija Evrope"

[pregledana izmjena][pregledana izmjena]
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
m →‎Političke revolucije: pravopis, replaced: Parišk → Parisk, parišk → parisk (2) using AWB
Red 244:
Kolonizaciju Sjeverne Amerike predvodili su Englezi i Francuzi, s tim da su potonji uspjeli zadržati samo manji dio na području današnje [[Kanada|Kanade]]. Izvornih 13 saveznih država (odnosno kolonija) razvijalo se, u svojim počecima, u skladu s tekovinama engleskog društva, iako nisu imali gotovo nikakva prava u odnosu na stanovnike Ostrva. Neke savezne države su uređene prema načelima vjerskih struja ([[William Penn]] i [[kvekeri]]; katolici u [[Maryland]]u), među kojima su najznačajniji bili [[puritanci]], izrazito utjecajna protestantska struja koja je nastala tokom [[Marijanski progoni|Marijanskih progona]], a u Sjedinjene Američke Države izbjegla nakon [[Engleska restauracija|Engleske restauracije]]. Iako je prvo naselje, [[Jamestown (Virginia)|Jamestown]] u [[Virginia|Virginiji]], osnovano još 1607, ne može se reći da Sjedinjene Američke Države imaju posebno razvijenu urbano-ekonomsku mrežu kakva se susreće na evropskom tlu u jeku urbanizacije i demografske eksplozije. Doduše, razlog tome svakako je i izostanak naprednih ekonomskih promjena u Sjevernoj Americi, koja u tom peroidu još uvijek uveliko zaostaje za Evropom (iako je u ekspresnom roku sustigla i prestigla). Ipak, službena Kruna se prema svojim prekomorskim podanicima, koji su mahom bili Englezi (s obzirom da je domorodačko stanovništvu u tom periodu još uvijek van društvenih tekovina), odnosila i više nego nepravedno, oduzimajući im velik broj prava, koje su imali "regularni" stanovnici Monarhije. To je dovelo do sve većeg nezadovoljstva među "američkim Englezima", a nevoljkost kraljeva iz dinastije [[Hannover (dinastija)|Hannover]] ([[Đorđe I, kralj Velike Britanije|Đorđe I]], Đorđe II, Đorđe III), kao i tvrdokornih torijevskih premijera koji su ne samo podržavali nego i naglašavali kolonijalizam, a tu se prvenstveno misli na [[William Pitt, stariji|Williama Pitta, starijeg]] i [[William Pitt, mlađi|Williama Pitta, mlađeg]], nije pomagala u rješavanju rastućeg nezadovoljstva. Najočitiji, možda i najvažniji, problem ovog odnosa bio je problem oporezivanja. Naime, kao državljani Ujedinjenog Kraljevstva, stanovnici Sjedinjenih Američkih Država morali su plaćati poreze kao i svi ostali, ali nisu imali pravo na zastupnika u parlamentu koji bi se borio za njihova prava, što je bilo nužno s obzirom da su u tom periodu SAD bile najrazvijenija britanska kolonija. Parola "''no taxation without representation''" (bos. "nema poreza bez predstavnika") postala je jedna od ključnih stavki američke borbe za ravnopravnost, a na kraju i za nezavisnost. Javno nezadovoljstvo kulminiralo je [[1770]]. godine kada je bijesna rulja verbalno napala jednog krunskog oficira u [[Boston]]u. Ubrzo su intervenirali britanski crvenokošuljaši i ispalili hice na civile, ubivši nekoliko njih. Taj događaj, poznat kao [[Bostonsko krvoproliće]], bio je očit primjer nedostatka volje za liberalizacijom i reformom od strane Krune, koja je odlučila primijeniti silu, umjesto da probleme riješi reformama. Godine [[1773]], politički vrh u [[Boston]]u odbio je vratiti tri broda [[East India Company]]ja, firme koja je držala monopol na uvoz čaja u Monarhiji, puna čaja, a ubrzo je grupa kolonista ušla na brodove i uništila sve pošiljke čaja koje su se nalazile na njima. Predvodnik [[Bostonska čajanka|Bostonske čajanke]] bio je [[Samuel Adams]], jedan od najvažnijih kolonijalnih političara u SAD-u i jedan od vodećih bostonskih političara. Ovaj događaj bio je neformalni početak onog što je 19. aprila [[1775]], početkom [[Bitka kod Lexingtona|bitke kod Lexingtona]], postalo [[Američki rat za nezavisnost]]. Taj rat bio je prvi rat za nezavisnost unutar britanske monarhije i jedan od prvih političko-revolucionarnih odjeka prosvjetiteljskih ideja (koje je prihvatila i [[Škola prirodnog prava]] kao državno-pravno-teorijski pokret koji je zagovarao [[prirodno pravo]] i [[društveni ugovor]], između ostalih načela) u svijetu. Dana 4. jula [[1776]], [[John Adams]], [[Thomas Jefferson]], [[Samuel Adams]], [[John Hancock]], [[Thomas Paine]], [[Benjamin Franklin]] i drugi, donose dokument (iako, nisu svi bili i potpisnici) kojeg će historija pamtiti kao ''[[Američka deklaracija o nezavisnosti|Deklaraciju o nezavisnosti Sjedinjenih Američkih Država]]''. Ideja da su "svi ljudi rođeni jednaki" i da imaju [[ljudska prava|neotuđiva prava]] (kako subjektivna tako i objektivna), ideja prosvjetiteljstva i škole prirodnog prava, postala je tako dio jednog državotvornog dokumenta po prvi put u historiji. Ideje koje će samo 10-ak godine nakon ovog uzdrmati cijelu Evropu (direkno ili indirektno), prvi put su primijenjene u jednoj britanskoj prekomorskoj koloniji, od strane ljudi koji su uveliko bili pod utjecajem tih ideja, koje su primarno stizale iz Francuske.
 
Tok samog rata također će imati značajan utjecaj na Evropu, s obzirom da je Ujedinjeno Kraljevstvo bilo direktno uključeno. Kasnije se u rat uplela i Francuska, što je još više povećalo utjecaj tog sukoba na Evropu. Dok Monarhiju predvodi [[William Howe]], na strani Kolonija stoji [[George Washington]], budući prvi predsjednik SAD-a. Početni kolonijalni uspjeh kod Lexingtona zasjenilo je [[Bitka kod Bunker Hilla|krvoproliće kod Bunker Hilla]], britanska [[Pirova pobjeda]] koja je uzrokovala velike gubitke i s jedne i s druge strane. Sljedeće godine, [[Bitka kod Trentona|kod Trentona]], Washington odnosi važnu pobjedu koja je komemorirana njegovim slavnim [[Washingtonov prelezak rijeke Delaware|prelaskom preko zaleđene rijeke Delaware]]. Godine [[1777]], Britanci i kolonijalisti dva puta se [[Bitka kod Saratoge|sukobljavaju kod Saratoge]]. Prvi put slavili su Britanci, dok su u drugoj bici kolonijalisti odnijeli odlučujući pobjedu. Sljedeće godine, kolonijalni ambasador u Parizu, [[Benjamin Franklin]], traži pomoć od Francuske, koja se rado uključuje u rat kako bi se osvetila Britaniji zbog poraza i gubitaka u [[Sedmogodišnji rat|Sedmogodišnjem ratu]]. Kao ambasador u Parizu radio je i [[John Adams]], kasniji drugi predsjednik SAD-a. Britanski pokušaji i prodori kulminirali su [[1781]]. godine [[Opsada Yorktowna|opsadom Yorktowna]] u kojoj su Britanci doživjeli odlučujući poraz koji je najavio završetak rata. Do kraja rata nije se vodila nijedna značajnija bitka, a uspjeh je bio na strani kolonija. Konačno, [[1783]]. godine, dvije strane potpisuju [[PariškiPariski mir (1783)|mir u Parizu]] kojim je Monarhija i formalnopravno priznala nezavisnost 13 američkih kolonija.
 
Sjedinjene Američke Države uskoro su organizirale svoju državu i započele rapidni razvoj zasnovan na prosvjetiteljskim idejama koje su implementirane još [[1776]]. Godine 1787. donijele su[[Ustav Sjedinjenih Američkih Država|Ustav]], koji je postao prvi moderni, pisani ustavni dokument u svijetu, a [[1789]]. nadopunjen je [[Bill of Rights|Poveljom o pravima]], odnosno s prvih 10 [[amandman]]a, koju je donio budući (četvrti) predsjednik, [[James Madison]]. Od Francuske je tada mlada i bogata država kupila [[Louisiana|Louisianu]] i tako udvostručila svoju teritoriju, ali su njihovi ekspanzinističko-politički planovi kulminirali novim ratom s Britanijom. [[Britansko-američki rat 1812 - 1815.|Rat 1812 - 1815]] bio je iniciran na američki zahtjev kako bi novonastala zemlja povećala svoj utjecaj i dobila dodatna prava, ali je (nakon što je [[1814]]. [[Paljenje Washingtona|izgorio Washington]], zajedno s [[Bijela kuća|Bijelom kućom]] i ostalim vladinim zgradama) završio kao ''[[status quo ante bellum]]'' i tako se pokazao kao neuspjeh. Konačno formiranje američke vanjske politike u ovom periodu završilo je s donošenjem [[Monroeova doktrina|Monroeove doktrine]]. Peti predsjednik SAD-a, [[James Monroe]], donio je taj dokument kojim je zabranjivao uplitanje vanjskih sila u politiku Amerike. Ipak, ta doktrima imala je i drugu stranu. U osnovi se mogla sažeti kao "Amerika Amerikancima", a osim što je zabranjivala već navedeno, bila je nastavak američke ekspanzionističke politike, koja se u doktrini ocrtavala kao pokušaj širenja utjecaja SAD-a na područje mladih država Latinske Amerike.
 
Iako je bila žarište ideja koje su dovele do bunta kolektivne svijesti protiv ''[[Ancien Régime]]a'', Francuska nije bila prva zahvaćena ovim promjenama u pragmatično-praktičnom smislu. Ipak, osvjedočivši se primjerom Sjedinjenih Američkih Država, Francuska nije dugo čekala kako bi i sama poduzela ključni korak ka modernizaciji. Nesposobnog i neomiljenog Luja XV zamijenio je Luj XVI, kralj koji je dotukao Francusko kraljevstvo. Doduše, nije Luj XVI sam kriv za raspad već destabiliziranog kraljevstva. Naime, prazna državna blagajna, snažan utjecaj sad već oslabljenog apsolutizma (posebno klera i višeg plemstva) i neuspješne porezne reforme su ono što je dočekalo Luja XVI, iako ne treba zaboraviti kako kralj nije uspio riješiti nijedan od tih problema tokom svoje vladavine. Njegovi ministri finansija, [[Anne-Robert-Jacques Turgot|Anne Turgot]] i [[Jacques Necker]], nisu uspjeli implementirati porezne reforme koje je društvena situacija nalagala i tako su samo doprinijeli njegovom fijasku. Naime, model da se višim slojevima naplaćuje veći porez kako bi se napunila državna kasa nije prošao zbog neodobravanja sveštenstva i višeg plemstva. Turgotov i Neckerov fijasko, kombiniran s nekompetentnim kraljem i njegovom bahatom kraljicom, [[Marija Antoaneta|Marijom Antoanetom]] rezultirao je, kao i u SAD, naglašenim nezadovoljstvom trećeg staleža. Naime, u Francuskoj je još uvijek vrijedila trostaleška stratifikacija iz ranije historije koja je najviše štetila trećem staležu (građanstvu), posebno u [[Državni staleži|Staleškoj skupštini]]. U Skupštini je, kao i u stvarnom društvenom odnosu, najviše predstavnika imao treći stalež, a u jeku nezadovoljstva, pridružilo im se i niže plemstvo iz drugog staleža, međitim kako se i dalje glasalo staleški, dakle većinska odluka unutar staleža važila je kao odluka staleža. Iako je treći stalež bio složan, kao i prvi, nesuglasice unutar drugog staleža presudile su u donošenju odluka. Ipak, manjinsko niže plemstvo koje je podržavalo treći stalež nije se moglo oduprijeti konzervativnom dijelu svoje grupe i tako je glas drugog staleža išao u korist sveštenstva i višeg plemstva, čime je, u omjeru 2:1, treći stalež gubio. Pokušaji da se ovo promijeni nisu imali odjeka. Nakon potpisane [[Teniska zakletva|teniske zakletve]], koju je potpisala izdvojena staleška opozicija pod nazivom Narodna skupština, postavljeni su temelji revolucije. Osnovana je i Narodna garda na čije čelo je zasjeo [[Gilbert du Motier de La Fayette]], proslavljeni [[francuska|francuski]] general koji je učestvovao i u [[Američki rat za nezavisnost|Američkom ratu za nezavisnost]], koja je predstavljala vojni ogranak Narodne skupštine. Dva mjeseca nakon sazivanja Državnih staleža, pripadnici [[pariz|pariškepariske]] [[milicija|milicije]] (prethodnici Narodne garde) 14. jula [[1789]]. [[Pad Bastille|napadaju i osvajaju zatvor Bastille]], simbol francuskog [[apsolutizam|apsolutizma]] i političkih progona. Cilj je bio osvajanje tvrđave i oslobađanje svih nepravedno zatvorenih osoba, ali na njihovu nesreću u Bastilli se nalazilo samo sedam zatvorenika koji doista jesu bili [[kriminalac|kriminalci]], a ne politički zatvorenici. Taj događaj označio je službeni početak revolucije, a narod na pariškimpariskim uličnim barikadama bio je sve brojniji i sve glasniji. Dana 26. augusta [[1789]]. donesena je [[Deklaracija o pravima čovjeka i građanina]], pravni dokument koji je postao osnovna politička doktrina [[Francuska revolucije|Francuske revolucije]]. Deklaracija je bila donesena po uzoru na američku ''Deklaraciju'', a osnove su joj, jasno, bile učenja [[Škola prirodnog prava|Škole prirodnog prava]] i [[Prosvjetiteljstvo|francuskih prosvjetitelja]], posebno sociopolitičke ideje [[Jean Jacques Rousseau|Jean Jacquesa Rousseaua]] (društveni ugovor) i [[Charles de Montequieu|Charlesa Montesquieua]] (trodioba vlasti). Deklaracija je garantirala [[ljudska prava|jednakost prava svih osoba]] kao i osnovu na novoj, građanskoj ideji.
 
===Napoleon===