Razlika između verzija stranice "Etologija"
| [pregledana izmjena] | [pregledana izmjena] |
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
mNo edit summary |
D |
||
Red 2:
Fokus etologije je ponašanje u prirodnim uvjetima, dok je [[biheviorizam]] usmjeren na proučavanje prirode, modela i specifičnih odgovora ponašanja u laboratorijski podešenim okolnostima.
Temeljni metodi etologije uvažavaju neophodnost analitički odgovori na nekoliko osnovnih pitanja, kao što su:
*(1) koji (unutrašnji i vanjski ) faktori uzrokuju odgovarajući odgovor u ponašanju, *(2) šta i kako upravlja ponašanjem i *(3) kakva je priroda interakcije ponašanja i životne sredine.<ref> Bouton M E. (2007): Learning and behavior: A contemporary synthesis. Sinauer, Sunderland, Ma.</ref><ref>Wilson E. O. (2000). Sociobiology: the new synthesis. Harvard University Press, ISBN 978-0-674-00089-6.</ref> Etologija ima veoma širok raspon istraživanja, od odnosa prema sopstvenom tijelu i egzistenciji, preko međuindividualnih i međugrupnih odnosa posmatrane [[vrsta|vrste]] organizama – do proučavanja interspecijskih oblika ponašanja. Nastoji objasniti i dinamiku pojedinih načina (modela) ponašanja. Snažno je povezane sa interaktivnim područjima [[anatomija|neuroanatomije]], [[ekologija|ekologije]], [[evolucija|evolucijom]] i njima srodnih znanosti. Etolozi su zainteresirani i za moguće oblike interindividualne, intergrupne suradnje (ne)srodnika i interspesijeke [[kooperacija|kooperacije]], [[agresija|agresije]], [[teritorijalnost]]i, [[zavičajnost]]i ("''home range''"), [[altruizam|altruizma]] i ostalih oblika interakcije [[organizam|organizama]], kao što su: [[simbioza]], [[parazitizam]] i [[mutualizam]].<ref>Hadžiselimović R., Maslić E. (1999): Osnovi etologije – Biologija ponašanja životinja i ljudi. Sarajevo Publishing, Sarajevo, ISBN 9958-21-091-6.</ref> <ref>Davies N. B. et al. (2012): An Introduction to Behavioral Ecology. Wiley-Blackwell, Oxford.</ref>
U početnim fazama razvoja, biologija ponašanja je prihvatana kao granično područje sa [[psihologija|psihologijom]]. Tako i mnoge suvremene oblasti etologije počivaju na osnovnim spoznajama klasične [[zoopsihologija|zoopsihologije]]. U prošlosti su mnogi prirodnjaci proučavali moguće aspekte ponašanja životinja i ljudi. Moderna era etologije počinje tokom 1930-tih , najprije u istraživanjima Holandeza Nikolaasa Tinbergen i austrijskih biologa Konrad Lorenza i Karl avon Frischa, skupnih dobitnika [[Nobelova nagrada za fiziologiju i medicinu|Nobelove nagrade za fiziologiju i medicinu]] ([[1973.]]) .[2] Lorenzov suradnik Tibingen apelira da etologija obavezno treba uključivati četiri objašnjenja u svakoj instanci ponašanja:
*(1) ''Funkcija'' – Kako ponašanje utiče na izglede za opstanak i reprodukciju i zašto se, u određenim situacijama, reagira na isti, a ne na neki drugi način?
*(2) ''Kauzalnost'' – Šta stimulira određeni odgovor i kako se on modificira recentnim učenjem?
*(3) ''Razvoj'' – Kako se ponašanje mijenja sa starenjem i da li je rano iskustvo neophodno za ispoljavanje određenog modela ponašanja?
*(4) ''Evolucijska historija'' – Kako se određeno ponašanje može komparirati sa sličnim u srodnim vrstama i kako se razvija tokom procesa [[filogeneza|filogeneze]]?<ref>Tinbergen N. (1951) The Study of Instinct. Oxford University Press, New York.</ref><ref>Tinbergen N. (1953): The Herring Gull's World. Collins, London.</ref>
Ostvarena objašnjenja na ovim nivoima su komplementarna i interaktivna – svaka njegova instanca odgovara objašnjenju na svakom od četiri pomenuta nivoa.
| |||