Razlika između verzija stranice "Masakr u Bijeljini"
| [pregledana izmjena] | [pregledana izmjena] |
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
gotovo |
mNo edit summary |
||
Red 2:
| naziv = Masakr u Bijeljini
| slika = Ron Haviv - Massacre in Bijeljina.jpg
| opis_slike = [[Ron Haviv]]ova slika prikazuje kako pripadnik [[Srpska dobrovoljačka garda|Srpske dobrovoljačke garde]] šuta [[Bošnjaci|Bošnjakinju]] na samrti nakon strijeljanja
| lokacija = [[Bijeljina]], {{ZID|Bosna i Hercegovina|1992}}
| meta = [[Bošnjaci]] i ''nelojalni'' [[Srbi]] i ostali
| koordinate = {{coord|44|45|N|19|13|E|display=inline,title}}
| datum = 1–2. april 1992
| vrijeme =
| vremenska_zona =
| tip = masovno [[ubistvo]], strijeljanje
| mrtvih = 48-78 (prema nekim izvorima mnogo više)
| ranjenih =
Red 26:
U septembru 1991, [[bosanski Srbi]] su proklamovali [[Srpska autonomna oblast|srpsku autonomnu oblast]] sa Bijeljinom kao sjedištem. U martu 1992, [[Referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine|bosanski referendum o nezavisnosti]] je prošao sa ogromnom podrškom Bošnjaka i [[Bosanskohercegovački Hrvati|bosanskih Hrvata]], iako su bosanski Srbi ili bojkotovali ili sprječavali glasanje kroz vlasti bosanskih Srba. Slabo organizirana, lokalna bošnjačka paravojna grupa [[Patriotska liga]] uspostavljena je kao odgovor na proklamovanja bosanskih Srba. Na 31. mart, Partiotska liga u Bijeljini je izazvala borbu lokalnih Srba i SDG-a. Na 1–2. april, SDG i JNA su preuzele Bijeljina sa malo otpora; ubistvima, silovanjima, pretresima kuća i pljačkanjima imovine. Ovi potezi je opisao [[Genocid|genocidni]] historičar prof. Eric D. Weitz na Gradskom koledžu u New Yorku. Profesor Michael Sells na Univerzitetu u Chicagu zaključio je da su dovedeni da izbrišu kulturnu historiju bošnjačkog naroda Bijeljine.
Oko 3. aprila, srpske snage uklonile su tijela masakriranih u očekivanju dolaska delegacije bosanske vlade sa zadatkom istrage o tome što se dogodilo. Jedan dio izvora iznio je broj ubijenih civila na stotine ili moguće hiljadu, ali su [[Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju|Haški tribunal]] (ICTY) i Srbijansko tužilaštvo za ratne zločine bili samo u mogućnosti verificirati između 48 i 78 ubistava. Poslijeratne istrage su dokumentirale ubistva nešto iznad 250 civila svih etniciteta u bijeljinskoj općini tokom rata. Nakon masakra, kampanja masovnog [[Etničko čišćenje|ethničkog čišćenja]] nesrba je počela, sve su džamije porušene, a devet konc-logora je uspostavljeno. Većina žrtava ubistava u Bijeljini nije zvanično popisana kao civilna žrtva rata nego im kao razlog smrti
<span>Od decembra 2014</span><sup class="plainlinks noprint asof-tag update" style="display:none;">[//en.wikipedia.org/w/index.php?title=Bijeljina_massacre&action=edit [update]]</sup>, lokalni sudovi nisu nikoga gonili za ubistva, niti ijedan pripadnik SDG nije proceusuiran za bilo koji zločin koje je jedinica vršila u Bijeljini ili drugdje u [[Hrvatska|Hrvatskoj]] ili Bosni i Hercegovini. Milošević je optužen od strane ICTY-ja i osuđen iznoseći genocidnu kampanju koja uključuje Bijeljinu i druge lokacije, ali je umro tokom procesa. Lideri [[Republika Srpska|Republike Srpske]] [[Biljana Plavšić]] i [[Momčilo Krajišnik]] su osuđeni za deportacije prisilna premještanja u etničkom čišćenju koja su pratili masakr. [[Radovan Karadžić]], bivši [[predsjednik Republike Srpske]], služi kaznu za masakr i ostale zločine protiv čovječnosti izvršene u Bijeljini. Na kraju rata, manje od 2.700 Bošnjaka je i dalje živjelo u općini u odnosu na prijeratnu populaciju od 30.000. Srbi u Bijeljini slavili su 1. april kao "dan odbrane grada", a ulica u gradu je imenovana po SDG.
Red 41:
Prema popisu iz 1991., općina [[Bijeljina]] je imala oko 97.000 stanovnika. Demografske proporcije su bile približno 59% [[Bosanski Srbi]], 31% [[Bošnjaci]] i 10% je pripadalo ostalim.{{sfn|Human Rights Watch|May 2000|p=11}} Grad Bijeljina je imala 36.414 stanovnika, od kojih 19.024 bili su Bošnjaci (ili 52% od gradske populacije), dok su Srbi bili druga najveća etnička grupa u gradu.<ref name=census/>
Tokom 1990, grupa oficira [[Jugoslavenska narodna armija|Jugoslavenske narodne armije]] (JNA) srpske nacionalnosti i stručnjaka iz Odjela psiholoških operacija JNA razvili su [[RAM Plan]]{{sfn|Allen|1996|p=56}} sa težnjom organiziranja Srba van Srbije,
U januaru 1992, skupština SDS-a je proglasila tzv. "Srpsku republiku Bosne i Hercegovine" i [[Radovan Karadžić]], njen budući predsjednik, izjavio je da "ujedinjena Bosna i Hercegovina više ne postoji".{{sfn|Toal|Dahlman|2011|p=110}} U martu, [[Referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine|Bosanski referendum o nezavisnosti]] prošao je sa nadmoćnom podrškom Bošnjaka i [[bosanski Hrvati|bosanskih Hrvata]], što je bojkotovala većina bosanskih Srba.{{sfn|Human Rights Watch|May 2000|p=12}} SDS, koja je tvrdila da proglašavanje nzavisnosti može uzrokovati to da Srbi postanu "nacionalna manjina u Islamskoj državi",{{sfn|Toal|Dahlman|2011|p=110}} uzela je neregularne naoružane jedinice da blokiraju isporuku glasačkih kutija, i bacali su letke podstičući bojkot.{{sfn|Gow|2003|p=173}} Bez obzira na ovo, hiljade Srba u većim centrima je sudjelovalo u referendumu i glasalo za nezavisnost,{{sfn|Velikonja|2003|p=238}} dok se nekoliko ozbiljnih incidenata javilo širom Bosne i Hercegovine.{{sfn|Human Rights Watch|May 2000|p=12}} Prema historičaru [[Noel Malcolm|Noelu Malcolmu]], "koraci koje su preduzeli Karadžić i njegova stranka – [objavljujuči srpske] "autonomne regije", naoružavanje srpske populacije, manji lokalni incidenti, besprekidna propaganda, zhtjev za "zaštitom" od federalne armije – učinilo je isto ono što se desilo u Hrvatskoj. Nekoliko posmatrača moglo se dvoumiti da je jedan plan bio u operaciji."{{sfn|Lukic|Lynch|1996|p=204}} Bijeljina je bila strateški značajna zbog svog položaja, koji je dopuštao lahak pokret vojnih osoba, otužja i dobara u [[Posavina|Posavinu]] i [[Bosanska krajina|Bosansku krajinu]] gdje su se srpske snage okupljale.{{sfn|Human Rights Watch|May 2000|p=15}}
== Provokacija,
[[Željko Ražnatović]] ("Arkan"), lider [[Srpska dobrovoljačka garda|Srpske dobrovoljačke garde]], proveo je mjesec dana u Bijeljini planirajući borbu prije napada.{{sfn|United Nations Security Council|28 December 1994}} Na 30. mart 1992, [[Blagoje Adžić]], bosanski Srb šef stožera JNA, objacio je da je armija "spremna štititi Srbe od otvorene agresije".{{sfn|Goldstein|1999|p=242}} Borbe su otpočele u Bijeljini na 1. april, nakon što su lokalni Srbi i pripadnici SDG-a bacali bombe u prodavnice,{{sfn|Gow|2003|p=128}} uključujući i bošnjačke kafane,{{sfn|United Nations Security Council|28. 12. 1994}} provocirajući slabo organiziranu Patriotsku ligu u oružani sukob.{{sfn|Central Intelligence Agency|2002|p=135}}{{sfn|Toal|Dahlman|2011|p=113}}{{sfn|Calic|2012|p=125}} Oko hiljadu{{sfn|United Nations Security Council|28. 12. 1994}}{{sfn|Toal|Dahlman|2011|p=113}} pripadnika SDG-a i Mirkovi [[četnici]],{{sfn|International Crisis Group|2. 11. 2000|pp=10–13}} paravojna formacija koju je predvodio [[Mirko Blagojević]], bili su uključeni zauzimanjem važnih struktura u gradu.{{sfn|International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia|27. 9. 2006|p=113}} Prema novinaru i političkom analitičaru Milošu Vasiću, Bijeljinu je branilo 35 ili 38 bosanskih policajaca.{{sfn|Amanpour|1. 6. 1997}} Prema [[Haški tribunal|Haškom tribunalu]] (ICTY), Bijeljina je bila "prva općina Bosne i Hercegovine koju su zauzeli Bosanski Srbi 1992. godine".{{sfn|International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia|27. 9. 2006|p=113}} Bez obzira na prosrpske aktivnosti armije JNA tokom [[Rat u Hrvatskoj|hrvatskog rata za nezavisnost]], predsjedavajući [[Predsjedništvo Bosne i Hercegovine|predsjedništva]], [[Alija Izetbegović]] je očito vjerovao da će JNA djelovati drugačije u Bosni i Hercegovini, te je zatražio od JNA da brani Bijeljinu od SDG.{{sfn|Kumar|1999|p=40}}
Na 1–2. april 1992, grad su opkolile snage [[JNA]],{{sfn|International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia|27. 9. 2006|p=113}} navodno da zadrže mir.{{sfn|Central Intelligence Agency|2002|p=135}} Prema [[Human Rights Watch]]u (HRW), srpske paravojne formacije koje su nosile fantomke preuzele su pozicije oko grada, uključujući snajperske pozicije na prozorima zadnjih spratova u zgradama.{{sfn|Human Rights Watch|August 1992}} Suočivši se sa malo otpora,{{sfn|Amnesty International|21. 12. 1994|p=5}} SDG, pod komandom JNA{{sfn|Magaš|Žanić|2001|p=182}} i izvještavanjem direktno srbijanskom predsjedniku [[Slobodan Milošević|Slobodanu Miloševiću]],{{sfn|Ramet|2006|p=427}} brzo su zauzeli Bijeljinu.{{sfn|International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia|27. 9. 2006|p=113}} Artiljerijske jedinice granatirale su grad u koordinaciji sa uličnim borbama.{{sfn|Gow|2003|p=129}} Prema fotografu i novinaru [[Ron Haviv|Ronu Havivu]], srpske snage su napale prve, sa nekoliko buseva vojnika koji su došli u grad, zauzimajuči radio-stanicu, i forsirajući lokalne Srbe da otkriju indentitete gradskih nesrpskih građana.{{sfn|Keane|2003}} [[Panteri (paravojska)|Panteri]], paravojna grupa koju je predvodio [[Ljubiša Savić]] ("Mauzer"), koji je bio osnivač SDS-a,{{sfn|BBC|8. 6. 2000}} također su učestvovali u napadu ili su došli nedugo zatim.{{sfn|Human Rights Watch|maj 2000|pp=11–12}} Zajedno sa SDG-om, počeli su kampanju nasilja nad lokalnim Bošnjacima i jednim dijelom Srba, izvršavajući nekoliko silovanja i ubistava, pretražujući kuće stanovnika pljačkajući njihovu imovinu.{{sfn|International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia|27. 9. 2006|p=117}} Naknadno, bosanski predsjednik Izetbegović zadužio je JNA da okupira Bijeljinu i zaustavi nasilje.{{sfn|Magaš|Žanić|2001|p=182}} Na suđenju Karadžiću, bivši gradonačelnik Bijeljine Cvijetin Simić, svjedočio je da je jedina prava borba uzela maha u gradu na 1–2. april u krugu gradske bolnice, gdje se najviše ubistava desilo.{{sfn|International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia|Radovan Karadžić transcript|p=35702}}
Kako su borbe nastavile, SDS i bosanski Srbi kreirali su [[Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske]] (MUP RS), nezavisnu srpsku policijsku snagu.{{sfn|Central Intelligence Agency|2002|p=135}} Prema HRW, obrazac nasilja, dopunjen sa "težnjom da se kreira [[Velika Srbija]]",{{sfn|Human Rights Watch|maj 2000|pp=2, 16, 33}} razvijen u Bijeljini a kasnije ponovljen u ostalim općinama u sjeveroistočnoj Bosni i Hercegovini od strane istih paravnojih grupa iz [[Republika Srbija (1990-2006)|Srbije]].{{sfn|International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia|27. 9. 2006|p=113}} Ovaj obrazac je opisan od strane [[Ujedinjene nacije|UN-ove]] komisije stručnjaka u slijedećim terminima:{{sfn|Human Rights Watch|maj 2000|p=16}}
Red 56:
Tačan broj ubijenih u zauzimanju grada je nepoznat.{{sfn|Human Rights Watch|maj 2000|p=14}} Nekoliko izvora pretpostavlja broj između nekoliko desetina i hiljadu.{{sfn|Goldstein|1999|p=242}}{{sfn|Magaš|Žanić|2001|p=182}}{{sfn|Human Rights Watch|maj 2000|p=14}}{{sfn|Malcolm|1994|p=236}}{{sfn|Off|2010|p=69}}{{sfn|Karabegović|4. 4. 2012}} Prema ICTY, najmanje 48 civila je ubijeno od kojih su 45 bili nesrbi. Oko 3. aprila, lokalnim policajcima je naređeno da čuvaju mrtvačka kola koja su kupila tijela sa ulica i iz kuća grada.{{sfn|International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia|27. 9. 2006|p=114}} Ubistva su bila [[eliticid]]na s ciljem brisanja kulturne historije{{sfn|Sells|1996|p=26}} i uključivala su "političke lidere, biznismene i ostale prominentne Bošnjake",{{sfn|Human Rights Watch|maj 2000|p=14}} ali su također uključivala žene i djecu.{{sfn|International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia|27. 9. 2006|p=114}} Također je veći broj Srba ubijen koji su pokušali zaustaviti masakr.{{sfn|Weitz|2003|p=215}} Istrage Haškog tribunala su kasnije tvrdile da je žrtvama pucano "u prsa, usta, sljepoočnicu, potiljak, neke iz neposredne blizine" i da niko od njih nije nosio vojne uniforme.{{sfn|International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia|27. 9. 2006|p=114}} Prema historičaru prof. Ericu D. Weitzu sa Gradskog koledža u New Yorku, ubijanje Bošnjaka u Bijeljini je bio genocidni čin.{{sfn|Weitz|2003|p=215}} Akti protiv civila u Bijeljini počinjenih od strane JNA i specijalnih snaga bili su pokušaj zastrašivanja i odvraćanja bosanske Vlade i šire javnosti od ostvarivanja nezavisnosti.{{sfn|Bećirević|2014|pp=88–89}}
Haviv, kojeg je pozvao Arkan da snimi fotografije, bio je svjedok ubistava i jedna od njegovih slika, koja prikazuje kako pripadnik Srpske dobrovoljačke garde udara bošnjačku ženu na samrti, kasnije je objavljena u međunarodnim medijima uzrokujući to da Arkan objavi nalog za izvršenje smrtne kazne Haviva.{{sfn|BBC|24. 5. 2001}}{{sfn|Kifner|24. 1. 2001}} U međuvremenu, srbijanski držani radio "[[Radio Beograd]]" izvijestio je da je Bijeljina "oslobođena" uz pomoć "pripadnika Srpske nacionalne garde Semberije i Majevice, u kooperaciji sa srbijanskim volonterima, Arkanovim ljudima i srpskim 'radikalima'".{{sfn|United Nations Security Council|28. 12. 1994}}
== Etničko čišćenje, rušenje džamija i pritvaranje ==
SDG je ostala u Bijeljini do kraja maja 1992.{{sfn|International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia|27. 9. 2006|p=115}} General [[Manojlo Milovanović]], šef stožera [[Vojska Republika Srpska|Vojske Republike Srpske]] (VRS), komentarisao je o Arkanovim aktivnostima u Bijeljini i [[Zvornik]]u u aprilu i maju 1992: "Povratak srpskih dobrovoljačkih jedinica iz Republike Srpske i [[Republika srpska krajina|Republike srpske krajine]] karakteriziran je dugim formacijama sastojeći se od transportera i tenkova i velikog broja kamiona. To je bio jasan znak pljačke."{{sfn|Bećirević|2014|p=90}} ICTY je zaključio da su srpske snage ubile najmanje 52 ljudi, uglavnom Bošnjaka, između aprila i septembra 1992. u općini Bijeljina.{{sfn|International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia|27. 9. 2006|pp=117–118}} U aprilu, "organizirana kampanja" je počela da uklanja bošnjačku populaciju Bijeljine.{{sfn|Sudetic|18.
"Državna komisija za slobodan transfer civilne populacije"{{sfn|Totten|Bartrop|2008|p=410}} ili "Komisija za razmjenu populacije" kreirana je i predvodio ju je Vojkan Đurković, major u SDG-u,{{sfn|Human Rights Watch|maj 2000|p=28}} i uključivala je Mauzerove Pantere.{{sfn|Amnesty International|21. 12. 1994|pp=6–7}} Njena svrha je bila da potpuno istrijebi sve nesrbe iz Bijeljine.{{sfn|Totten|Bartrop|2008|p=410}} Đurković je tvrdio da su Bošnjaci napuštali dobrovoljno i rekao je da je Bijeljina bila "sveta srpska zemlja".{{sfn|United Nations Security Council|28. 12. 1994}} Prema njemu "nakon nekog vremena, narodni poslanici [bosanskih Srba], Milan Teslić i Vojo Kuprešanin, raširili su Komisiju u ime Kluba poslanika [Srpske demokratske stranke], a kasnije je Komisija odobrena od strane parlamenta Republike Srpske."{{sfn|Cigar|Williams|2002|p=53}} On je tvrdio da "putovanje [protjerivanje] je preduzeto na sljedeći način: Državna komisija za slobodan transfer civilne populacije je imala svoju dužnost da informiše Državnu bezbjednosnu službu Republike Srpske za to putovanje. Oni bi zatim, putem faksa, proslijedili to u ministarstvo Republike Srbije koja je imala nadležnost. Tranzit [prema [[Mađarska|Mađarskoj]]] bi se desio u po bijela dana, u pode."{{sfn|Cigar|Williams|2002|p=133}} Protjerivanja su nastavljena 1994. godine,<ref>{{Harvnb|Sudetic|18. 7. 1994}}; {{Harvnb|Sudetic|30. 8. 1994}}; {{Harvnb|Sudetic|3. 9. 1994}}; {{Harvnb|Sudetic|5. 9. 1994}}; {{Harvnb|Sudetic|20. 9. 1994}}</ref> i u julu "sistematski program" je sproveden u cilju "protjerivanja preostalih Bošnjaka i iznude imovine i novca od njih".{{sfn|Amnesty International|21. 12. 1994|p=3}} Đurkovića je unaprijedio Arkan u [[potpukovnik]]a 1995. godine.{{sfn|Cigar|Williams|2002|p=53}} Mauzerovi Panteri su kasnije postali specijalna jedinica [[VRS]]-a.{{sfn|Human Rights Watch|maj 2000|p=34}} Mauzer je ubijen 2000. godine.{{sfn|BBC|8. 6. 2000}}
| |||